Krojačice, šilice, šnajderice, nekada značajno prisutne u ženskom svijetu, kao da lagano i neprimjetno postaju prošlost. Djelovale su u svojim salonima, stanovima, kuhinjama. Bilo je jako važno imati svoju krojačicu, ženu od povjerenja, koja će svojim umijećem znati prikriti, istaći i učini sve da se zasja nenadmašnim sjajem. Ovisno o potrebi, namjeni i preporuci, dolazilo se u njihove radionice.

Neke su nametale božanski pristup te bi se sramežljivo, na prstima, uz veliku poniznost, ugovarali posebni sastanci i u osami se probavalo njihovo djelo, osjećajući se malom i beznačajnom uz vjeru u čuda. Strpljivo su se podnosile sve mušice jer je kružila predaja da se iz toga salona izlazi kao Grace Kelly ili Christina Onassis. Kod drugih pak to je bilo veliko žensko okupljanje. Dijelili su se savjeti, razgovaralo o svim ženskim nedaćama, smijalo se i plakalo. Je li to bio dolazak uz najavu, kao na specijalistički pregled, ili je to bio dobrosusjedski odnos gdje se grabilo za kvaku i upadalo u punu sobu ili kuhinju (ovisno u kom dijelu stana je bila "singerica") te zajednički sa svim ženama iz susjedstva razmatrao doneseni materijal i krojila vizija nove haljine, nije bitno. Bitno je da je to bilo vrijeme haljina, koje su sve rjeđe u ženskome životu, jednako kao i njihove krojačice, šilice, šnajderice. Kakav god bio pristup, to je zanimanje nekada bilo centar ženskog svijeta i neke su ljubomorno čuvale ime svoje krojačice kao najstrožu životnu tajnu, dok su ga druge s velikim ponosom izgovarale te je neposredno i od srca preporučivale dobrim znanicama.

Pristupi su bili razni, ali nesumnjivo je to zanimanje bilo sveprisutno u životu žena.

Tri kreatorice

Zbog toga ne čudi što u književnom svijetu žena prepoznajemo elemente toga zanimanja. Umjetnički je nagon univerzalan, kako u književnom tako i u kreatorsko-krojačkom svijetu, a izrada modela/teksta, s kraćenjem, širenjem, izbacivanjem, ubacivanjem neodoljivo podsjeća na šivanje.

Izdvajamo tri modela i tri kreatorice/spisateljice koje različitim formama svome književnom izrazu daju posebnu dimenziju, bilo to u kategoriji ženskog pisma, autobiografskog romana ili krimića. One, što vrlo svjesno i vješto, što nezaobilazno za sliku jednoga vremena, što crpeći iz svoga ženskoga bića, uzimaju škare u ruke, režu, kroje, šivaju, spajaju, cigaju, heftaju, i stvaraju svoje priče. Riječ je o Dubravki Ugrešić (Štefica Cvek u raljama života), Ireni Vrkljan (Svila, škare) i Nadi Gašić (Mirna ulica, drvored).

Patchwork, našivci

Sve tri autorice odlučile su se za književnu “patchwork tehniku” nepoznatu u teoriji književnosti, ali prepoznatljivu u njihovim djelima. Slikovitost termina nećemo širiti na žensko pismo u cjelini, nego ćemo se samo zadržati na osnovna tri modela.

"Patchwork roman – prema prvotnoj autoričinoj zamisli pokušaj inauguriranja 'ilegalnog' proznog žanra u postojeću 'službenu' tipologiju... autorica je namislila imitirati usmenu prozu koju su stoljećima kreativno stvarale žene, underground prozu koja je nicala na domjencima, čehanjima perja, prelima...", kaže Dubravka Ugrešić i time definira termin. Irena Vrkljan "Svilu, škare" koncipira autobiografski i kroji intimističkim kvadratićima sjećanja, koje je samo po sebi fragmentarno. To su proplamsaji slika i osjeta koji su ukrojeni u njeno biće i svaki od njih neizostavan je dio cjeline koji čini njenu suštinu. Iz fragmenata se slaže kronološki niz u kojem se ne priča da bi se ispričalo, nego se promišlja i razaznaje sebe u svojoj životnoj priči. To spajanje naizgled rasutih dijelova dio je ženske svijesti, načina funkcioniranja i razmišljanja. Romani "Štefica Cvek" i "Svila, škare" objavljeni su 80-ih godina prošloga stoljeća, dok treća šilica patchworka, Nada Gašić, objavljuje u ovom stoljeću. Gašićkin patchwork vizualno je prepoznatljiv kao i Ugrešićkin, ali još raznovrsniji: miješanje formi je brojnije i dok Ugrešićka slijedi zakonitosti trivijalne literature, tzv. herc-romana, Gašićka slijedi zakonitosti krimi-romana. Obje autorice svoje književne krojeve spajaju nevidljivim nitima intertekstualnosti, koji se tek pažljivim paranjem mogu lagano izvlačiti i prepoznavati. Svoj patchwork grafički naglašavaju u cjelini djela, ali njegove rubove različito završavaju, odnosno autorski je obrub bitno drugačiji. Ugrešićka je svoj roman uokvirila autorskim manifestom patchwork književnosti polazeći od osobnog stava, a vezivna joj je nit naglašena bordura koja se razrađuje u svakom našivku pojedinačno.

Gašićka obrubljuje fizički, ulicom, u formalno-narativnom dijelu i društveno-socijalno u idejno-tematskom dijelu, a našivke veže impersonalnom autorskom naracijom. Razlika je u motivima našivaka, jer Gašićka je motivski raznovrsna, njeni našivci mogli bi uz neznatne dorade funkcionirati samostalno ili čak biti upleteni u neki potpuno različit kroj, dok Ugrešićkini, kako su motivski ujednačeni (glavnom junakinjom, Šteficom) najbolje funkcioniraju u cjelini djela, ali variraju od našivka do našivka i njihove varijacije slažu fabulativni niz. Ugrešićka formalno i deklarativno želi pisati “herc-roman”, ali suštinski ga dekonstruira, dok Gašićka slijedi zakonitosti žanra, ali dolazi do dekonstrukcije unutar pojedinih našivaka. Patchwork kod Vrkljanice nije vizualno prepoznatljiv kao kod druge dvije autorice. On se bazira na intimističko-misaonom nivou, ali i Vrkljanica kao da nije odoljela izazovu, pa je u prividnu ujednačenost svojih našivaka sjećanja pridodala i posebno grafički označila autorsku izradu sestrinog našivka (Verino pismo) koji je vidno strukturalno različit, ali misaono i emotivno blizak. Njen je obrub životan, izravan, to je ona sama sa svojim mislima i djelima.

Da ostanemo u kategoriji općeg, Gašićka i Ugrešićka stilski su šarenije od Vrkljanice, ali kod Gašićke prevladavaju tamne i zagasite boje, s ponekim razbijanjem svjetlijeg tona, ali ne i vedrijeg, dok je Ugrešićkin patchwork autorski razigraniji, a prejaki tonovi ironizirani. Vrkljanica svoje kockice slaže u pastelnim nijansama, vezujući ih nitima sjećanja.

Škare, materijali, uzorci

Neophodan su alat za rad u ovoj tehnici škare, što u naslovu Vrkljaničinog djela, što u krojenju materijala kod Ugrešićke, dok se u Gašićkinom krojenju direktno ne spominju, ali kao da stalno lebde od našivka do našivka i medicinski seciraju društvene i duševne zbilje.

Štefica je u raljama života, što u ovom kontekstu asocira i na škare, jer one jedu, grizu i paraju material, a ona je Ugrešićkin materijal, ona je cic. U samom zvuku riječi škare ššš šušti, šuška, daje zvučnost rezanju, a to je i tetka iz Bošanške Krupe, koja svojim narodnim, rodno određenim iskustvom šušti i reže kroz Štefičinu depresiju, nadanja i potragu za srećom. Kod Vrkljanice škare režu i kroje svilu sjećanja.

Ta slika od nekad vraća se zatim u dubinu brzo i uplašeno, traži toplinu i zaklon, mijenja boju, ali ne stari. Uzorak morskog konjića na svili odmotava se polako iznad prodajnog pulta i u tom pokretu ostaje u sjećanju. Nabori svile su vječni. Škare koje su rezale imale su ukrašene drške i bile su tupe. Ogrebotine škara na pultu nadživjele su sve: kupljenu svilu, njen uzorak, moj strah. Jer konjića su oštetili, prepolovili. Njegova je glava ostala u trgovini, u bali svile na polici. Njegovo tijelo počivalo je još dugo u rubu one već odavno iznošene suknje.”

Njen je izbor svila, mekana kao sjećanje, blisko se privija uz tijelo i oslikava obrise, kao što sjećanja privijena uz životne rezove ublažavaju boli i objašnjavaju potrebu rezanja. Krojenje i rezanje kod Gašićke prisutno je u seciranju trenutne stvarnosti, a vrlo direktno u konačnim rezovima koji slijede žanr (krimić), a to je smrt. Njeni su materijali ljudi, raznoliki i zbijeni u raznim dezenima u okvir patchworka, odnosno Mirne ulice, a njen patchwork zove se stvarnost. Dominantan uzorak toga formalno-stilski raznolikog patchworka lik je Daše Zeline, stup romana "Mirna ulica, drvored". Ta bitna, ponavljajuća kockica Gašićkine slagalice krojena je u ženskom pismu, a njen intimistički ton blizak je Vrkljanici. Sjećanjima na svoje haljine (tematska bliskost trivijalnoj književnosti) i materijale slika jedno vrijeme i odrastanje, a iskustva su bolna i teška, baš kao i trenutak u kojem je spisateljica uvodi u roman. Dašine su haljine od krepa – krepane, od crnoga baršuna, nikada ostvarene, od kariranog zelenog materijala, izbljuvane i špilhozne, od niti srama i siromaštva spletene, a ovratnik krut i rupičast kao život koji postaje sve tanji i manji i završi kao krpa za cipele.

Trula simbolika čitavog ljudskog vijeka. Trula i istinita. A zapravo tom sitnom ukrasu dugujem nevjerojatno mnogo. Otkrivanje svijeta i mjera u njemu.”

Gašićka kao da objedinjuje Ugrešićku i Vrkljanicu. Mješavinom formi, stilova i razvijanjem fabulativne mreže potkrepljuje Ugrešićkin pokušaj inaguriranja proznog žanra, a intimističkim dnevničkim zapisima jednog dijela romaneskne slagalice približava se Vrkljanici. Diskretno i ironično koketira s trivijalnom literaturom, a razotkriva se u konačnom imenovanju Dašine bliske prijateljice Elide – šampona za kosu, kojoj upućuje svoje dnevničke zapise. “Šampon za plavuše i šampon za brinete.” Ovim se bolno podvlači njena usamljenost, a i suptilnost ženskog izraza koja sjećanjima priča iskustvo stvarnosti.

"Dnevnike, draga moja Elida, pišu oni koji vide dan u kojem žive i dan o kojem pišu. Ja sam se odmaknula i više ništa ne vidim, ili vidim iskrivljenu sliku, a više nema nikoga tko bi mi pomogao da se ta slika ispravi."

Krojenje, prekrajanje

Imamo alat, imamo materijal, znači treba početi krojiti. Krojiti znači "rezati tkaninu ili kožu radi šivanja, određivati, odlučivati, krojiti sudbinu, odlučivati o kome onako kako želi onaj koji kroji.", a šiti znači "koncem udjenutim u iglu, spajati krojene dijelove tkanine" ili "spajati koncem razrezane, razdvojene dijelove tkiva na ljudskom organizmu". Ugrešićka je biranjem restla, "i još k tome cica" već odredila svoju Šteficu kao neuglednu cicanu haljinu, onu za svaki dan, jednu osrednjost ženskog života i nadanja. Šije "žensku priču", ali joj izrezuje jarke satenske tonove romantike, koje ostavlja sa strane (nisu pasê uz cic), a model vodi dalje u potrazi za "srećom".

Kako sama kaže, "autorica je dobrohotno pokušala spojiti našivke herz-proze, u kojoj ženski likovi nešto traže, traže, pa to hepiendom nađu i našivke tzv. ženske proze, u kojoj likovi također nešto traže, traže, ali to ne nađu ili vrlo teško nađu". Tako je Štefica postala pravi domaći proizvod u potrazi za srećom, a u skladu je s tim i njeno poimanje sreće. Ugrešićka, vodeći Šteficu kroz prosječnost u podtekstu, tjera na žensko propitivanje o stvarnoj sreći. Kako je "Štefica Cvek" objavljena 1981. godine, pojava romana "Svila, škare" 1984. god. kao da je njegov intimno-intelektualni dodatak. Kako ovdje autorica uzima sebe kao stvarni model, oslikava svoj put odrastanja i formiranja, potvrđuje da se pronalaženjem sreće u osrednjosti i utabanim patrijarhalnim normama može naći jedino ako se žena potpuno svjesno odluči za tako nešto, a njoj je to bilo pretijesno. Njene potrgane lutke, kao razdvojeni dijelovi tkiva, čekale su žensku zrelost kako bi bile ponovo sklopljene, ali ovaj put ne da bi bile lutke.

"Pokušala sam preći na drugu obalu u varljivu samostalnost muškog svijeta, nisam prozrela zamjenjivost uloga... Pokušaji bijega izgledali su uzaludni... Otisak male žene, lutkina lutka... Nokte sam zarivala u dlanove, ne, nismo lutke, osjećam to."

Rano je shvatila da se u muški svijet ne može prijeći, da se ne može biti ono što nisi, ali se može biti ono što jesi.

"Razne kavane, snovi o sreći, krivi filmovi moje mladosti, čitav taj polagani život počinjao mi je smetati, postao mi je fizički stran... dom je bio izgubljen. U njemu sjede priče o obitelji... Ono što otamo vreba je borba, rastanak, tamna pukotina u krajoliku grada, izmrcvarena koža, nakupljena mržnja. Majko, sestre žene! Neka se spasi tko može."

Da nije u sebi prepoznala gušenje u polaganom životu, tiho i neprimjetno kopnjenje u čekanju sreće, tonuće u prosječnost rutinirane svakodnevice, "ne bi postojalo kretanje, ta nulta točka, nova bol, rez kroz staru svilu djetinjstva". Je li kretanje izlaz, teško je odgovoriti. Ništa nije bezbolno, pa ni kretanje, ali možda manje boli od čekanja. Ono je stalna promjena s kojom se treba suočiti, treba je prihvatiti i prihvatiti sebe u tom kretanju. Ono nije spas, ono je izbor, a suština je stvoriti mogućnost izbora i mogućnost odluke, dakle samostalno krojiti po svojim mjerama i osobnim potrebama. Da bi se došlo do toga, neophodno je razrezati stare modele, prekrojiti ih i drugačije spojiti. I krećući se dalje, dolazimo do 2007. godine u kojoj upoznajemo gđu Dašu Zelinu smještenu u "Mirnoj ulici".

Nada Gašić svoju junakinju kroji u precizno određenom trenutku, njen material je proziran. “Kaže se transparentan.”Ona je nevidljivi nositelj patchworka, krojen po modelu sjećanja.“Naprosto je važno da se ne vidi, a ti se trudi da ne misliš na istinu i sve će biti kako treba.” Tek u sjećanjima model postaje živ i bolno istinit. Kao svaka dobra majstorica svoga zanata, ne dopušta podatnosti tkanine, a što je podatnije od prozirnosti, da odstupi od strogog kroja. Uz prozirnost dodaje crni baršun jer “baršun vas neće izdati, njime ćete sve pokriti”. Krojenjem sjećanja stvara iluziju odmaka od stvarnosti. Sjećanja pričana haljinama oslikavaju jedno vrijeme kojim nas ne vodi u sentimentalnost, nego njegovim bolnim tragovima razara stvarnost. Dekonstruira djetinjstvo i sjećanje kako bi ih tako razlomljene spojila u sadašnjosti u novo značenje. Dakle sve tri književne šilice prekrajaju svoje materijale, svaka na svoj način i spajaju ih u novu stvarnost, novi model.

Šivanje priče

Prilikom spajanja ovih književnih patchworka, autorice na vrlo blizak način barataju osnovnim strojem - šivaćom/pisaćom mašinom i radnim stolom. Kako Ugrešićka u svoju patchwork borduru postavlja sebe/autoricu, kao završni ram, tako se na samom početku osvrće i na zvuk pisaće mašine, njeno “ravnomjerno odronjavanje” kao zvuk šivaće mašine. Od zvuka nastaje inspiracija za šivanje priče. Vrkljanica se indirektno, preko ubačene kockice sestrinog pisma osvrće na vezu šivaće i pisaće mašine.

“Sjela sam za šivaći stroj, stavila na njega pisaću mašinu i također počela pisati.”Kod Gašićke, s obzirom da se radnja događa u ovom stoljeću, pisaća mašina nije prisutna, ali je zato prisutan radni stol na kojem leže “suknje za potkraćivanje i dvije pribadačama izbodene bluze”. Kada se odlučuje na pisanje dnevnika, Daša, kao dijete, bira kemijsku, “jednu za drugom mrtve, osušene kemijske. Ljutito ih je bacala na hrpu smotanih bluza i sukanja”. Tako su, odložene, bačene na istu hrpu, modeli za preradu i mrtvi spisateljski alati, kao da naglašava da je to vrijeme prošlo, da su sva skraćivanja i svi prepravci završeni i da treba pronaći čistu liniju, olovku koja ne packa. Tako olovkom kao iglom Daša počinje lagano bockati papir umirujući strah od zbilje kao vezilja, provlačiti niti sjećanja. Zanimljivo je da je ona postavljena u vrlo blisku vezu s još jednim dijelom patchworka, likom Alije, koji ne može pomjeriti svoje pisanje dalje od djetinjstva. Nije u stanju sročiti šturu biografiju jer ne može skratiti djetinjstvo. On je tkalac svoje priče. U širem kontekstu patchworka usko je vezan za Dašu, ali ih ne dovodi u direktni kontakt, nego ih svojim narativnim nitima indirektno povezuje. Dakle, Gašićka varira osnovni uzorak u muškom liku, što je bitno drugačije od druge dvije autorice, ali i taj je lik, kao i Daša, u društvenom smislu rubni. Oni su likovi prošlosti, zarobljeni u njoj, tako da i objektivno postaju prošlost.

Šuškanje uz singericu

U ova tri patchworka sadržana je izmiješanost ženskoga života, spletenost intelektualnog i praktičnog, kreativnoga i korisnog, združenog u jedno, u moć stvaranja na ženski način. Zašto baš materijali, zašto šivanje? Pa možda upravo zbog zvuka šivanja ili osjećaja zajedništva zapretenog u prasjećanju ženskih druženja uz ručni rad, okupljanja uz materijale, konce, boje. Ugrešićka u književno-teoretskom dijelu svoga romana izravno govori o takvim druženjima, a živa ilustracija je okupljanje ženskog društva kod mame, gdje traži direktnu pomoć u stvaranju raspleta. To je ono okupljanje koje u sebi nosi žamor, brujanje, šuškanje koje se moglo naći kod susjede uz singericu. Kod Gašićke se ono širi na prostor ulice. Kako su sijela i prela izumrla pojava u stvarnosti i vezana za ruralni život, ona se šire na susjedsko urbano šuškanje i ogovaranje. To je prelazak od intimnog ka javnom, onom dijelu neobjektivne svijesti i kolektivnog mišljenja, pretpostavki i naklapanja. Ako usporedimo mjere patchworka koje su autorice uzele, krećemo od jedinke, Štefice, urbane prosječnosti jednoga vremena još uvijek značajno vezane za elemente ruralne tradicije, zatim ulazimo u zaokruženi svijet urbanog segmenta, ulice, i dolazimo do Vrkljaničinog pogleda na urbanu cjelinu (Zagreb) i žena u njemu koje vuku torbe, žene poput Štefice koje su konačno našle “sreću”.

Sumoran krajolik za žene, ta hrvatska nizina pod Sljemenom, pod planinom koja klizi, koja se trese i izaziva strahove. Muškarci sjede pod 'Starim krovovima' jedu janjetinu… žene su tegleće mazge, majke i nakon kratkog vremena umorne ljubavnice… htjele smo biti s njima, pobjeći iz našeg svijeta.”

Gledam na toj ulici za onim što leži iza nas, gledam u prošlost i izvlačim se iz nje. Nadam se tome.”

Jesmo li se izvukle, u kojoj mjeri smo postale ili nestale kao Daša, gdje smo stale sa šivanjem?

"Materijali me više ne zanimaju, boje više ne razlikujem kako treba. Ako ih vidim, ne raspoznajem nijanse. Kad su se pogasile? Kad su se promijenili materijali? I jesu li se promijenili materijali ili prsti koji ih opipavaju?"

Pitanje je i autorske postavke prema materijalu i načinu njegove obrade. Ako krenemo kronološki, od Štefice, imamo klasičnu poziciju materijala kao objekta. Štefica je objekt kojim Ugrešićka kao pokretač radnje, odnosno subjekt, upravlja. Kod Vrkljanice je ta pozicija potpuno jasna. Sama je autorica osnovni subjekt koji vodi radnju, ali kroz ispovjedni dio podvlači kako se organski protivila postati objekt, dok Gašićka autorsku postavku drži iz daljine ne postavljajući se kao subjekt. Ona impersonalnom naracijom drži dijelove patchworka, a njena Daša od ispovjednog subjekta u prošlosti u sadašnjosti postaje objekt, i još gore od toga, meta, bilježnica. Dakle ne postaje ni prosječnost ženskog života ni lutka, ne postaje ništa, nema je, nestaje.

Ima li nas? Gdje smo se pogubile?

Od Ugrešićkinog običnog cica, preko Vrkljaničine meke svile dolazimo do Gašićkine prozirnosti ili crnog baršuna, koji neodoljivo podsjeća na lijes. Od poticajno-ironijskog buđenja svijesti, preko djelovanja i kretanja dolazimo do nepostojanja i pitamo se je li to put koji vodi do nas današnjih.

Ima li nas, gdje smo se pogubile? Jesmo li sebi skrojile haljinu od baršuna ili smo se njime pokrile kao da nas nema? Gdje su nestali krojački saloni, postoje li još i kako se danas kroji i šije? Pitanja je mnogo, vrijeme je drugačije, neka kretanja još traju. Iz temelja prošlosti treba izvlačiti osnovni kroj, prilagoditi ga, proširiti, suziti, skratiti, produljiti, ali nikako ga zametnuti, jer bez njega se gubi i suština šivanja.

Fotografije: sewsitall.blogspot.com