Godine Drugoga svjetskog rata bile su tako turobne da je sve bilo crno-bijelo, od fotografija do pogleda na svijet. Samo su Disneyjevi filmovi bili šareni, nemoguće šareni, najšareniji na svijetu, pa su zašar... začarali svakoga tko ih je vidio.

Lako bi bilo pomisliti da se na stripove Disneyjev utjecaj proširio putem Disneyjevih stripova. Međutim, nije. Iako se poneki dućan Disneyjeve robe može naći u svakom boljem američkom shopping mallu, ondje nećete zateći stripove. Razlog je jednostavan: prejeftini su. Predugo su držali nisku cijenu kako bi navlačili klince i vlastitim su gazdama postali neisplativi; Mickey Mouse ručnik od dvadeset dolara donosi veću zaradu nego deset stripova od po dva, zauzima manje mjesta, lakše se izrađuje i, da se ne lažemo, privlači više znatiželjnih pogleda. Utjecaj šarobnih filmova, pak, ne može se precijeniti.

O serijalu "Strip u knjižnici"

 

Serija tekstova "Strip u knjižnici" nastaje kao dio obilježavanja osamdesete obljetnice eksplozije popularnosti stripa na području Hrvatske, ali i oštrih napada koji su govorili o njegovoj tobožnjoj štetnosti za odgoj djece... Zamisao niza ogleda koje ćemo objavljivati u našem Magazinu jest da se progovori, a možda i odgovori na osnovna pitanja o povijesti, sadašnjosti, budućnosti i mogućnostima stripa. Razmišljanja ispisuje Darko Macan, strip-autor, ali i znalac povijesti, globalne situacije i svakakvih zanimljivosti iz svijeta ovoga medija. Program se odvija uz podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Provjerite više u temi "Strip u knjižnici". 

Naš klasik Walter Neugebauer prvorazredan je primjer takva utjecaja: remek-djela koja je po scenarijima brata Norberta stvarao za ratnodobni Zabavnik uspijevala su nemoguće - biti Disneyjevi filmovi na papiru. Walter u tom pokušaju nije bio usamljen: poslijeratni klasici francuskog humorističnog stripa - poput Morrisa, tvorca "Lucky Lukea" i, usput, kovanice "deveta umjetnost" kojom se ponekad krsti strip, ili "Asterixova" crtačkoga ćaće Alberta Uderza - željeli su biti animatori, za što u razrušenoj Europi nije bilo mogućnosti pa su se izdovoljavali stvarajući stripovske majstorije. A vjerojatno nitko nije bliže prišao disneyjevskom snu od Osamua Tezuke.

Bilo je stripa u Japanu i prije Tezuke - ne nastaje, uostalom, nešto ni iz čega - ali ako danas čitate japanski strip, mangu, onda posve sigurno čitate nekoga tko je čitao Tezuku. Njegov utjecaj - ne zovu ga bez vraga "bogom mange" - toliki je da su cijeli žanrovi nastajali iz njegovih eksperimenata ili stilskih štikleca (one goleme oči po kojima ljudi pamte i zbog kojih frkću na mange korak po korak razvile su se iz Tezukine "Ribon no kishi"), dok je njega na taj put gurnuo baš stari Walt. Pogledamo li još jednu stilsku karakteristiku većine mangi, realistične i detaljno crtane pozadine ispred kojih se kreću svedeni likovi (Scott McCloud postupak je nazvao "zakrinkavanjem" jer nam omogućava da sebe učitamo u skicirani lik, a svijet priče doživimo stvarnim), vidljiva je emulacija onoga što je Disney postizao suptilno slikanim pozadinama po kojima su se kretali linijski likovi žarkih boja.

(Važna digresija: ja ovdje pričam o mangi kao da nešto o njoj znam, dok bih se usudio reći da ni najveći zapadni ljubitelji mange o njoj ne znaju ništa. Dio mangi koje vidimo, naime, uključujući sve skanlacije (amaterske ilegalne prijevode dostupne na svemrežju), mizeran je postotak onoga što se proizvodi. Mange koje do nas dolaze one su koje nam likovno gode, dok one površnije, ružnije, utemeljene u tradiciji japanske groteske ili nacrtane vještinom petogodišnjeg djeteta i ne vidimo, ako nam u ruke ne dospije neki od japanskih tjednih ili mjesečnih časopisa. Prvi razlog postojanja mange još uvijek je da se pročita i baci, stoga na pijedestal - ondje gdje Europa barem riječima stavlja autora i njegovu umjetnost, a Amerika likove koji joj donose novac - manga stavlja čitatelja. "Manga", kaže taj kredo, "mora biti zanimljiva.")

(Nevažna digresija: kako tumačim postojanje mangi crtanih vještinom petogodišnjeg djeteta kad sam izjavio da sve dolazi od Tezuke? Ništa lakše! Na marginama i najozbiljnih Tezukinih stripova naći ćete likove koje su on, brat i sestra kreirali dok su kao djeca svi zajedno crtali za stolom. Najpoznatiji je od tih  hyoutan-tsugi, lik nalik zakrpanom prascu (a zapravo neka vrst tikve) koji se u Tezukinim mangama redovito pojavljuje u trenutcima jakih emocija. Sve dolazi od Tezuke - sve!)

(Treća digresija: I gekiga? Da, čak i gekiga, ta već po imenu anti-manga - ako mangu prevodimo kao "šaljivi crteži", gekiga su "ozbiljni crteži" - nastala je kao reakcija na Tezukino optimistično diznijansko zabavište, samo da bi Tezuka prigrlio njezine postulate i onda njima nadahnuo nove autore. No, dosta više digresija! Gdje smo uopće stali?)

Stali smo ondje gdje još nismo ni počeli. Ne bi se reklo, ali ovim sam tekstom pošao odgovoriti na knjižničarkin prijedlog da "obradim japanski strip, ali ne mange nego ono što Fibra tiska" i onda  se zatekao u neobranim shiitakeima: da bih pričao o onome što manga nije, moram prvo spomenuti što manga jest, dok zapravo - vidi prvu digresiju - o mangi znam mrvu prevedene mrve.

Sjećate li se kako nam je manga ušla u život? Odgovor će ovisiti o generaciji kojoj pripadate i televiziji koju ste gledali, ali do prvog doticaja vjerojatno je došlo kroz anime (to je kad manga postane crtić) na malom ekranu. "Pčelica Maja"? Njemačko-japanska koprodukcija. "Heidi"? Rani rad današnje legende Hayaa Miyazakija. Čitatelji iz Istre i Primorja koji su pratili talijanske programe vjerojatno pamte "Mazingera" ili "Candy Candy", ranu lekciju o tome kako Japan vrlo pažljivo kroji svoje mange/anime za dječake odnosno djevojčice. Dugometražne anime dolazile su tko zna kojom logikom - sjećam se "Mačka na Divljem zapadu" pa dugo, dugo ničega i onda, paf, "Urotsukidojija" - dok je strip prodirao još sporije. Nakladnici su dugo, naime, vjerovali da će japansko pripovijedanje zdesna nalijevo i nelatinični zvučni efekti biti prepreka zapadnom čitatelju pa se isprva trsilo da se mange premontiraju i slova ponovno iscrtaju. Golem i, pokazalo se, nepotreban trud jer je zapadni čitatelj - pogotovo mladež koja je htjela nešto drukčije od stripova svojih roditelja - prevedene mange htio što bliže izvorniku. Isto tako, nakon prvih opreznih koraka s fotorealističnim Ryoichijem Ikegamijem ili meobijastim "Akirom" Katsuhira Otoma, ustanovilo se da oprezu nema mjesta i da su mange to bolje što su luđe. Danas je Zapad već vrlo dobro verziran u terminologiji - shoujo,, shounen, josei, seinen, hentai, ecchi, kawaii, yaoi, yuri, roriko - što se, uz malo googlanja, i vama preporučuje.

Nego, Fibra. Kako je hrvatsko tržište slavujski sićano i kaska u fazi, Fibra nije odmah mogla dobiti sve što je htjela ("Kako to mislite, Tezuku biste tiskali u samo 500 primjeraka?") pa je oprezno počela Jirom Taniguchijem, atipičnim autorom za kojeg i sama zainteresirana knjižničarka kaže da "se nastavlja na tradiciju europskog stripa", a jedna ljubiteljica da "to i nije manga". To je, zatim, otvorilo put "Bosonogom Genu", jednom od najbitnijih stripova svijeta, i najposlije Tezuki. Reakcije su zasad dobre, što znači da idući prijevod može biti bilo što. Nakon Tezuke, shvatili ste i sami, putovi se sami otvaraju.

Za one koji želi znati više: bilo koja knjiga na svijetu samo da nije Haruki Murakami; "Čudotvorni mačak" Waltera Neugebauera i 52. broj časopisa Q strip.

Fotografije: Bosonogi Gen