Pišu li rukom ili na računalu, koriste li se kemijskom, perom ili grafitnom olovkom, ni to nas ne zanima. Zanima nas starinska knjiga složena od tiskanih listova pravog papira i stvarana profesorskom rukom. Ovdje su spomenuta tri, a svi zainteresirani neka slobodno nastave niz, jer ima ih još...

Profesor Frank McCourt 

Prvi je od njih Frank McCourt i njegov roman „Angelin prah“. Ako ste propustili priliku pročitati ga, sada je krajnje vrijeme, a ako ste gledali film, vrijedno ga je dopuniti knjigom.

Mali Frank priča priču o svojoj obitelji i svom djetinjstvu u Limericku, gorku priču, punu gladi i neimaštine. Međutim njen se uspjeh ne krije u socijalnoj temi, nego u načinu na koji je ispričana. U tom romanu nema samosažaljenja, nego svu gorčinu i težinu pretače kroz stalno prisutni humor proizašao iz dječjih opservacija. Može se reći da je ovo nesocijalni roman socijalne tematike. Ironijsku notu zaustavlja na granici oštre kritike, bez uboda gorčine. Nećete  ni biti svjesni kako će vas lukavo provesti kroz bijedu Limericka dok gutate stranice jednu za drugom, ne dopuštajući vam da zaklopite knjigu. Izbjegavanje kritike, gorčine i prebacivanja najbolje je oslikano u ocu, pijancu, neograničene mašte i ljubavi za Irsku, koji je u stanju od bijede napraviti slavlje sve dok ne nestane negdje u pivskoj izmaglici. Nesposoban skrbiti za obitelj, neodgovoran, barem je u stanju dobro zabaviti gladna usta i ne dopustiti Frankovoj priči da potone u patetiku. Majka je konstanta i stup održivosti i ona traje i opstaje sve do drugog dijela romana nazvanog „Irac u New Yorku“, a mali je Frank uspio iščupati se iz bijede, postati profesor i nama ispričati svoju priču, koju je svojim učenicima fragmentarno prepričavao cijeli svoj radni vijek.

Ovo je roman kojem nije potrebna posebna čitateljska publika. Dovoljno je bez straha od težine priče i bez predrasuda jednostavno zakoračiti u nju, a dalje vas vodi ona sama.

Profesor Roddy Doyle

Drugi je profesor Roddy Doyle, ponovno Irac i ponovno irska priča pod naslovom „Bebač“. Tematika je smještena unutar brojne obitelji i ponovno je prisutan tipično irski otklon od patetike i socijalne priče. Radnja počinje kada osamnaestogodišnja kći Sharon saznaje da je trudna. To samo po sebi i ne bi bila neka nova tema da nije iskoristio već ustaljene modele starinskih socijalnih drama. Mladu djevojku iskoristi obiteljski čovjek, ona ostane trudna i ne usuđuje se otkriti identitet oca. Međutim priča ide u sasvim drugom smjeru. Svaki lik ima neku snažno podcrtanu notu. Sharon se jako dobro nosi s novonastalom situacijom, čak izmišlja i oca djeteta kako bi otklonila sumnje, zlobne priče i podsmijeh sredine, jer pravi otac ne samo da je nesimpatičan nego i njenom ocu nije baš srcu mio. Osim svih vidljivih i nevidljivih promjena koje se događaju u i sa Sharon, promjene se istovremeno događaju i s njenim ocem, tipičnom glavom irske obitelji. U njegov životni raspored koji se sastoji od posla, kuće, puba i TV programa, ušlo je i nešto novo: tajno proučavanje trudničke literature, hormonalne ravnoteže i praćenja promjena na Sharon. Osim oca i kćeri, tu su još majka, dva brata i blizanke zaokupljene školskim aktivnostima neizvjesnog trajanja i sadržaja. Jedan brat želi postati DJ, dok drugi predano trenira za biciklističke utrke, a sve to kada se promiješa, dobije se kaotična obitelj Rabitte, bučna, neorganizirana, ali puna međusobne ljubavi, koja cijeloj disharmoniji daje sklad.

Zabavno štivo, posebno za one koji životnim teškoćama vole dodati elemente finog, nenapadnog humora kako bi ga učini snošljivijim i ljepšim.

Profesor Zoran Ferić

I konačno, treći profesor s domaćeg terena, Zoran Ferić i njegova višenagrađivana zbirka pripovjedaka „Anđeo u ofsajdu“.

U devet pripovjedaka Ferić obrađuje teme praćene suvremenom ikonografijom - od stripa, AIDS-a,  nezaboravnih ljetovanja, rata i sl., dakle naizgled uređen skup različite tematike. Ali njegova vještina nije u izboru tema, nego u njihovoj prezentaciji. Ono što plijeni čitatelja jest način konstruiranja priča. Svaka priča u početku dobije svoju okosnicu da bi je unutar nje razbijao, rušio, ponovno gradio, išao u retrospektive, ubacivao naizgled nepripadajuće epizode i opet na kraju zatvorio u svoj paradoks. Upravo u tom paradoksu leži zanimljivost ovoga pripovijedanja, jer su Ferićeve priče u suštini bizarne. Uvijek imaju osobnu narativnu notu kako bi zadržale pažnju i onda nas počele naglo zaskakivati obratima koji ih čine zabavnim i smiješnim. Od ponuđenih priča neke nam se mogu svidjeti više, neke manje, ali u njima su prepoznatljiva obilježja Ferićeve generacije u usputnim dosjetkama, zapažanjima, atmosferi. Iz njih isijavaju proplamsaji vremena koji mogu biti osobna asocijativna podloga. Pa ako ste generacija šezdesetih i nemate vremena i strpljenja za duže prozne oblike, poslužite se Ferićevim pričama.