Pune police u bibliotekama, istaknuto mjesto u debelim enciklopedijama, nagrade, radio, televizija, internet... Sve je, dokle obzor seže, puno odličnih knjiga i književnika čija imena stalno odzvanjaju u ušima zanesenih ljubitelja literature. I dok slušamo, gledamo i čitamo vječnozelena djela, rijetko se pitamo kakav je bio put slavnih knjiga do vrha. Jesu li odmah bile prepoznate? Ili su imale „teško djetinjstvo“? Na prvi pogled je teško iščitati sudbinu jer svaka knjiga nosi svoju priču. A ovo je priča o kultnoj „poemi“ Moskva-Petuški ruskoga pisca Venedikta Jerofejeva...

Alkoholizam i umjetnost

Venedikt Vasiljevič Jerofejev rođen je 1938. godine u predgrađu Kandalakše na Koljskom poluotoku. Bio je šesto dijete u obitelji šefa željezničke stanice i domaćice. Kako mu je otac osuđen za antisovjetsku propagandu, tj. proglašen neprijateljem naroda, Venja je djetinjstvo proveo uglavnom po dječjim domovima. Međutim, to ga nije spriječilo da bude odličan đak. Po završetku školovanja upisao se na Filološki fakultet Moskovskog sveučilišta ali je ubrzo izbačen zbog izostanaka s predvojničke obuke. Otada počinju njegove skitnje. Promijenio je cijeli niz zanimanja: bio je radnik u trgovini, zidarski pomoćnik, ložač parnoga grijanja, milicionar, bušač u geološkoj grupi, knjižničar, poslovođa u skladištu cementa i tako dalje, i tako dalje. Najdulje, cijelo desetljeće, radio je kao polagač kablova.

Istodobno je pokušao studirati na raznim fakultetima, samo da bi imao nekakav krov nad glavom. Nigdje nije dugo izdržao. S vladimirskog Pedagoškog fakulteta je izbačen jer je napisao rugalicu o partizanki Zoji Kosmodemjanskoj, sovjetskoj narodnoj junakinji. Čovjek jednostavno nije podnosio sovjetsku idolatriju. U tim nemirnim studentskim godinama dogodile su mu se dvije još važnije stvari. Prvo, počeo je piti. Otac i brat bili su alkoholičari ali njegovo opijanje bilo je drukčije. On je bio sveti pijanac. Votka ga je nadahnjivala. Pisao je i pio, i često gubio rukopise po vlakovima i krčmama. Druga važna stvar je žena, Valja Zimakova, u koju se zaljubio i koja mu je rodila sina. Valja je živjela i radila u mjestu Petuški i Venja je vlakom putovao k njoj. Nije se dugo zadržavao, tek nekoliko dana, i onda se vraćao natrag u Moskvu, gdje su ga čekali prijatelji s kojima je učeno raspravljao i pio. Pila je i Valja, svi su pili.

Samo za neke oči

Putovanje od Moskve do Petušaka, razmišljanja o svijetu i ljudima, i alkoholna buncanja, sadržaj su Jerofejevljeva najpoznatijega djela Moskva-Petuški. „Kad sam to prvi put čitala – rekla je pjesnikinja Olga Sedakova, pjesnikinja i Venjina prijateljica – mislila sam da je riječ o dnevniku. Svi ljudi, mjesta i događaji koje je spominjao bili su mi poznati“. No malo pomniji uvid u tekst, nastavila je Sedakova, pokazuje da je riječ o remek-djelu. Ritam, rječnik, aforističnost i svježina ušli su u naš jezik, u život, zaključila je. Venja Jerofejev slovio je kao genije. Svi su mu se divili, akademici, obični čitatelji i daroviti pijanci. Djelo je, međutim, toliko odudaralo od socrealističkog kanona da se nije moglo objaviti na legalan način, kao knjiga ili blok u časopisu. Jedini izlaz bio je samizdat, pisaćim strojem otipkan rukopis koji se posuđivao samo osobama od velikog povjerenja. Tako je Moskva-Petuški krenula od ruke do ruke, čitala se noću, krišom, često uz treperavo svjetlo svijeće. Drugi i treći dan tekst bi se prepisao ili, rjeđe, fotokopirao i čitateljski krug bi se širio. Strani su novinari rukopis prošvercali na Zapad vjerujući da će tamo postati veliki hit. Međutim, niti jedna ruska izdavačka kuća htjela objaviti „ljutitu invektivu upućenu velikom ruskom narodu“, kako je rekao jedan emigrantski urednik.

Godine 1971. fizičar Boris Cuker putovao je u Izrael i ponio Moskvu-Petuški u obliku mikrofilma te je ponudio na objavljivanje ruskojezičnom časopisu „Ami“. Periodik je imao nakladu od samo 300 primjeraka i velike poteškoće s financiranjem pa su se njegovi urednici Vladimir Fromer i Mihail Levin rastrčali na sve strane ne bi li skupili potreban novac za broj s Jerofejevljevim tekstom, koji bi im možda donio nove čitatelje. Ali, nije išlo. Na kraju su sredstva dobili od Neovisne liberalne stranke i 1973. izašli. Sve je ispalo kao improvizacija, na brzu ruku, bez lektora i korektora. Urednici su se nadali da će njihov pothvat zapaziti fondovi i ubuduće primjerno pomagati izlaženje „Amija“. Stranka je pak računala da će joj broj s tekstom iz moskovskog undergrounda dovući nove glasače na izborima. Dogodilo se suprotno. Časopis „Ami“ ni od koga nije dobio nikakvu potporu i prestao je izlaziti a Neovisna liberalna stranka se raspala. Ipak, javno objavljivanje „poeme“ Moskva-Petuški skrenulo je pozornost na fenomen Venedikta Jerofejeva. Ljudi koji su čitali tekst bili su ushićeni. Neki pak nisu mogli vjerovati da je to djelo marginaliziranog ruskog pisca. Jedan publicist je zapisao: „Jerofejev je željezna maska. Bunilo. Mistifikacija nekog poznatog prozaista.“

Venjička je svoj primjerak časopisa dobio tek sredinom 1974. godine. Darovao mu ga je bivši veleposlanik Izraela u Poljskoj Miron Gordon. Glas o genijalnoj „poemi“ vrlo brzo se proširio ruskom dijasporom. Već 1977. Moskva-Petuški izašla je u Parizu a u pripremi je bilo i nekoliko prijevoda na strane jezike. Na žalost, ovo pariško izdanje bilo je puno tiskarskih grešaka. Netko ih je nabrojio preko tisuću. Tek kad se postavilo pitanje autorskih prava, lovci na rukopis su se trgnuli. Prvo se, dakako, morala riješiti gomila tipfelera a onda i plaćanje naknade autoru. Bilo je to vrijeme hladnoga rata kad su kontakti sovjetskih građana sa Zapadom bili gotovo nemogući. Izdavač Albin Michel uspio se povezati s Jerofejevom preko svoje prevoditeljice i poslao mu je novac za prodane primjerke knjige privatnim, tajnim kanalima.

Gorbačov i sloboda

Mnogi pak nakladnici nisu marili za copyright i knjigu su tiskali bez ikakvog ugovora, čak su bili lijeni ukloniti one silne tiskarske greške koje su došle iz izraelskog časopisa. Piscu su honorari iz inozemstva pomogli da lakše preživi u surovoj stvarnosti. Venja je, naime, živio krajnje neuredno: potucao se po vlažnim sobicama i tuđim stanovima a često je spavao i po smrdljivim vežama te hladnim parkovima. Jedna od njegovih znanica sažalila se tamo sredinom 70-ih na nesretnika i zamolila je svoju prijateljicu Galju da primi na stan genijalnoga pisca. Galja je bila ekonomistica, čudna osoba, koja je po cijelome stanu ispisala nekakve neobične matematičke formule. No bila je dobra duša, imala je stalni posao i mogla je uzdržavati Venjičku. Ubrzo su se oženili pa mu je postala i menađerica. Vodila mu je knjigovodstvo i pazila da ga razni „majstori“ ne zakidaju na honorarima. Međutim, sredinom 80-ih godina Jerofejev je obolio i počeo se liječiti u Svezaveznom onkološkom centru. Terapije je hrabro podnio i bio je sretan, kako je zapisao u dnevniku, što mu je poslije svega ostao život, ali nekog poboljšanja stanja nije bilo. Kad je dobio poziv od glavnoga kirurga-onkologa sa Sorbonne da se dođe liječiti u Pariz i to besplatno, sovjetski činovnici su mu našli u dokumentima iz 1963. neopravdani prekid rada od četiri mjeseca i nisu ga pustili u Francusku. U dnevniku je zabilježio: „pozivati se na mali prekid rada od prije dvadeset tri godine kad čovjek treba pomoć... Umrijet ću ali nikada neću shvatiti tu stoku“.

Potkraj 80-ih događaji su se ubrzali. Gorbačov i perestrojka omogućili su društvu da slobodnije diše. Počela su se tiskati djela disidenata i nepoćudnih autora. Tako se i „poema“ Moskva-Petuški probila na svjetlo dana: najprije u skraćenoj verziji u časopisu „Trezvost i kul'tura“, potom u književnom almanahu „Vest'“ a 1989. godine i kao „prava“ knjiga u izdavačkoj kući Prometej. Jerofejev je, dakako, bio presretan i sugerirao je da se knjiga prodaje po 3 rublja i 62 kopjejke, koliko je koštala boca votke. Uslijedila su brojna izdanja u zemlji i inozemstvu. Iz precizne bibliografije, koju je izradio piščev prijatelj Igor Avdijev, dade se razabrati da je Moskva-Petuški prevedena na sve važnije jezike u svijetu. Kad je Venedikt Jerofejev umro 1990. godine, svi smo u nekrolozima pisali da je umro klasik, iako sovjetski tisak Venjičku gotovo da i nije spomenuo. Iste godine britanski BBC posvetio je autoru i djelu dokumentarni film Od Moskve do Petušaka: putovanje s Venediktom Jerofejevom. Režirao ga je poljski filmaš Pawel Pawlikowski. Nijemci su pak godinu dana kasnije snimili film Moskva-Petuški u režiji Jensa Carla Ehlersa. Napravljeno je i dvadesetak inscenacija, među kojima je i jedna hrvatska (redatelja Jasmina Novljakovića i glumca Ljube Zečevića).

No, tu nije kraj priči o čuvenoj „poemi“. Godine 1993. Jerofejevljeva udovica počinila je samoubojstvo i brigu o autorskim pravima preuzela je njena mama. Gospođa se, međutim, uopće nije razumjela u posao i začas je nastao kaos, koji su lovci u mutnom iskoristili da se jeftino domognu copyrighta. Nakon nekog vremena odnekud se stvorio Venedikt Jerofejev mlađi, Venjičkin sin, koji se nakon smrti majke Valje Zimakove skrasio u Petuškama. Bio je, kao i roditelji mu, pijanac. Završio je samo osnovnu školu i radio je na farmi jednog bračnog para kao fizički radnik. Farma je propala, muž se odselio u grad a žena se udala za Venedikta mlađeg. Venedikt je, kažu, prestao piti i preuzeo je, zajedno s gazdaricom, brigu o očevu nasljeđu. Danas u Petuškama postoji muzej posvećen Venediktu Jerofejevu, u obližnjim gradovima organiziraju se izložbe o životu i radu autora „poeme“ Moskva-Petuški a sve poslove oko autorskih i srodnih prava vode Venedikt junior i njegova žena.