Bajkovita proza po nekom nepisanom pravilu kod čitatelja najbolje prolazi do razdoblja puberteta, nakon čega nastupaju intenzivna promišljanja o životnim nedaćama i dilemama što redovno dolaze s godinama. Mlade čitatelje počinju zanimati kompleksnija, realističnija ostvarenja, a naročito su osjetljiviji na sveprisutnu socijalnu nepravdu.

Maštoviti obrati, naročito ako idu u korist općem dobru i optimističnim idejama, fino sjedaju svim čitateljima jer, ipak pospješuju optimizam i osnažuju volju za osobnim unutarnjim napretkom. Ubaci li književnik lik životinje s ljudskim osobinama, veća je vjerojatnost da će steći dodatne simpatije čitatelja, a upravo je te činjenice bio svjestan István Békeffi (1901-1977.) pišući roman Pas zvan gospodin Bozzi (Znanje, 2010.). [1]Roman se trenutno nalazi na lektirnom popisu za učenike četvrtih razreda osnovne škole.

Na početku priče upoznajemo odvjetnika Bozzija koji je izuzetno neumoljiv po pitanju stanarine i dugova, općenito gledano, nepopravljiva je tvrdica u kojem nema ni trunčice empatije prema potrebitima. Bezobrazno se ophodi i prema svom pomoćniku Bruni, a na veoma je lošem glasu među ostalim stanarima u zgradi koji žive pošteno i teško od svog rada. Jednom prilikom odvjetniku na vrata pokuca starica, a on ju pokuša otjerati imitiranjem psećeg laveža – zauzvrat ga starica pretvori u psa i pritom mu napominje: „Kad te netko bude zavolio, kad te jednom netko s ljubavlju poljubi, tek tada neka od tebe opet postane čovjek…!“ (34.)

Odvjetnik Bozzi poprilično se loše snalazi u novoj ulozi kojoj se nije nimalo nadao, štoviše, zgrožen je i gladan, ljudi ga redovno tjeraju od sebe pa nema potrebno sklonište, u strahu je za vlastiti život. Donedavnu gramzivost i bahatost zamijenile su konkretne egzistencijalne strepnje, doslovno na vlastitoj koži proživljava neugodnu frazu pasji život, postupno uviđa kako je teško živjeti od danas do sutra i nije mu nimalo drago što svi zaziru od njega jer je, eto, pas bez kuće i gospodara. Međutim, uskoro se zbliži s dječakom iz susjedstva koji upravo u njemu prepozna zaštitnika i prijatelja što mu je nužno potreban u procesu odrastanja.

Odvjetnikov pomoćnik Bruno shvatio je zašto je došlo do neuobičajene preobrazbe: „Vi ste postali pas jer nikad niste pokušali biti čovjek. Biti čovjekom zahtijeva prilične obaveze prema ljudima i prema Svevišnjem. Teško je biti čovjek pa tako to mnogi i ne pokušavaju. Žive kao životinje u kakve su pretvoreni, iako nisu kao takvi vidljivi. Žive kao psi, svinje, vukovi…“ (47.) Hoće li se gospodin Bozzi naposljetku vratiti u svoj prvotni, ljudski oblik i kako? Ili će možda trajno ostati u tijelu psa zbog svojih brojnih grijeha što ih je počinio kao odvjetnik?

Svaka zgrada priča svoje priče, pa tako i zgrada u kojoj se odvija radnja ovoga romana. Stanovnici zgrade većinom su talijanski imigranti koji su u Ameriku došli u potrazi za srećom, uporne duše koje marljivim i čestitim radom žele sagraditi bolju budućnost za sebe i svoje potomke. Neke će roman možda podsjetiti na nagrađivani strip Ugovor s Bogom (Vedis, 2007.) Willa Eisnera u kojem radnju čine imigranti ili roman za mlade Kako smo spasili mamu i tatu od bankrota (Katarina Zrinski, 2015.) Damira Mađarića u kojemu su pripovjedači psi.

Osim fantastične preobrazbe čovjeka u psa, u roman je umetnuta realistična ljubavna priča između naivne Julije i promućurnog, sebičnog Alfonsa koji gleda samo svoju osobnu korist i čeka pravu prigodu da iskoristi Juliju. S druge strane, Békeffi ujedno prikladno tematizira vječnu socijalnu neravnopravnost, veoma vidljiv sraz između bogatih i siromašnih društvenih slojeva. Isto tako, Békeffi opisuje žilavu upornost marljivih imigranata koji, unatoč brojnim nedaćama što im lome leđa, ipak nastoje biti i ostati pošteni, srdačni i blagonakloni članovi ljudske zajednice, sve ono što odvjetnik Bozzi nije bio prije preobrazbe u psa. Edukativan je roman za mlade napisao István Békeffi, čitateljima na nenametljiv i topao način poručuje kako se isplati biti čovjek te da se svaka solidarnost isplati jer se u konačnici dobro dobrim vraća.