Po čemu je strip serijal Ken Parker teško nadmašiv, barem u domeni vesterna kao žanra? Više je razloga zašto je stekao tu laskavu titulu, no primarna osobitost serijala krije se u činjenici da su autori prikazali mnoge realne situacije u kojima se iskazuje ljudskost Kena Parkera.

Bliski susreti sa smrću i povezanost s prirodom, duhovne krize i nesposobnost da se skrasi na jednom mjestu, upoznavanje drugih kultura i toleriranje različitosti, potreba za učenjem i stalno sučeljavanje sa sveprisutnom nepravdom, samo su neki od brojnih elemenata što čine priču o pojedincu koji je prikazan kao čovjek od krvi i mesa, a ne kao savršen junak koji je nepobjediv i nepogrešiv. Giancarlo Berardi, glavni scenarist serijala, kroz čitavu priču gradi karakternu evoluciju, a Ivo Milazzo, glavni crtač serijala, dodatno prikazuje Berardijev opsežan postupak Parkerove karakterizacije pomoću crteža.

Moć harpuna

Kao autori, Berardi i Milazzo specifični su po tome što se uredno pridržavaju faktografije – čitavu priču uredno su smjestili u konkretno vrijeme i prostor,[1]Radnje se odvija u drugoj polovici 19. stoljeća, dok je posljednja epizoda smještena u 1908. godinu. pazeći pritom da im se ne potkrade pogrešan detalj (primjerice, protagonisti koriste oružje koje je postojalo u ono vrijeme). Da bi im priča bila što vjerodostojnija, Berardi i Milazzo morali su vršiti istraživanja, a naročito je impozantna „ledena trilogija“ koju čine priče Kitolovci, Bijele zemlje i Narod ljudi. Ken prisilno zaglavi na brodu kojem nedostaje posada pa upozna čari mornarskog života. Berardi i Milazzo u epizodi Kitolovci pokazuju koliko im je stalo do detalja dok prikazuju hijerarhiju što vlada među posadom, lov na kitove te surovi morski ambijent. Dokumentaristički štih imaju i druge dvije epizode, naročito epizoda Narod ljudi, u kojoj Ken pomnije upoznaje eskimsku kulturu, vjerovanja i običaje.

Sklonost prema detalju u procesu pripovijedanja uvelike koristi i francuski autor Matthieu Bonhomme (1973.) u svom djelu Esteban (Fibra, 2016.) čija je radnja po mnogočemu nalik prvom dijelu Parkerove „ledene trilogije“. U središtu priče je mladi Indijanac Esteban iz plemena Tehuelche koji se, nakon što mu bijelci ubiju majku i jedva izvuče živu glavu iz pokolja, zaposli na kitolovcu Levijatan gdje isprva radi kao pomoćni radnik, da bi se kasnije među iskusnim mornarima dokazao hrabrošću i lojalnošću, pokazao vještinu baratanja harpunom te tako stekao njihovo poštovanje.

Čovjek i priroda

Esteban je pustolovna priča o upornosti duha i požrtvovnosti što dolazi na vidjelo u teškim i neljudskim životnim uvjetima; priča je to u kojoj čovjek nastoji nadjačati prirodne sile, priča u kojoj se nazire skori sukob tradicije i nadiruće tehnologije. Mornari Levijatana kitove love na klasičan način i nije im drago što se drastično povećava broj parobroda jer se time mijenja način lova kitova. Parobrodi predstavljaju novu vrstu lova i kapitalistički načina razmišljanja – njima je do što brže zarade, uzimaju samo određene sastojke, dok ostatke bacaju orkama, što kod mornara Levijatana izaziva zgražanje. Jedna skupina mornara Levijatana bavi se tim poslom jer ga naprosto vole i ne znaju raditi ništa drugo, drugi su u tom poslu samo da bi zaradili prijeko potreban novac, dok trećima borba s kitom predstavlja izazov. U treću skupinu mornara ubraja se kapetan Levijatana: „PLAVETNI KIT! On je golem! Veći od našeg broda! To je najveća životinja na svijetu! S njim bih rado odmjerio snage! To je borba inteligencije životinje i sile! Lovčeva spretnost protiv životinjske snage! David protiv Golijata! Izazivajući njegovo najveće stvorenje, izazivamo samoga Boga! To je mistično iskustvo!“ (41.)

Smrtonosni sukob čovjeka i prirode što se podrobno prikazuje u Estebanu neke će čitatelje podsjetiti na Melvilleov roman Moby Dick, a sličnu tematiku čini i dokumentarni film Nanook of the North (Robert J. Flaherty, 1922.) u kojem se predočavaju egzistencijalne muke eskimske obitelji.[2]Doduše, kasnije se pokazalo da je Flahertyjev dokumentarac o Eskimu Nanooku (pravim imenom Allakariallak) i njegovoj obitelji djelomično izrežiran, odnosno da nije riječ o pravom dokumentarnom filmu, već da ima u njemu glumljenih scena. Bonhommeova priča ne temelji se na istinitoj priči, no činjenica da je riječ o izmišljenoj storiji nimalo ne umanjuje njezinu pripovjednu jakost. Bonhomme je, služeći se faktografijom što je autorima danas znatno dostupnija negoli u nedigitalnim vremenima kada su Milazzo i Berardi stvarali Kena Parkera oslanjajući se na malobrojne pisane izvore, sastavio priču o mladenačkom sazrijevanju, egzistenciji i međuljudskim sponama u čije se postojanje lako povjeruje.