Kao što smo prije nekoliko mjeseci izvještavali, na hrvatskom tržištu knjiga pojavio se naslov "Stripizam", knjiga od 184 stranice u kojoj je objavljeno ukupno 40 tekstova Miroslava Cmuka i to o stripovima te kulturi i fenomenu stvaranja i čitanja stripova.

Tekstovi su rezultat Cmukove dinamične spisateljske aktivnosti (koja inače nije usmjerena samo na strip) te su ranije objavljeni na portalu Stripovi.com, Kvadratu, ZarezuMagazinu Gradske knjižnice Rijeka što nam je posebna čast i zadovoljstvo. Probijajući se kroz redove dinamičnih obveza nikako nismo stizali porazgovarati s Cmukom o njegovo radu na planu praćenja stripa, a trunku mirnijih sat vremena nagnalo nas je da obavimo i tu dužnost.

Dobro uloženih sat vremena... 

Na policama se kao što znamo prvi put našla knjiga nekoga tko se zove Miroslav Cmuk. Na stranu razgovor o stripu, ali tko je Cmuk zapravo i što bi to ime trebalo značiti hrvatskom čitatelju? Gle, vrlo sam iskren u ovom pitanju - naš si revni i dragi suradnik već godinama, pišeš kao iz topa, ozbiljan si, posložen, pouzdan... Toga nema previše, vjerovao ili ne... A nismo se nikada ni vidjeli uživo. Dakle, tko je Cmuk, što radi, jede, voli, moli? 

Loše si počeo ovaj razgovor, brajko. Odmah pohvale, umjesto da budeš provokativan. ;) Krenut ću od početka. Dakle, radim kao školski knjižničar jer mi je to jedno od zanimanja (ujedno sam profesor hrvatskog jezika i književnosti), a u slobodno vrijeme pišem o glazbi, stripovima, filmovima i književnosti. No, sve to piše ispod svakog mog teksta što se objavi na Magazinu, nisam rekao ništa novo. Pišem brzo, da. Možda odveć brzo i previše.

Ako me ljudi čitaju, vjerojatno sam im dojadio. Ozbiljan sam ponekad, pretežno dok pišem. Onda sam fin, pazim na riječi, svaka bi me baka poželjela za zeta. Ili dečka. Ili oboje, za dečka i zeta. Nismo se nikada vidjeli uživo jer se uvijek nešto ispriječi, nije da živimo u istom kvartu. Sve jedem, nisam izbirljiv po pitanju hrane. Volim puno toga i ne podnosim puno toga.
 
Redovito odbijaš sugestije da se pojaviš na društvenim mrežama ne bi li postao vidljiviji i popularniji. Od kuda takva averzija i od kuda ti snaga za odbijanjem tog hiperaktivnog svijeta snažne centripetalne sile koji destruktivno guta i najbolje među nama?

Definitivno sam zapeo u 20. stoljeću, kada nije bilo svih tih društvenih mreža koje zapravo, kako volim reći, potiču asocijalnost. Ne želim bilo što dijeliti s bilo kim. Privatnost želim zadržati za sebe i ljude koji mi stvarno nešto znače. Izbirljiv sam po pitanju druženja, nerado trošim vrijeme na poznanike i zlonamjernike. Nemam vremena za lajkanja, dislajkanja, onlajn rasprave i srodne postupke. Katkad mi dođe da se čujem s ljudima koje nisam vidio godinama, no njih onda nazovem, pošaljem im mail ili pokušam dogovoriti susret. Dobar dio bliskih ljudi mi je relativno blizu, tako da ne moram koristiti Skype i druga pomagala. I mobitel me ponekad opterećuje. Unatoč svoj tehnologiji, ljudi se još više zatvaraju u sebe. Onaj kome je stalo do mene kontaktirat će me mimo društvenih mreža.

Većina glazbe koju slušam napravljena je u 20. stoljeću. Ista je stvar s filmovima i knjigama, rijetki me noviteti oduševe, sve je većinom nastalo u 20. stoljeću. Da mogu, najradije bih koristio pisaću mašinu kao Tonko Maroević. Koristim samo ono najnužnije od suvremene tehnologije, nastojim održati povezanost s prirodom. Nakon posla sjednem na bicikl ili sa psom šetam šumom. Odgovara mi tišina svojstvena šumi, miris crnogorice, održavanje rijetkih šumskih staza...
 

stripizam

Kao što ime kaže Stripizam je knjiga o skidanju do gole kože ili sam ja nešto krivo shvatio? Smiju li ju čitati mlađi od 18 godina? Ima li slika?

Hehe, ispada da mi se knjiga zove Striptizam, a ne Stripizam, odnosno da pišem o striptizu, a ne stripovima! Eh da, pogriješio sam odmah u naslovu. Strah me i pomisliti koliko bi se knjiga čitala (i prodavala) da se zove Striptizam. Međutim, tekstovi govore o stripovima, a ne o umijeću svlačenja. Neki od njih razumljivi su tinejdžerima koji su se upoznali sa stripovima. Neki su tekstovi za starije stripoljupce, one koji su duže u tim vodama. Ima dvadesetak ilustracija, to jest, reprezentativnih tabli iz stripova o kojima pišem. Kakva bi to bila knjiga ako nema primjera stripova?
 
Koliko si kao klinac ranih devedesetih čitao stripove? Nije li se tada raspala cijela ta izdavačka sfera i ponuda na kioscima te se sporo obnavljala? Na čemu si odrastao? 

Sve je počelo krajem 1987. godine, veoma rano. Nisam imao ni pet godina kada sam se navukao na strip tijekom boravka u bolnici. Stripove sam čitao do 1998. godine, nakon čega sam ih se naglo odrekao. Napisao sam o tome neki dan priče. Štoviše, napisao sam knjigu o odrastanju i sazrijevanju uz stripove, ali ne bih još o tome. 

Čitao sam najviše talijanske komercijalne stripove, Zagora, Texa, Bleka, Mikija, Marka, Lazarus Ledda, Nathana Nevera, Dylana Doga, Alana Forda... Jedno vrijeme su mi kupovali Conana i Spidermana. Američki stripovi o superherojima nisu mi bili baš nešto. Tijekom rata nije bilo stripova na kioscima pa se publika raspala. Ljudi su prestali kupovati, čitati i skupljati stripove. Neki su se vratili stripovima čim je Slobodna Dalmacija počela s izdavanjem stripova. Ipak, mnogi su odjednom odrasli i prestali čitati stripove. 
 
Od kada potječu tvoji najraniji zapisi o stripovima? Je li te ta kasnofakultetska i kasnija profesionalna orijentacija ili si već kao mlađi čitajući strip mentalno slagao i rečenice što o njemu razmišljaš? 

Stripovima sam se vratio krajem studija, tamo negdje 2007. godine. Počela me hvatati nostalgija, dosta sam promišljao o djetinjstvu i svemu kroz što sam prolazio uz stripove i bez njih. Na tržnici sam počeo kupovati rabljene stripove, a u knjižnici posuđivati one skupe primjerke o kojima sam kao student mogao samo sanjati da bih ih mogao imati jednog dana. Čim sam se zaposlio, dobar dio budžeta počeo sam trošiti na stripove. 

Čitajući portal www.stripovi.com, koji je u vlasništvu Marka Šunjića, vlasnika izdavačke kuće Fibra, dobio sam želju za pisanjem, htio sam pridonijeti strip sceni, širiti kulturu čitanja stripova. Negdje 2011. godine počeo sam pisati osvrte o stripovima za portal stripovi.com, a zatim za časopise Kvadrat i Zarez. Surađivao sam i s Živojinom Tamburićem, vrsnim poznavateljem, ljubiteljem i promotorom stripova. Ponovno sam počeo pisati književnu kritiku, okušao sam se u glazbenoj i filmskoj kritici…

U čemu je za tebe smisao objavljivanja na papiru? Čuvaš Babilon za neka druga vremena? 

Imam dojam da tekst objavljen na papiru duže živi. I odgovornost je veća. Jednom kada se tiska i proširi tekst s greškom, teško dolazi do popravka. Greška putuje, nezaustavljiva je, a na portalima može doći do izmjene. Pa koliko puta sam ti moraš ispravljati moje tipfelere… Možda se varam, no čini mi se da su tijekom papirnatih vremena autori bili pažljiviji i više sistematični u procesu pisanja. Pisalo se manje, ali bolje. Danas gotovo svatko za sebe misli da ima spisateljsku žicu, nije mu problem predstavljati se kao pisac ili književnik.

Sramota me kada moram reći da pišem jer mi odmah padnu na pamet kojekakvi pojedinci koji se u javnosti bez pardona predstavljaju kao pisci premda su napisali (i objavili) pokoju priču, pjesmu ili esej. Stvarno, kaj god. Premda pišem razne forme, ne osjećam se niti se predstavljam kao pisac. Nisam ni književnik, taj status može se zaraditi kada se napiše više kvalitetnih knjiga. Nisi književnik ako si objavio jednu knjigu, no to ljudima nije jasno jer nemaju osjećaj samokritičnosti i vođeni su egom.

Zašto kada se govori o "stripu u Hrvatskoj" govorimo o sceni, a kada govorimo o "krimićima" i onima koji ih vole ne govorimo o "sceni"? 

Što je strip scena? Pitaj one koji nastupaju na toj sceni. Ja samo pišem o stripovima, nije da me zovu na događanja, nisam bitan faktor u tom području. O stripovima malo ljudi piše. Revniji su Tomislav Čegir i Matko Vladanović, a tu su i ljudi koji godinama objavljuju tekstove u Kvadratu i razumiju se u stripove. Knjige o stripovima čitaju se manje od stripova. Zasad su samo Andrija Mihajlović i Nikola Dragomirović napisali osvrte. Nikome se, pa ni meni, nije zbog te knjige promijenio svijet. No, drago mi je što sam objavio knjigu i što je Vjekoslav Đaniš bio urednik. On se veoma posvetio Stripizmu i ne misli zastati na tom naslovu. U pripremi je izvrsna knjiga Midhata Ajanovića Ajana koja bi uskoro trebala biti objavljena u biblioteci Kvadrat plus, u sklopu koje je objavljen u Stripizam. Đaniš je nepopravljivi radoholičar…

Strip scena je sitna zajednica gdje se skoro svi međusobno znaju. Doduše, strip scena se širi jer je recepcija strip u široj javnosti i kulturnim sferama bolja. Rijetki strip opisuju kao nezrelo štivo ili literaturu za djecu. Shvaćaju ljudi kako se stripom mogu otvoriti brojne životne teme. Jednako tako ljudi uviđaju da kriminalistički roman nije lako napisati te da nisu svi krimići drugorazredno štivo. Postoji i krimi "scena". Kako u literaturi, tako i u stvarnosti... 

Radiš u školi. Strip je prošao brzu evoluciju od šunda do nečeg o čemu se govori da mora imati svoje mjesto u učionici? Koristiš li ga? Kakve su reakcije učenika? 

Kada me učenici pitaju koji mi je najdraži strip, imam odgovor. Serijal Ken Parker definitivno je nešto najbolje što sam pročitao. Imam u knjižnici nekoliko epizoda, njih preporučam ozbiljnijim čitateljima. Ima u školi mladih stripoljubaca, a može ih biti još više ukoliko knjižnica ima u svom fondu stripove. Zimonićeve Priče iz davnine, Bednjančeva Durica, Bartolićeve Gluhe laste, Macanova BorovnicaLucky Luke, nekoliko epizoda Alana Forda i Zagora mora se naći u knjižnici. Uvijek naiđu slučajni i namjerni znatiželjnici. Čita se strip. Nisu to masovne skupine čitatelja, ali ima ih. Osobno sam navukao na stripove nekoliko učenika, ali i učiteljica koje prije nisu čitale stripove. 

Osim stripa koje štivo ti je posebno drago? Kakav dragulj koji nama drugima nije toliko poznat kriješ u rukavu i misliš da bi svi za njega morali znati? 

Ponovit ću, serijal Ken Parker trebao bi pročitati svaki ozbiljniji stripoljubac.  Iznimna priča o vrlom osobenjaku koji nastoji biti čovjek i pronaći svoje mjesto pod suncem. O čovjeku koji nije savršen, već pogriješi pa se pokaje, ali živi dalje. Veoma životna priča. Serijal se sastoji od 80 knjiga, ali vrijedi uložiti vrijeme u taj dragulj. Nedavno je objavljen naslov Abelard, on mi se jako svidio. Dirljiva priča o prijateljstvu i ljubavi, a i crtež je oku ugodan. Nažalost, premalo se pisalo o tom stripu.

Osim stripova, pratim književnost za djecu i mlade. Nastojim biti u toku, poznavati novitete i starije naslove kako bih ih mogao preporučiti drugima. Učenici i učitelji(ce) svako malo mi preporuče odličnu knjigu za koju prije nisam znao. Puno je kvalitetnih naslova, a vremena nikada previše. Poeziju nešto manje pratim, više sam u proznim krugovima. Prošle subote pročitao sam Dnevnik jednog nomada Bekima Sejranovića, baš mi je fino leglo njegovo pripovijedanje. Naravno, čitam i stručnu literaturu, naročito dok pišem Lektirizam, seriju tekstova o školskoj lektiri koja se, unatoč svemu i svima, ipak podosta čita. Situacija je optimistična, nema mjesta panici. Ne manjka nam ni dobrih čitatelja, ni dobrih knjiga, ni dobrih stripova. Zapravo, strip i jest knjiga, priča u crtežu.