Mnoge kulturne navike teško zaživljuju na ovim prostorima, a jedna je od njih čitanje na javnim mjestima. U sredstvima javnog prijevoza, u ambulantama, u redovima raznih vrsta (kojih nam, pak, nikako ne nedostaje!)... nekako je rijedak prizor čovjek s knjigom u ruci. Zašto je ta navada u mnogim drugim zemljama uobičajen prizor, a u nas tek iznimka i neobičnost, dalo bi se nagađati. No ostavimo tu sociološku dilemu za neku Štemalicu i zavirimo u književnost koja se može besramno čitati i na javnom mjestu!

Različiti su motivi s kojima se ljudi upuštaju u izbor knjiga koje će čitati. Neki su vjerni uvijek istom žanru, drugima je važna dinamika radnje, treći istražuju autore unutar određenih nacionalnih književnosti, a ima i onih kojima su presudne debljina i (fizička) težina knjige. Postoje ljudi koji se s knjigom zavode polako, nježno je prevrću u rukama ispitujući je dodirom i pogledom, iščekujući onaj trenutak klika koji se dogodi ili ne dogodi – kako među ljudima, tako i između knjige i čovjeka. Moji konačni klikovi obično zaiskre već pri prvim rečenicama. Uglavnom ih aktivira piščev stil, a to najčešće završi u užoj kategoriji «onih od kojih se smješkam». E, sad, problema ne bi bilo kad ja najčešće knjige ne bih čitala u busu. Dovoljno sam čudna što uopće čitam (?!), ali to što se sama sa sobom još i smješkam, e, to je već razlog za poglede ispod obrva...

Ima jedan hrvatski autor koji uvijek rado ide sa mnom na posao i s posla kući. Njemu ne smeta što smo čudni on i ja u tom izdvojenom balonu među ostalima. Njegove riječi spakirane u mini formate i meke uveze stanu u svaku moju torbu ili džep. 

Ako sam nedovoljno pažljiva, iz njegovih mi knjiga ponekad znaju ispadati fusnote. Skupljam ih po torbi ili sabirem po džepovima i vadim u posebnim prigodama. O, poput pilulica za vraćanje dobrog raspoloženja one djeluju.

Volim ga uzimati u malim dozama, kad god mi se pruži prilika. Istovremeno, on je moj tajni saveznik. Dok čitam njegove misli, ne dopuštam suputnicima da remete moje. On je moj štit od ljudi i moj najbolji izgovor za povlačenje u vlastiti unutarnji svijet.

Što priču čini novom? Što je, naslijeđenim alatima i ukradenom materijalu usprkos, čini vrijednom čitanja i pričanja? Moj je odgovor kratak:

Srce.

Nije bitno je li priča smještena u sadašnjost, prošlost i budućnost, nije bitno je li fantazija ili kruta dokumentaristika, bitno je da ima iskreno srce. A priča može imati srce samo na jedan način – tako da iščupamo vlastito i poklonimo joj ga. Svi najbolji stripovi, oduvijek i bez iznimke, bili su slika svog autora, u njima je on rastočio proživljeno i ponudio nam da, na čas, vidimo svijet njegovim očima. U svijetu suprotstavljenih istina, jednoglasno vrijedi samo istina srca. 

Tema se može ukrasti, od učitelja ili od života, ali srce imaš ili nemaš. Stil je zanat, racio je dobar za korekcije, ali ako u priči nema tebe onda je ona mrtvorođenče. Kad čitamo priču sa srcem i naše tuče u istom ritmu.

Kad srce piše, napisano traje.

Čitati Macana u busu znači ponekad i izgledati blesavo među ozbiljnim ljudima. Svatko sa svojim mislima, neki u razgovoru jedni s drugima, i vi s Macanom u rukama – nepročešljanim poljem koje samo čeka da naletite na minu… Bio to roman za djecu, ili eseji o stripu, strip sam za sebe, ili književni prikazi, čega god se primili, imajte hrabrosti otvorite li to na javnom mjestu. Šašave konstrukcije vire iz nepredvidljivih uglova – iz naslova i fusnota koje mnogi gutači i brzočitači knjiga i ne stignu primijetiti. Ali Macan je lukav. On baš traži tankoćutnog suputnika, onog koji istražuje među redcima i čije vijuge titraju u nekom drugačijem ritmu. On traži Kosjenku među čitateljima. 

Kosjenki se često činilo kako vidi ono što drugi ne vide. Nije to bilo namjerno. Nije se Kosjenka željela praviti važna onime što nitko drugi ne bi uočio... već je, jednostavno, gledala. Gledali su i drugi, ali – primijetila je vrlo rano Kosjenka – obično bi vidjeli samo ono što su željeli vidjeti, ono što ih ne bi uznemiravalo. To je ostavljalo čitav uznemirujući svijet predmeta i pojava samo Kosjenki na gledanje.

On se, kao autor, ograđuje od misli svojih likova, on se igra riječima i propituje značenje ustajalih fraza i izraza («Kosjenki se puno toga zna popeti na vrh glave. Možda zato što je niska?»), tjera čitatelja na bogaćenje rječnika, šali se na svoj račun («Ako treba, priča će pričekati dok odete pogledati u rječnik. Autor bi to učinio umjesto vas, ali pretpostavlja da ste od njega lakši na nogama. Eksponencijalno lakši, čak.»), a njegovi su opisi toliko plastični da bez problema možete zamisliti šašavu scenu koja vas istog časa nasmije («Kad se mačke smiju, izgledaju glupo, skoro kao ljudi. Jedina je razlika što su one toga svjesne pa se uglavnom smiju u samoći.»). A vi se smijete u busu! 

Macan zapravo cijelo vrijeme razgovara sam sa sobom, a onda to ponekad izađe u formi stripa, eseja, romana. Ako ste i sami skloni spomenutoj raboti, pa ako ste još i na tragu istih razmišljanja ili otklona od njih, čitajući Macana činit će vam se da pričate sami sa sobom. A to može biti tako oslobađajući osjećaj! 

Ako za spore vožnje busom osjetite glad, uzmite Macana.

Zaželite li se nečeg gorko-slatkog, zagrizite u Borovnicu. Strip table poput čokoladnih daju se konzumirati već od st(r)anice do st(r)anice, i na kratke staze. Tu ćete se susresti s Autorom samim. Osobnost Borovnice ocrtava onaj dio njega koji on želi biti. 

Ako ste onako, gladni svako malo, uzmite Dlakovuka i Jadnoroga. Pampire i Djeda Mrza. Trnoručicu. Džepna izdanja u pravom smislu riječi, mekoga uveza, stanu u svaki, pristojan, džep kaputa ili deblje jakne. Lako se drže i u jednoj ruci, čak i ako mjesta za sjedenje nema. Kosjenka je dobrim dijelom Autorov alter-ego. Točnije, cijelim svojim bićem jedan pravi, manji dio njega. 

U slučaju da ste skroz ozbiljno gladni, nema ozbiljnijeg iz Macanova pera od diplomske radnje objavljene za svaki džep. Hrvatski strip 1945.-54. svoj svojoj ozbiljnosti unatoč donosi (prepoznatljivog nam stila) Macanov predgovor (Trinaest godina poslije...). Jer Macan zna, ima čitatelja koji padaju na prve rečenice kad otvore knjigu. I zato je ovu počeo riječima: „Ja sam povjesničar koliko je Indiana Jones arheolog: imamo diplome, ali se ponašamo na sramotu struke – on uništava lokalitete ne bi li došao do blaga dok ja skupljam podatke kako bih potkrijepio unaprijed stvorenu tezu. Sramota Henry Jonese mlađi; sramota, Darko!“. Kako ostaviti knjigu nakon takva uvoda? U džep, pa na bus!

Mori vas žeđ? Treba vam nešto pitko? Mišo, Sergej i Bočko teći će vam kao med i mlijeko. A tek Pirati – cio svijet na internet! A vi u busu i na (s)tripu! Jao!

Sporadično grickanje kao stvoreno je za Stripocentrika. Macan vas ovdje čeka bez maske,  od srca, u zaista mekom izdanju. Baš kao po mjeri za malo veći džep. I malo većeg ljubitelja stripa.

Može li nam strip promijeniti život? (…) Može li? Promijeniti nekome život? Strip?

Mislim da može. I ne samo onima koji su se njime odlučili kao zvanjem baviti. Znam, naprimjer da mi neka zadaća zna izgledati preteškom pa skoro kažem „Ne mogu ja to“. No, onda se neizostavno sjetim epizode Bednjančeva „Genija“ u kojoj je čarobna formula bila „sveštohoćumogu“. Te mi nakon toga bude makar jasno kako nije da ne mogu nego mi se neće. A kad se to zna, onda se lakše napravi ono što se mora.

Osvježivač uma – slatkiš od Qretena – tic tac među stripovima. 

A volite li paprenjake, uzmite knjigu književnih kritika koja tvrdi - Macan čita i provjerite sami čita li uistinu. A čita, čita... Druge pisce. Druge hrvatske pisce. Što je također rijetkost. Među piscima.

Macan čita. Čita, pa se „Čemu?“ pita. 

Rijetkost, baš kao i vaše čitanje u busu... 

Budite iznimka!

Paket Macana za vožnju busom

Borovnica

Bočko

Dlakovuk

Jadnorog

Mišo

Pampiri

Stripocentrik

Trnoručica

Djed Mrz

Macan čita

Hrvatski strip: 1945.-54.