Na tom ćemo obilasku pohoditi nekoliko znamenitosti: najprije crkvu sv. Žanra gdje ćemo doznati otkad žanrovi postoje, zatim utvrdu Žanrovac s koje će nam puknuti pogled na pitanje čemu žanrovi služe, muzej Žanra u kojem će nam pred izblijedjelim eksponatima kustos umornim glasom tumačiti što žanr razlikuje od žanra te, najposlije, žanrovske katakombe iz kojih ćemo, bude li sreće, izaći s dojmom o žanrovima kad je strip u pitanju. Može li? Samo slijedite visoko podignut kišobran na kvadratiće...

O serijalu "Strip u knjižnici"

Serija tekstova "Strip u knjižnici" nastaje kao dio obilježavanja osamdesete obljetnice eksplozije popularnosti stripa na području Hrvatske, ali i oštrih napada koji su govorili o njegovoj tobožnjoj štetnosti za odgoj djece... Zamisao niza ogleda koje ćemo objavljivati u našem Magazinu jest da se progovori, a možda i odgovori na osnovna pitanja o povijesti, sadašnjosti, budućnosti i mogućnostima stripa. Razmišljanja ispisuje Darko Macan, strip-autor, ali i znalac povijesti, globalne situacije i svakakvih zanimljivosti iz svijeta ovoga medija. Program se odvija uz podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Provjerite više u temi "Strip u knjižnici"

Logika nam nalaže da žanrovi postoje od druge knjige koju pročitamo, što će reći od svijesti da nisu sve knjige jedna te ista knjiga te da čitanje nije nešto što se obavi jednom, poput krštenja ili sprovoda, i drži do daljnjega. Napuhnem li osobno iskustvo do povijesnih razmjera, čemu sam sklon, lako mi je zamisliti razgovore povodom ranih književnih djela: "Homer ima novi ep, jesi čuo?" "Je li krvaviji od Ilijade?" "Nije, ali kažu da je više seksa." "Hmm, okej, bolje bi mu bilo."

Knjige su, naime, posve posebna potreba. Želimo da nas šutnu baš kao one prije njih, ali ne želimo da nas šutnu baš na isti način. Što više čitamo, usto, sve je teže pronaći način na koji još nismo bili šutnuti pa se zadovoljavamo varijacijama na temu. Okej, može za uho, ali ovaj put bakalarom. Okej, može po plećima, ali ovaj put stolićem za kavu. Okej, može i to, ali iz zaleta ... ili što vam već ljulja barku. Tako da su žanrovi rezultat čitateljske potrebe da među silom naslova nađu bar neko jamstvo užitku. Ako volite zaušnicu, uzmite znanstvenu fantastiku, ako bi da vam leđa bride, tu su vam krimići, dok se povijesne romanse najbolje serviraju iz zaleta, i tako dalje.

(Drugim riječima, onima pokojnoga Krste Mažuranića, žanr je trgovačka izmišljotina kojom se ljudima prodaje ono što već vole. Pričem je ljubav puno nevažnija od prodaje.)

Sama riječ "žanr" znači "vrstu" i na prvi je pogled neutralna odrednica, osim što ništa pod kapom nebeskom nije neutralno ako se oko toga možemo zavaditi. Pa je tako žanr, kad ga koristimo za opis sadržaja a ne forme, postao pridjev prezira u ustima onih koji misle da ga ne čitaju i bojni poklič u ustima onih koji vjeruju da je žanr koji im godi bolji od žanra koji godi nekome drugome. I sâm sam proveo duge godine braneći SF i gdje je trebalo i gdje nije trebalo, a da pritom nisam postigao apsolutno ništa. Mogao sam jednako tako uvjeravati ljude da tripice ne valjaju, a da su prokulice prekul – jalova rabota! Jedino što se na koncu zbilo jest da sam uspio shvatiti tuđe gledište – SF je dobrim dijelom katastrofalno pisan i ne briješ li na svemir, ideje i nadu u kojima prednjači, nikad ga nećeš pravo zavoljeti – a svakome je valjda jasno kako je radost shvaćanja tuđeg gledišta radost vrlo sitne vrste, da ne kažem žanra.

No, iz te spoznaje proizlazi nešto drugo: svaki je žanr redukcija stvarnosti. Lijepo je to jednom opisao Alan Moore navodeći kako je s Oscarom Zarateom smišljao strip koji bi se zvao "Hodajući ulicom kroz osam različitih žanrova", a u kojem bi isti prizor bio dan osam puta, svaki put s naglaskom na elemente karakteristične za određeni žanr: na strašno u hororu, draškavo u pornografiji, začudno u SF-u i tako dalje. Idealna knjiga, literatura koja bi se s pravom dičila tim imenom, dakle, bila bi ona koja ne bi reducirala, koja bi svaki događaj pokušala opisati sveobuhvatno – pitam se je li novi Mooreov roman, "Jerusalem", smješten u ulicu u kojoj je odrastao i šesto pedeset tisuća riječi težak, njegov korak u tom smjeru? – ali u većini ćemo pripovijesti naći elemente koji pretežu na ovu ili onu stranu. Po opisu sadržaja odlučit ćemo je li pisana "za nas".

U stripu nam je to još i lakše znati: crtež je svojom neposrednošću od velike pomoći. No, knjižničarku s početka ionako nije bunilo kako razlikovati western od noira. Nju brine kamo, recimo, sa Zlatkom Krešimira Zimonića? Je li to, pita, "poetski strip", postoji li to kao kategorija, je li prepoznato kao žanr?

Pa, iako mislim da je Zlatka izniman strip – rječitije ćete tumačenje naći na poleđini Fibrina izdanja – ne mislim da je riječ o poeziji. U kategorizaciji koja literaturu dijeli po formi, a ne po sadržaju i u kojoj su žanrovi roman, drama, poezija i što sve ne, strip je žanr za sebe. Njegova su izražajna sredstva drukčija i, premda tekst našem uhu može zvučati poetski i buditi čuvstva kakva smo svikli nalaziti u poeziji, strip ostaje strip jer ga crtež fiksira u značenju puno više nego što riječi fiksiraju značenje stiha. Svaki je strip stoga, pita li se mene, prije svega strip, što, pak, ne bi trebalo nijednu knjižničarku-ljubiteljicu spriječiti da po primjerak Zlatke stavi na policu sa stripom, na policu poezije i policu umjetničkih monografija. U moguće budžetske prijepore sa službom nabave pritom ne ulazim...

Kao što još nismo zašli ni u obećane katakombe. Na izbjegavanje odgovora već sam zamalo potrošio spomenutih tisuću riječi, a premnogo je hodnika i račvanja koja nas u katakombama čekaju. U neke smo od njih zavirili tijekom raspre o stripu za djecu i odrasle. Unutar dobre literature za djecu nema, naime, žanrovskih podjela – ne zna se i ne treba znati gdje prestaje stvarnost, a počinje mašta, gdje završava pustolovina, a kreće humor – djetetu ne treba mlaka garancija žanra da mu je štivo prilagođeno ukusu. "Dječji strip" kao odrednica, dakle, gazi svaku drugu klasifikaciju. Unutar stripa za odrasle, pak, nailazimo na neočekivanu poteškoću. Dok se svjetska književnost razvijala u kontinuiranom razgovoru koji više-manje nije poznavao granice, razvoj stripa gotovo je do dolaska interneta bio inzularan pa su unutar granica država i jezika nastajali specifični stripovi i njima pripadajući žanrovi. Tomu bih se vratio u nastupajućim tekstovima, što će mi omogućiti niz dobrih pitanja koja su mi postavili dragi knjižničari.

Dotad bih se još kratko osvrnuo na negativnu stranu žanrova: trpajući slično sa sličnim, oni ohrabruju usporedbe, ljestvice i isključivost; ispunjavanje naših očekivanja postaje važnije od nadmašivanja. Zamislite samo kako je Hamurabiju bilo kad su mu zakonik cokćući uspoređivali s epom o Gilgamešu. No, o tome više idući put, kad zađemo u katakombe...

Za one koji žele znati više: "Gilgameš" nepoznatoga autora, "Zlatka" Krešimira Zimonića (cijeli album, ali pogotovo poleđina) i "Macan čita" poznatoga autora.