Tko najbolje kuha? Francuzi. Tko ima najbolja vina? Francuzi. Čiji jezik najbolje zvuči? Francuski. Gdje su najbolja moda, najljepše žene, najumjetničkiji filmovi? U Francuskoj. A kako to znamo? Paa... rekli nam Francuzi.

Sumnjivo, je l'? Međutim, ista je situacija u stripu. Jednom kad su Francuzi odlučili da strip nije samo za djecu – a otprilike bih rekao da se to dogodilo s petim albumom Asterixa, onim iz 1965. u kojem Asterix i Obelix kreću na put oko, ma gle ti to, Francuske – odlučili su se temeljito. Ni godinu dana nakon tog albuma pojavila se prva revija posvećena teoriji stripa, a ni deset godina nije prošlo do prve enciklopedije i međunarodnog festivala u Angoulêmeu. Strip je u Francuskoj postao dio kulture o kojem redovito izvješćuju novine i čiji autori (pa tako i naš Igor Kordej) periodički postaju Vitezovi reda umjetnosti i književnosti. Ako je nešto francusko, ima biti vrhunsko, očito smatraju Francuzi. A ako je nešto vrhunsko, poput Talijana Huga Pratta, ima biti francusko, kao što se dalo zaključiti po izložbi francuskog stripa s kraja osamdesetih u Zagrebu. I nema tu labavo.

O serijalu "Strip u knjižnici"

 

Serija tekstova "Strip u knjižnici" nastaje kao dio obilježavanja osamdesete obljetnice eksplozije popularnosti stripa na području Hrvatske, ali i oštrih napada koji su govorili o njegovoj tobožnjoj štetnosti za odgoj djece... Zamisao niza ogleda koje ćemo objavljivati u našem Magazinu jest da se progovori, a možda i odgovori na osnovna pitanja o povijesti, sadašnjosti, budućnosti i mogućnostima stripa. Razmišljanja ispisuje Darko Macan, strip-autor, ali i znalac povijesti, globalne situacije i svakakvih zanimljivosti iz svijeta ovoga medija. Program se odvija uz podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Provjerite više u temi "Strip u knjižnici"

Stoga je posve razumljivo pitanje knjižničarke koja bi nešto više htjela doznati o "francuskom stripu i toj njihovoj sceni koja je stvarno jaka, isto kao i belgijski strip, oni su navodno najjači u Europi". Francuski je strip sve zaveo svojim lijepim separacijama boja na dobru papiru (za usporedbu, američki strip je osnovnu paletu od 64 boje i porozni novinski papir teglio do ranih osamdesetih, dok je japanski i dalje mahom crno-bijeli ne računajući nekoliko obojenih stranica s kojima se časti udarni strip), a čvrstim kartonskim koricama još i danas izaziva zavist američkih i japanskih autora. Smiješno je pritom da dio francuskih autora te iste boje i korice gleda kao ostatke tradicije slikovnice i sramotan dokaz da su ponikli iz dječjeg stripa te prestiž vide u crno-bijelim svescima koji se izgledom približavaju knjigama. Čak ni Francuzima, izgleda, nije uspjelo biti prorok u rodnom selu.

Ali gledano iz našeg sela, u kojem se od stripa živi samo kad se iz njega ode, oni su uhvatili Boga za bradu, čupkaju je i od nje rade kičice da crtaju sličice. Na vrlo mi dragoj tabli (to će reći stranici) Tihomira Mraovića objavljenoj u fanzinu (to će reći samizdat časopisu) Madcap, recimo, likovi sanjaju o francuskom albumu kao "raju za strip-junake". Nije sve tako krasno kad se priđe bliže jer je kriza pogodila svačiji džep pa naklade koje su osamdesetih bile početne sad zvuče kao nedostižne visine, dok se autori jadaju kako većinski žive na rubu siromaštva (to će reći dobivaju pristojne pare za naše uvjete, što objašnjava zašto je u ovom ili onom trenutku na frankofonom tržištu radilo i do pedeset Balkanjerosa), no neprijeporno ostaje da su, makar ugledom, Gali "najjači u Europi".

Zasluženo, zapravo. Uza sve što im se poslije posrećilo, povukli su makar dva bitna poteza u pravo vrijeme. Kad su za Drugog svjetskoga rata bili okupirani i kad im je bio zabranjen uvoz američkih stripova koji su im dotad činili dobar dio sadržaja, francuski su i belgijski časopisi unajmili domaće crtače da nastave započete priče. Karijera Edgara Pierrea Jacobsa tako je, recimo, lansirana nastavljanjem Flasha Gordona da bi, korak po korak, dospjela do klasične uspješnice Blakea i Mortimera. Ono što su, pak, izveli iza rata bilo je još značajnije: zakonom su propisali da domaći stripovi moraju biti u većini i tako ih neizmjerno podržali. Za usporedbu, kad je u Jugoslaviji završio rat, strip je proglašen narodnim neprijateljem, a kad se nakon dvadeset godina oporavio, olabavljene su ekonomske restrikcije koje su dovele do toga da redakcije navale kupovati jeftiniji, strani strip. Ne kudim i ne plačem, samo kažem da se ni od baobaba ne bi moglo očekivati da isklija do očekivanih visina, ako ga se svakom prilikom nagazi.

Što se belgijskog prirepka u kovanici francusko-belgijski tiče, on je gunđavo priznanje da bez te države, stvorene kao tampon zone kako bi se Gali i Germani manje klali, ne bi bilo stripa kakvog danas znamo. Dva temeljna strip-časopisa – do pojave Asterixova Pilotea - Spirou i Tintin, nazvana po nosećim junacima, belgijski su. Jedan od njih orijentirao se na humor, drugi na pustolovinu (autori prvoga postajali su, anegdota kaže, alkoholičari, drugoga ženskari), a oba su se silnotrudilada se njihovo belgijstvo ne vidi, kako bi se što bolje prodavali na većemu, francuskom tržištu.

(Spomenuto se, dakako, odnosi na valonsko-briselski dio Belgije. Flamanski dio naslanja se na jedinstvenu nizozemsku tradiciju crtačkih studija koji proizvode polutable humorističko-pustolovnih stripova za dnevne novine i koji su mahom nepoznati izvan rodne grude.)

Na takvim temeljima, sve je lakše. I pomalo odrastati s Piloteom (i brojnim frakcijskim magazinima), i prihvatiti da strip smije pokušati biti roman kako je htio časopis (A suivre), i u cijelosti se odreći časopisne podloge onoga trenutka kad su nakladnici shvatili da će čitatelji slijediti autore, a ne samo likove. Današnja frankobelgijska nakladnička scena, "najjača u Europi", uspješno parira frankofonoj literarnoj produkciji, a od devedesetih godina i napredovanja "grafičkog romana", potaknutog onim autorima što nisu htjeli crtati slikovnice, možemo reći da ćete u francuskom dijelu stripovskih žanrovskih katakombi naći sve što nude knjige, ili film. Slikovnice i dalje postoje – geg-stripovi, dječje pustolovine, fantastika svake vrste, krimići, vesterni i povijesni stripovi, što je francuski specijalitet – ali isto tako možete kupiti self-help priručnike, chick-lit, kolumne, intervjue, putopise, istraživačke rekonstrukcije događaja, reportaže, adaptacije literarnih predložaka, autobiografije i autoreferentna djela... a sve u stripu.

Na našem je tržištu frankobelgijski strip vrlo dobro zastupljen. Razlog je vjerojatno taj što je, u trenutku kad smo olabavili ekonomske restrikcije, bio prikladnog formata (naslijeđenog od američkog novinskog stripa, o čemu neki drugi put) i ideološki puno neupitniji od američkih superherojada. Francuski vesterni poput Blueberryja ili Lucky Lukea mogu se odvijati u Americi, ali nam prodaju tek europsku verziju američkoga mita o slobodi, no ne i američku ideju o Americi kao jedinom prostoru slobode.

Konačno, možemo se upitati, zašto je Francuzima uspjelo što nikome drugome nije? Ili, riječima naše knjižničarke, "Zašto strip u Engleskoj nema takvu tradiciju?" O tome ćemo više doznati idući put, kad zađemo još malo dublje u katakombe.

Za one koji žele znati više: "Tri mušketira" Alexandrea Dumasa starijeg, "Najbolje od... Madcapa" Tihomira Mraovića i "Texas Kid" Igora Kordeja.