U doba kad mi je bilo više od sedam, a manje od deset godina, stripove sam držao u najdonjoj i najdubljoj ladici takozvanog komončina. Ležali su ondje poput žrtava u masovnoj grobnici, najsvježiji preko starijih, cijeli preko raspadnutih. Kad god bi se meni, ili bratu, nešto čitalo, otvorili bismo tu ladicu i kopali dok ne bismo našli ono što bi nas privuklo. Vremenom se ladica napunila, ali se nikad nije prepunila jer je tata, neopazice, svako toliko bacao nekoliko komada s dna - lukavo, ondje su sigurno završavali najnezanimljiviji - pa je na vrhu uvijek bilo mjesta za novi strip. To je potrajalo dok nije bacio neke Alane Fordove, a ja primijetio jer je Alan Ford bio prvi strip koji sam svjesno odlučio skupljati. Svemu su bile krive one fusnote u njemu, "Pogledajte svoju Alan Ford biblioteku i podsjetite se!", ali nisam vam zapravo o tome želio pričati...

Želio sam pričati o knjižnicama. Njihova poveznica s komončinom nije samo u tome što neupućenom oku mogu izgledati poput masovne grobnice neželjenog papira već u tome što oboje imaju problem ladice.

Komončinov sam opisao dok je problem knjižnice - a svrha ovog niza tekstova, ako dosad nisam rekao, jest da pokuša odgovoriti na pitanja koja knjižničari imaju o stripu - koja od bezbroj knjiga ide u koji od manjeg bezbroja ladica. Konkretno je današnje pitanje "Kako najbezbolnije ocijeniti je li neki strip za djecu ili za odrasle?"

Na što je odgovor jedno rječito "Uh!"

"Uh!" je trojedino: "Uh!" zato što, kako sam na ovom portalu već pisao, ne mislim da postoji strip koji nije za djecu; "Uh!" zato što posve razumijem praktičan problem s kojim se suočava knjižničar koji mora ocijeniti je li količina krvoprolića, golotinje i blasfemije u stripu veća ili manja od one s kojom se dijete susreće u svakodnevnom životu, te "Uh!" zato što je cjeloživotnom ovisniku o stripu na to pitanje beskrajno lako odgovor znati, no nije ga tako lako dati. Učinit ću stoga ono što uvijek činim kad poželim otupiti pozornost čitatelja: pribjeći ću povijesti.

U početku su svi stripovi bili za odrasle. Razlog nije naročito nedokučiv: samo su odrasli imali para. Nešto poslije, tridesetih godina dvadesetog stoljeća, džeparac je postao redovitija pojava, sudim li po nastanku periodike pune šarenih junaka spremnih da taj džeparac otmu. Još desetljeće poslije, po završetku Drugog svjetskog rata, svijet je konačno imao vremena razmotriti kojom će se pošasti pozabaviti nakon pada nacizma pa je, logično, odabrao strip. Rijetko viđenim sinkronicitetom na drage su mi se sličice obrušile Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Japan i Jugoslavija. Jednima je smetao jer je bio glup, drugima jer je bio tuđ, trećima jer je bio kapitalistički, nasilan, subliminalno pornografski ili što vam drago, no svi su ga krenuli krotiti tvrdeći da štite djecu. Dugoročna je posljedica toga što je strip postao sinonim za nešto benigno, tupavo i dječje.

Da je to i ostao, knjižničari bi danas bili sretni, ili barem sretniji, ljudi. Trpali bi strip na najdonju policu dječje književnosti, kao što su u nas rutinski činili barem do kraja osamdesetih kad su se među i inače rijetkim stripovima pojavili Torpedo (ubijanje i silovanje) ili Druuna (sise i silovanje) i natjerali ih da se zamisle.

Korijen su tomu Šezdesete, kad su u atmosferi socijalnih promjena autori diljem svijeta poželjeli više slobode da se uključe u revolucionarna gibanja, zbace stigmu "literature za dječačiće" i napokon crtaju relevantne stvari, što je uz poneki sociopolitički komentar ili nadrogiranu halucinaciju uglavnom značilo sise i nasilje. Ta permisivna klima u svim je medijima potrajala dvadesetak godina, nakon čega su konzervativne snage opet pritegle uzde pa je današnja situacija takva da ima svega te mi je jasno zašto je zbunjen onaj tko godišnje mora procijediti i procijeniti tisuću svezaka i razlučiti je li strip sa slatkom mačkicom na naslovnici nešto nevino ili najnoviji tom furry pornografije.

Pomozimo koliko možemo. U našem nakladništvu zatičemo SEDAM kategorija stripova: klasični američki novinski strip, američki strip u svescima, klasični frankobelgijski strip, talijanska roto-produkcija poznata pod imenom "Bonelli", nacrtani romani (tzv. graphic novels), manga i autohtoni hrvatski strip. Mogli bismo tu cijepati dlake, ali više od sedam kategorija nitko ne može zapamtiti pa ćemo dlakocijep ostaviti za drugu priliku.

- Klasični američki novinski strip (Princ Valiant, Rip Kirby pa sve do Garfielda ili Calvina & Hobbesa) siguran je od sablažnjivih sadržaja jer konzervativnijeg mjesta objavljivanja od dnevnih novina nema. Je li djeci zanimljiv, posve je drugo pitanje...

- Američki strip u svescima (što pokriva superheroje poput Spidermana, ali i Spužva Boba) također je uglavnom siguran od dvojbenoća, pri čemu valja imati na umu da Amerikanci nasilje, za razliku od dojenja, ne smatraju dvojbenim.

- Klasični frankobelgijski strip, objavljivan u "albumima", kartoniranim slikovnicama u boji (naš je dominantan nakladnik Bookglobe) čiji su predstavnici Asterix, Tintin ili Blueberry, uglavnom je siguran ako je serija nastala prije, recimo, 1968. Nakon tog datuma posve su moguće mine u vidu dojki ili prosutih crijeva, više u nekim žanrovima (fantasy kolje nemani bez pardona, SF je izlika da se hoda gol, a u povijesnom stripu obično na trećoj stranici nekoga siluju u ime karakterizacije) nego u drugima pa caveat emptor. Bilo je nekad da karikaturalni crtež signalizira dječji strip, ali danas je taj špil pomiješan...

- Bonelli, u nas zastupljen Ludensovim i Libellusovim izdanjima Zagora i Dylana Doga, duhovni je nasljednik klasičnog američkog novinskog stripa pa je, uz nešto liberalniji, ali još uvijek decentan, pristup krvoproliću i golotinji zadnjih godina, prilično sigurno štivo za dječake, ništa sablažnjivije od TV serija.

- Ako je strip crno-bijeli, a nije američki klasik ili Bonelli, vjerojatno je nacrtani roman i tematski je gotovo sigurno namijenjen odraslima. Takvim se stripovima kod nas mahom bavi Fibra, čiji cijeli katalog pripada na odjel za odrasle, bio u boji ili ne, barem dok nakladnik ne shvati da mu je kći naučila čitati pa izda nešto i za nju.

- Mange su isto crno-bijele, prepoznaju se po japanskim imenima autora i one koje su u nas objavljivane mimo Fibre pretežito su sigurne (dok su one kod Fibre dobre), zanemarimo li nešto estetskoga klanja u samurajskima i redovite poglede na djevojačke gaćice u nesamurajskim.

- Najposlije, boja je dobra vododjelnica hrvatskoga stripa: crno-bijeli stripovi, izuzme li se koji klasik, vrlo vjerojatno nisu za dječji odjel, dok obojeni, izuzmu li se izdanja 2x2, vrlo vjerojatno jesu. Imena autora nekad su garancija, ali otkad isti čovjek stoji, recimo, iza Borovnice i Dicka Longa, ni u koga se jadni knjižničar više ne može pouzdati.

Čitam što sam napisao i sve je točno, sve je sažeto i sve je pitko kao cedevita bez vode. Osobno bih, umjesto bubanja ovih natuknica napamet, svakoj knjižnici preporučio da na jedan dan posjedne djelatnike oko komončina stripova i pusti ih da izaberu naslov koji ih na prvu privuče. Sa što se više naslova makar i letimice upoznaju, prije će ih moći odmjeriti već na daljinu: ovo je mangup, ovo je žicar, ovaj je krasan ali nepouzdan, no s ovim bi možda vrijedilo poći na kavu.