Divota življenja u dvadeset i prvom stoljeću jest što vam misli zastarijevaju i prije nego što ih izgovorite. Pogriješite li pak pa ih zapišete, kao što ja ovdje činim, izlažete se realnoj pogibelji da ćete izustiti nešto što niste trebali.

Tako sam prošloga tjedna nahvalio francuski odnos prema stripu samo da bih dva dana poslije naletio na svježe istraživanje njihova Ministarstva kulture i komunikacija kojim su od ispitanika tražili da ocijene koliko pojedina područja i aktivnosti pripadaju domeni kulture. Na prvo od dvadeset i sedam mjesta smjestio se posjet muzejima s 84 % uvjerenih građana, a na posljednje reality emisije s 82 % razuvjerenih. Strip se našao otprilike po sredini, na petnaestom mjestu, točno između cirkusa i hortikulture, uredno podijeljen na trećinu ispitanika koji drže da on kultura jest, trećinu koja kaže da to zavisi od slučaja do slučaja (tj. "kultura je ono što mi se sviđa") i trećinu koja ga ni po koju cijenu ne smatra kulturnim. Znanost je, treba reći, završila na drugom mjestu, ali su videoigrice zato predzadnje, odmah iza televizijskih serija - nasmijao bih se pobjedonosno kad me ne bi grizla pomisao da bi lista konzumacije bila ova ista, samo glavačke okrenuta.

No, sve to još uvijek ne znači da Gali na strip ne gledaju malo naklonije nego drugi. Zašto bi inače većina ostalih europskih zemalja prije ili poslije pokušala odbaciti svoje, ajmototakoreć, autohtone tradicije da bi pokušala objavljivati albume francuskoga tipa? A tih je tradicija gotovo koliko i zemalja...

O serijalu "Strip u knjižnici"

Serija tekstova "Strip u knjižnici" nastaje kao dio obilježavanja osamdesete obljetnice eksplozije popularnosti stripa na području Hrvatske, ali i oštrih napada koji su govorili o njegovoj tobožnjoj štetnosti za odgoj djece... Zamisao niza ogleda koje ćemo objavljivati u našem Magazinu jest da se progovori, a možda i odgovori na osnovna pitanja o povijesti, sadašnjosti, budućnosti i mogućnostima stripa. Razmišljanja ispisuje Darko Macan, strip-autor, ali i znalac povijesti, globalne situacije i svakakvih zanimljivosti iz svijeta ovoga medija. Program se odvija uz podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Provjerite više u temi "Strip u knjižnici"

Velika Britanija, recimo, za koju se naročito zanimala jedna knjižničarka, u jednu je ruku majka stripovskih časopisa. Njihov satirički list Punch (nastao 1841. po francuskom modelu, a posljednji put utrnuo 2002.), recimo, udomio je neke od ranih višesličičnih priča i neke od prvih kontinuiranih likova. Punchov format - novinski, s periodičkim tvrdokoričenim izborom materijala - naslijedili su stripovski časopisi poput Beana i Dandyja kad su se postupno razvili iz dječjih listova. Kad u svojoj knjizi o britanskom stripu nabraja dominantne formate, Paul Gravett navodi točno pet: novinski format, format presavinutih novina, kartonirane godišnjake, nešto kopija američkih sveščića i knjižice veličine Alana Forda samo upola tanje. Ako Britaniji možemo polucilindar skinuti za opstojnost (Commando knjižice, recimo, ritmom od osam brojeva mjesečno prevalile su 4000 brojeva), moramo se upitati nije li tradicija tu ujedno služila i kao sidro. Kad su sredinom sedamdesetih, naime, autori počeli osjećati potrebu za modernijim, aktualnijim i brutalnijim stripovima, naletjeli su na zid percepcije da takvim temama nema mjesta u štivu za djecu. Od tri časopisa na krijesti vala promjena - Battle, Action i 2000AD - do naših je dana preživio samo ovaj posljednji (u tjednu kad ovo pišem objavljen mu je 2000. broj), vjerojatno zato što je društvenu kritiku umotao u SF pustolovine sudca Dredda i družine, iako mu ni to ne bi pomoglo da ga u odsudnom trenutku od gašenja nije spasila nostalgija braće na čelu uspješne gejmerske tvrtke Rebellion koja je list kupila na prijelazu stoljeća. Uza svu svoju tradiciju (o onoj stripova za djevojčice pisat ću u jednoj od idućih kolumni), britanska je scena neobično nalik hrvatskoj - strip je u javnosti nevidljiv, čitatelji sanjaju o prohujalom zlatnom dobu, a kao uspješni autori prepoznaju se oni koji svoj rad prodaju u Americi.

Od svih europskih država, za identitet se najbolje, čini mi se, izborila Italija. Uz tabloidne časopise - koji su nastavili tradiciju Puncha i američkih stripovskih podlistaka - poslijeratna je Italija, na tradiciji američkih realistično crtanih dnevnih stripova poput Ripa Kirbyja, tih "filmova na papiru", razvila uspješnu lokalnu industriju koju u prvom redu simbolizira nakladnička kuća Bonelli (Tex, Zagor, Dylan Dog), i koja se nikad nije posve uspjela probiti na Zapad. Bonellijevi stripovi caruju Balkanom, ima ih u Turskoj i Brazilu, ali u Francuskoj su uvijek ostali u sjeni šarenih albuma. Već spomenuti Alan Ford, vjerojatno najpoznatiji talijanski strip u nas, crtan za format koji su par godina prije njega popularizirali jeftino nasilje i meka pornografija, nikad nije zaživio van domaje, i Balkana.

Španjolska je imala iste preduvjete kao Italija (gdje je Italija dala Corriere dei Piccoli, Španjolska je ponudila ingeniozno nazvan TBO), ali su je dekade frankističke diktature držale pod sve strožom cenzurom. Eksplozija slobode (i strip-časopisa) poslije Francove smrti potrajala je jedva dlaku dulje od desetljeća, a onda se urušila pod novom diktaturom - onom tržišta i ekonomije. Iako je s Wilhelmom Buschem izvrsno startala, Njemačka se, nakon poraza u Drugom svjetskom ratu, do pojave undergrounda totalno odrekla identiteta i postala najveći svjetski konzument Disneyjevih stripova, te im je i najpoznatiji lokalni produkt, Rolf Kaukin Fix und Foxi (na kojem je radila gomilica poznatih i manje poznatih Hrvata) nije bio ništa drugo nego Disneyjev klon. Skandinavija je za lokalnu tradiciju odabrala američku geg-pasicu, mjesečno potom pretiskavanu u sveščićima, prasuperjunaka Fantoma (koji ni u SAD, gdje je stvoren, nije više popularan koliko na Sjeveru te u Australiji) i "božićne albume" (varijantu onih britanskih godišnjaka) koje svaki član obitelji dobija pod borom. Turska su tradicija satirični tjednici čije zvijezde iskoriste slavu da osnuju svoj tjednik koji onda stvara buduće zvijezde, a Istočna Europa je takav miš-maš pabiraka, utjecaja i samoniklih genija da im ne umijem, iako sam jednom pisao opsežan pregledni članak, naći drugi zajednički nazivnik osim opstanka sred opće ravnodušnosti.

Dobar dio razloga zbog kojeg uopće razgovaramo o stripu u knjižnici jest što je prevladavajući dio trenutačnog knjižničarskoga čopora nešto mlađi od mene pa je stasavao u sedamdesetim i osamdesetim godinama dvadesetoga stoljeća koje su na području Jugoslavije, što god bile drugima, stripašima bile rog obilja. U više ili manje kvalitetno otisnutim izdanjima, otprilike jedno svakoga radnoga dana, mi smo mogli čitati francuske, belgijske i američke klasike, zlatno španjolsko doba, Bonellijeve junake, bez pravog reda prikupljene Britance, ponekog ukletog Holandeza, zalutalog Kineza, dobar komad Latinske Amerike i domaće snage za koje se "snage" moglo napisati bez ironije. Bilo je lako odrastati onda i misliti da je strip dovoljno bitan da je zaslužio lijepa izdanja, dovoljno bitan da ga se smjesti u knjižnice i o njemu piše. Možda je to tlapnja, no kako je rekao Terry Pratchett: kako će tlapnje postati istina, ne budemo li vjerovali u njih?

Idući put vraćamo se korijenu ovog razgranatog europskog žbunja: američkom novinskom stripu.

Za one koji žele znati više: bilo što od Terryja Pratchetta, pa makar i u prijevodu, film Judge Dredd iz 2012. i bilo koji "Hellblazer" strip, ali naročito dvodijelni "Ashes & Honey".

Fotografije: Dan Dare