Knjižnica je doista čudno mjesto. Godine provedene u backstageu ponekad iznenada otvore pred nama nepoznati svemir i počnu povlačiti neuhvatljive sjene prošlosti. Usprkos vladanju novih tehnologija, još uvijek kao duhovi sjećanja/podsjećanja/upozorenja one lebde unutar naših prostora, ma koliko oni novi i moderni bili. Susret s jednom knjigom u stanju je odvući daleko u prošlost knjižničarstva, u vrijeme skriptorija i prepisivanja knjiga.

Pa sada zamislimo današnju knjižničarku koja sjedi pred kompjutorom, elektronski očitava iskaznicu, na isti način zadužuje, razdužuje i najednom - kroz ruke joj prođe knjiga koja je ponese negdje gdje do sada nikada nije bila. Patetično, djetinjasto, već viđeno - ali stvarno.

Bila je dovoljna posebnost jedne stare Zagorkine knjige da se odvojim od ekrana i čudnovatim putovima mašte i asocijacija otplovim sve do skriptorija. Moram priznati, kako jedna knjiga vuče drugu, kako knjigama vežemo svjetove, nisam otišla jako daleko u prošlost književnog stvaranja, jer jedina mi je jasna slika skriptorija u Ecovoj knjizi “Ime ruže”. Ali kako misli imaju svoju logiku tako i knjižnica svoju, pa knjige stoje jedna uz drugu poredane kao misli, u tom svemiru sve je moguće. Zato nije nužno da to bude baš taj skriptorij, ali meni se takvim prikazao i kao da sam osjetila lagani dah, koji je zastrujao preko vrata i kao sjenu me sa sobom povukao u to “obilje raspršene svjetlosti”, u srce skriptorija.

“Najosvjetljenija mjesta bijahu namijenjana antikvarima, najvještijim minijaturistima, rubrikatorima i prepisivačima. Na svakom je stolu bilo sve što je potrebno za slikanje minijatura i za prepisivanje: rožnate tintarice, tanka pera koja su neki redovnici upravo šiljili oštrim nožem, kamen plovućac za uglađivanje pergamenta, ravnala za povlačenje crta po kojima će se pisati. Pokraj svakog pisara ili na vrhu ukošenog dijela svakog stola nalazio se stalak na kojem je počivao rukopis što ga treba prepisati, sa stranicom prekrivenom malim krinkama što su uokvirivale red koji se u tom trenu prepisivao. A neki su imali crnilo zlatne ili neke druge boje. Ostali su pak samo čitali knjige i bilježili natuknice u vlastite bilježnice ili pločice.”

U društvu pradavnih kolega odjednom sam shvatila koliko mi, skoro pa nevidljivi, najčešće opisani klasičnim stereotipom (da ne ponavljam stalna mjesta društvenog gledanja na našu struku) u svakoj knjizi ostavljamo dio svoje osobnosti, koliko nas još uvijek ima u stvarnosti, a ne samo u virtualnom svijetu, koliko nas je moguće razaznati i prepoznati, a da ne govorim o tome koliko nas je moguće maštom rekonstruirati.

Rukopisi nas obilježavaju, rukopisi nas razotkrivaju, ostajemo u kataložnim listićima, inventarnim knjigama, signaturama u unutrašnjosti knjiga, inventarnim brojevima na poleđini listića. Naši tragovi vuku se po knjižnicama i knjigama još jako dugo poslije nas. Knjiga u koju smo rukom upisali sve potrebne elemente, koji će je odvesti do željenog mjesta na polici, može još cijelo stoljeće, a i više nositi oznaku našeg rukopisa. Iza nas ostaje stvarni rukopis, onaj koji je kreiran olovkom/perom/nalivperom/kemijskom, a on je čaroban.

Prilikom prvog susreta sa starim kataložnim listićem bila sam opčinjena. Svježa u poslu i ne poznavajući ga dovoljno, bilo mi je nevjerojatno otkriće da takvi listići nisu pretipkani ulaskom pisaće mašine u knjižnično poslovanje, da je i danas još uvijek moguće u matičnom katalogu, onome u backstageu, pronaći nešto ovako:

lukas 1

Zagledajte se u ovaj požutjeli listić. Pokušajte ući u trenutak njegova nastanka. Mogla bih, ali to ne želim, napraviti rekonstrukciju i odgonetnuti ime osobe koja ga je stvarala. Ako to otkrijem, onda bih otkrila i još cijeli niz osobnih podataka, ali to mi ubija čaroliju koju mi ovaj okruglasti uredni rukopis budi. Gledam u poteze perom po nekada svježem bijelom papiru, istrenirani rukopis na poteze tanka, debela, tanka, debela i u mašti stvaram ruku koja ih vuče. Ruka koja piše, produžena je ruka misli i osjećaja. Ovo nije autorsko djelo, nego prepisivanje zadanih podatka ali rukopis jest. Rukopis je jedan i jedinstven, kao što su i misli koje stoje iza njega jedinstvene. Pa zar u tome ne postoji magičnost, zar se ne budi radoznalost i zapitanost nad mislima koje su strujale dok je ruka prepisivala? Onda još dublji pogled u prepravku na naljepnici i razlivenost broja 9. Prepoznaje se druga ruka, drugi rukopis i kao da se u tome nazire neka žurba. Nije se pričekalo ni da se ljepilo osuši, kako bi se unijela ispravka, kao da prkosi smirujućem polaganom nizu slova s listića na kojem posebno dominira elegancija slova L. Ovdje je L doista kao Labud i možda ponajviše zbog tog malog, tananog detalja ne želim otkrivati stvarnost i istinu. Želim njegovati maštu i zamišljati kakva bi bila osoba koja stoji iza takvoga slova.

barcic 2

A ovaj listić već na prvi pogled bitno se razlikuje od prethodnog. Rukopis djeluje neujednačeno, razigrano, ne trudi se ili ne može slijediti pravilnu liniju, ali njegova je čar u slovu e i m u imenu Erazmo. Ta dva slova otkrivaju starovremenski školski trening, a posebno m, gdje se u njegovim prazninama i potezima pera slute i vide klasičnoškolski elementi krasopisa, tanka, debela. Zamišljam da je ovaj listić noviji od prethodnog. (Za one koji se možda osvrnu na godine na listićima, samo napominjem da vrlo stare knjige mogu imati suvremeni katoložni zapis, ako su nedavno ušle u knjižnični fond. Dakle, za knjižnicu i stare knjige mogu biti nove.) Kao da je treptaj suvremenosti zatitrao negdje na rubovima i počeo ubrzavati proces pisanja. U njemu osjećam da je brzina i čitljivost bitna, osjećam da se vrijeme promijenilo i opet vidim ponavljajuću zakrpu sa zamućenim brojem koja upućuje na nestrpljenje, ali isto tako i trag nekoga nepripadajućeg slova preslikanog s drugog listića koji opet otvara još dublje kopanje po mašti. Pa nisu li ovi rukopisi inspirativni, trag pera na papiru stvaran možda polovicom prošlog stoljeća kao da još uvijek drži vrijeme uhvaćeno rukopisom. Papir žuti, tinta blijedi, vrijeme se lagano oslobađa rukopisa, ali još traje, još je tu i priča onima koji žele čuti o trenucima jednoga vremena.

Posebno gnijezdo rukopisa inventarne su knjige. To su knjige u koje smo ubilježeni jednako kao i knjige koje smo bilježili. Njihovim listanjem i pregledavanjem zaista možemo dati mašti na volju.

Možemo slijediti jedan rukopis u svim njegovim raspoloženjima, promjenama boje tinte, nenadanom vlaženju papira i razlivanju pisanog traga, pa čak i kapljicama kave. Sve nam to priča priču jednoga vremena, vremena u kojem se kao nagrada dobivalo naliv-pero u pripadajućoj postavljenoj kutiji, vremena kada nije bio grijeh piti kavu i raditi, usprkos mogućim nezgodama, vremena koje je teklo sporije i kada su pisci tipkali na pisaćoj mašini ili čak pisali rukom. I onda vidimo promjenu rukopisa. Djeluje suvremenije, racionalnije. Osjećamo da se nešto u rukopisnoj ujednačenosti inventarne knjige izmijenilo, a to nije samo novi rukopis. To je i vremenski slijed, jer rukopisi, kao i vrijeme, mijenjaju se, odražavaju nas u vremenskom ciklusu, a istovremeno i čuvaju nas nekadašnje, kako bismo se susreli s nama sadašnjim.

I upravo u tim je susretima čarolija. Zbog toga je i nastao ovaj tekst, jer odjednom, iz jedne je Zagorkine knjige izletjela iskrica zaboravljene alkemije knjižnice. Jedna se knjižničarka jednoga dana prihvatila dopunjavanja netiskanih stranica knjige.

Možemo nagađati čime je bila potaknuta, ali u jednom trenutku prošlog stoljeća, stvorila je skriptorij, počela prepisivati, i to ne bilo kako nego rukopisno imitirajući tiskani tekst i trajno obilježila jednu knjigu, koja se još uvijek čita u ovom stoljeću. Koliko li je samo očiju milovalo pogledom njena slova, a ona su jedna i jedina u samo jednoj knjizi. Pa nije li to divno, čudnovato i neponovljivo. Danas se takve knjige vraćaju izdavaču, a ako se ne vrate, stranice se kopiraju. Mnogo jednostavnije, brže, sigurnije, jer danas je bitna točna kopija, ali točna ne mora nužno značiti i lijepa. Ljepota ovih prepisanih dijelova nije samo u rukopisu nego u namjeri, volji, predanosti i još mnogim nama neznanim razlozima koji stoje iza ruke koja je vodila ovaj rukopis, iza misli koje su upravljale ovim prepisivanjem. Iza cjeline osobnosti koja stoji negdje duboko u ovom rukopisu. Ljepota je u izuzetnosti, neponovljivosti i trenutku susreta suvremenosti i prošlosti. U vremenu diskusija oko e-knjige, načinu njenoga uvođenja u knjižnično poslovanje, online knjižničnog djelovanja, pripremanje za knjižničarstvo bez lica, ovakav susret neminovno povlači pitanja susreta s knjižnicom i knjigom.

Jedno je sigurno: knjige će postojati i one su uvijek knjige, bile na ekranu ili na papiru, ali pitanje je hoće li knjiga na ekranu moći prenijeti sva vremena u kojima je boravila i prikazati sve njegove tragove, hoće li moći dozvati sve ono što izgleda nebitno za sadržaj same knjige, ali bitno za njeno tijelo, za njeno stvarno postojanje koje pokazuje sve ožiljke koje je usput pokupila. Hoće li e-knjiga postati dematerijalizirana misao koja će kao sadašnji tragovi pročitanih anonimnih lektira lebdjeti u našim znanjima i sjećanjima, dok lektire s potpisom, one koje potpuno nosimo u sebi pamtimo i u materijalnoj formi, sjećamose barem boje naslovnice, a ponekad čak i izgleda odlomka koji nam je jako bitan. Sjećamo se trenutka kada i gdje smo držali baš tu knjigu. Stvarnost držanja knjige u ruci, njena raznolikost u formatu, tisku, težini potpomaže sjećanje na sadržaj i pitam se kakva će biti sjećanja utisnuta s ekrana. Isto tako se pitam koliko za čitatelja znači prelazak knjige iz ruke u ruku, otisci drugih osoba u trenutku kada postaje samo naša. Stvara li to osjećaj jedinstva misli i doživljaja? Koliko knjige gube i gube li uopće, kada su zakinute za taj materijalizirani susret opipa, pa ako su posuđene u knjižnici ili od prijatelja za onaj znakoviti i rječiti susret očima u trenutku predavanja u druge ruke, pogled koji se prenosi kao naslijeđe uz određenu knjigu. Na sva ova pitanja i sve prijepore oko papirnate i e-knjige postoji samo jedan odgovor, a to je vrijeme.

I zato u vremenu u kojem jesmo pokušajmo prepoznavati trenutke prošlosti, dovoditi ih do nas sadašnjih, cijeniti njihov opstanak ma kako nebitan i neznatan bio, jer sigurno postoji razlog zbog kojeg se održao, baš kao i prepisani odlomci Zagorke i sve moje bivše i sadašnje kolegice rukopisno zabilježene u svim knjigama i katalozima.