Godina je na izmaku, pa kao i svake godine rade se razni osvrti na ono što je ostalo iza nas. Tako se i mi iz knjižnice pokušavamo osvrnuti na naslove koji su pristigli u knjižnicu ove godine, ali s knjigama je malo drugačije. Na njih se ne možemo osvrnuti kao na ono što je ostalo iza nas, posebno mi knjižničari. Njihov je fizički vijek trajniji od događaja koji su obilježili godinu. Kada knjiga uđe u knjižnicu, njezino trajanje na našim policama tek tada počinje i tada mi knjižničari počinjemo nadzirati njen životni. A koliki je životni vijek knjige? Može li se to izraziti brojkama?

On ovisi o cijelom nizu elemenata, ali pomalo neskromno bih ustvrdila da upravo knjižnice, kao bolnice, starački domovi i sanatoriji, održavaju knjige na životu. Malo se zamislite i prosudite: gdje tražite knjigu koju više ne možete pronaći u prodaji - pa jedino u knjižnici ili po privatnim neimenovanim zbirkama. Dakle, naš je zadatak držati je na životu, pokušati joj dati infuziju ako smatramo da je nepravedno zanemarena i vratiti je u okrilje čitatelja. Pokušati navesti čitatelje da dopru do njezinih vrijednosti, usprkos novim trendovima, osvijestiti ga da je i ona trendovska, ali na svevremeni način, vratiti joj suvremenost, učiniti je novom, poduzeti sve kako bi što dulje trajala, kako na polici tako i u svijesti čitatelja.

Proizvođači

Kada se sve to uzme u obzir, onda naš zadatak niti je lak niti jednostavan, jer knjigu ne čini knjigom samo njena fizička prisutnost, godina izdanja i broj zvjezdica koje je dobila na nekom portalu. Ono što suštinski knjigu čini knjigom jest njezino trajanje u čitatelju, onaj osnovni osjećaj koji nosimo u sebi i ono što je knjiga u nama izazvala, a kada se to izmiješa, onda svatko od nas u sebi nosi zbroj jednakih naslova, ali različitih knjiga. Svatko od nas pročitanom naslovu koji traje u njemu dodaje neku osobnost koja knjigu čini knjigom, i to samo našom i jedinom. To bi bile knjige koje neosjetno postaju dio nas, naših razmišljanja, djelovanja, knjige koje su nam darovale nešto posebno, što je teško imenovati i objasniti, ali u nama su od naslova prerasle u knjige. Ovo je vrlo subjektivan stav prema knjizi, ali bez definiranog subjektivnog stava teško je postići objektivnost.

U našem radu uvijek imamo u svijesti ono “svaka knjiga ima svog čitatelja”. Otvorenost, pristupačnost, demokratičnost i uvažavanje interesa svakog pojedinca osnove su naše struke i trudimo se ne nametati svoj osobni stav, nego poštivati želje i interese zajednice. Svojom profesionalnošću, diskrecijom i neutralnošću, trudimo se ne zalaziti u osobne stavove i potrebe korisnika. Upravo tu dolazi do procjepa struke i korisničkih potreba, jer naše poslanje nije samo uslužno nego i edukativno. U tome je osnovna razlika između knjižničara i nakladnika. Nakladnici knjigama daju život, a mi ih održavamo na životu. Oni su prinuđeni poslovati na ekonomskim principima, procjenjivati tiražu i mogući plasman određenog naslova i na kraju godine zbrojiti koliko su profitirali. Naš je profit korisnik i zadovoljna zajednica.

Nakladnici su proizvođači. Od ideje, preko realizacije dolazi se do gotovog proizvoda za koji se nadaju da će ga što bolje prodati i što više prihodovati. I nažalost kako je Neven Antičević rekao - izdavaštvo je industrija slobodnog vremena. Zbog stanja u društvu, potreba prosječnog čovjeka, svijesti o financijskim mogućnostima što nakladnika, što kupaca, teško je osuđivati i kritizirati nakladničku industriju. Ona je jednostavno prisiljena prilagođavati se prosječnim potrebama, a one su vrlo skromne, pa čak i ispod prosjeka. Zato se ne treba čuditi što iz godine u godinu nakladništvo sve više podliježe prosječnom interesu i prilagođava se sve više industriji zabave, a ne kvalitetnog slobodnog vremena. Naime, letimično listajući katalog GKR-a i pregledavajući najčitanije knjige pristigle ove godine, dobivamo sliku prosječnog čitatelja. Ništa novo. Ono što se najviše posuđuje odgovara onome što se nudi u svijetu zabave uopće. U ovoj godini primjetan je pad naslova s tematikom žena Istoka, a značajan porast erotskih saga. Skoro da bi se moglo tvrditi da su erotske sage osnovno obilježje ovogodišnje nakladničke produkcije. Primjetan je ulazak skandinavskog krimića na svjetsku scenu već nekoliko godina unazad i on još traje, a zatim svih dobro znanih fantasy saga.

Ovisnici 

Zanimljivo je da se čitatelji ulaskom u svijet jednog od ovih naslova počinju ponašati ovisnički i traže još i još. Skoro da je nemoguće stvoriti koliko oni mogu pročitati. Čekaju, vrebaju novo izdanje i ciljano dolaze tražiti baš to. Odlika čitatelja ovoga doba jest nestrpljivost i jednosmjernost. Kada se opredijele za svoj žanr, teško skreću (se kreću) u drugom pravcu. Time naš zadatak postaje teži. Na koji način čitatelja povući na drugi kolosijek? Kako pronaći “nešto slično”, a dovoljno atraktivno da bi mogli zagaziti i u druge svjetove? Kako ga pokušati preusmjeriti da shvati da u knjižnici leže cijeli nizovi sitnih dragulja koji će mu pomoći da bolje spozna svoje bjegove od stvarnosti, da i zabava može biti edukativna, da je u neistraženom i nepoznatom izazov? To je dugotrajan proces u kojem knjižničar ima značajnu ulogu, gdje svojim znanjima i vještinama diskretno pokušava usmjeravati, uspješno ili neuspješno, ali važno je pokušavati. U pokušajima je napredak. A napredak je čak i primjetan, jer npr. bez navale svih turskih serija, pa proboja Pamuka na svjetsku scenu ne bismo dobili toliko prevedenih suvremenih turskih autora. Bez svjetskog uspjeha Larssona ne bi se sada Skandinavija bila toliko zanimljiva, pa je zamjetno traženje kvalitetnog štiva iz tog podneblja. Dakle, potreban je neki popularni masovni poticaj kako bi nekolicina radoznalih čitatelja išla dalje u nova istraživanja. Masovni poticaji, mali pomaci, ali možda se ipak gura naprijed.

Zamjetan je i ulazak nama skromno poznatih ili nepoznatih književnosti, što posebno raduje literarne sladokusce, što ilustrira i gostovanje Oksane Zabužko na sajmu knjiga u Puli, kao i ovogodišnja izdanja prijevoda njene dvije knjige (Muzej zabačenih tajna i Terenska istraživanja ukrajinskoga seksa), zatim izdanja Meandarmedije koja nas upoznaju s afričkom književnosti na portugalskom jeziku i cijeli njihov nakladnički niz Meandar roman. Kada smo već kod nakladničkih nizova, vrijedno je spomenuti i Alfinu biblioteku Dobra proza, te izdanja Ocean mora koja su nas ovih godina počastila prijevodima Alice Munro i drugim zanimljivim književnim zalogajima i konačno biblioteka Na tragu klasika, koja postaje zaštitni znak kvalitetnog i dobro prevedenog štiva o kome je već toliko rečeno da je dovoljno samo spomenuti njezino ime, koje je postalo brend. To su izdanja koja su značajna za nas knjižničare, ona koja nas potiču na širenje čitateljske kulture i predstavljaju nam profesionalni izazov, jer naslovi koji se pojavljuju u trafikama, supermarketima i sličnim mjestima izmiješani s kruhom, plaćenim/neplaćenim računima ili cigaretama u ilegali ne traže naš preveliki trud. Dovoljno su istaknute, jasno govore o sebi i nude se pogledu bez prevelikog listanja ili predznanja.

Osluškivanje

Ono o čemu nakladnici kod nas nedovoljno ili nikako ne brinu jesu knjige za posebne čitateljske skupine. Zamjećujemo da je npr. starijim osobama bitna kako težina knjige tako i veličina slova, zatim knjige prilagođene osobama s demencijom, inspirativne za mentalne vježbe, naslovi za osobe s teškoćama u čitanju i sl. O posebnim čitateljskim skupinama, kako se brine u društvu tako se brine i u izdavaštvu. Naime, dobro osmišljena nacionalna strategija za poticanje čitanje bila bi ključni faktor i u nju bi trebali biti uključeni svi koji se na bilo koji način bave knjigom. Značajna bi bila, a jednako se čini zanemarenom, suradnja knjižnica i nakladnika, jer knjižnice su u prilici osluškivati bilo čitatelja, prepoznavati njihove potencijalne potrebe, a ne samo registrirati potražnju hit-naslova, razvijati kulturu čitanja, koje joj je i osnovno poslanje.

Kako su se posljednjih godina u knjižnicama počele razvijati čitateljske grupe/klubovi, kojih trenutno u GKR-u ima 17-20, čini se da nisu dovoljno prepoznate od nakladnika kao dragocjen izvor informacija u kreiranju izdavačkih planova. Pohvalan je primjer izdavačke kuće Lektira koja je u suradnji s GKR-om željela osjetiti čitateljski puls nakon izdanja “Kućnih pravila”(Irving, J.), te suradnja VBZ-a i knjižare Ribook u organizaciji rasprava čitateljskih grupa, bilo uz prisutvo autora ili uz potporu u knjigama. Posljednji primjer takve suradnje jest Arteist koji je članovima čitateljske grupe darovao knjigu o kojoj se razgovaralo. To su mali, pojedinačni pomaci, ali možda se prepozna značaj čitatelja koji se dobrovoljno, s velikim žarom i zadovoljstvom sastaju svaki mjesec samo zbog toga da bi razgovarali o knjizi. To su čitatelji koji podižu prosjek, čitatelji koji bez velike promidžbe dalje šire preporuke, jednostavno rečeno pouzdani čitatelji, koji čitaju iz zadovoljstva i spremni su bez predrasuda i zacrtanih žanrova zakoračiti u čistu književnost.

Dakle, osvrt na proteklu godinu iz pozicije knjižničara koji svakodnevno radi s korisnicima teško da može biti precizno ograničen godinom, jer nova knjiga za knjižnične korisnike uvijek je ona koja još nije pročitana.