Corto Maltese svima je znan kao pustolovni sanjar i najpoznatiji građanin svijeta, blizak svakom staležu. Dio je kvizaških pitanja i rasprava, sastojak romantičarskih zabluda i zahtjeva, idol neostvarenim avanturistima. Čak postoji i serija animiranih filmova što su napravljeni po stripu, a navodno se jedno vrijeme razmišljalo o igranom filmu na kojem je trebao raditi redatelj Dušan Vukotić (1927-1998.). Navodno.

Manje je poznat avanturist Alvar Mayor, Corto je razvikaniji. Recimo, Alvar Mayor se nijednom riječju ne spominje u knjizi Svjetska povijest stripa, dok Prattov mornar Corto bude spomenut u nekoliko navrata. To ne znači da je Alvar Mayor manje vrijedan, prije će biti da autori knjige Svjetska povijest stripa naprosto nisu neoduševljeni naslovom Alvar Mayor pa zato nije spomenut.

Brazgotina na obrazu

Za razliku od Corta, Alvar Mayor ima grublje crte lica i kvrgasti nos, ni odijelo mu nije otmjeno, nije da pretjeranu pažnju poklanja vanjštini, ali ipak ima markantne osobine. Pogled mu je melankoličan, odaje prepredenost i opreznost, po tome je nalik Cortu. Ni jedan ni drugi nisu stopostotni sanjari, vođeni samo romantičnim i idealističnim idejama; obojica su itekako skloni pogreškama, promišljanju i premišljanju. Nemirnoga su duha, ovisni o pokretu, no Alvar ne pokazuje težnju za stjecanjem bogatstava, ne privlači ga materijalni svijet, već ga nešto tjera na kretanje. „Svaki put mi je dobar“, kaže u trećem dijelu priče Tri smrti Alvara Mayora. Dostojanstveno držanje odaje stamenost i odlučnost duha, redovno je na strani slabijih i potrebitih pa opstruira namjere negativaca.

2

O Alvarovoj se prošlosti manje zna, obiteljski mitovi su malobrojni pa ima više mjesta za fantaziranje. Otac mu je bio kartograf u službi pomorca Francisca Pizzara (1478-1541.), a majka iz plemena Inka. Znači, plod je dviju suprotnih kultura, od svake je uzeo najbolje i najpotrebnije karakteristike. Na glasu je kao najbolji vodič i poznavatelj Latinske Amerike koja je bijelcima podosta nepoznata pa se svako malo pokaže zahtjevan klijent kojemu bi Alvar Mayor trebao biti od pomoći. Na putovanjima pokazuje poštovanje prema višim silama što se ne mogu objasniti razumom, a bizarnosti, apsurdnosti i natprirodnih pojava ne manjka na Alvarovim zadacima. Uz malo sreće, spretnosti i odvažnosti, uspijeva se izvući iz naizgled nemogućih situacija, a u tome mu pomaže Indijanac Tihuo te još nekoliko živopisnih suputnika. Racionalan je, ne iskušava sreću, ali redovno srlja u probleme. U priči Snovi pokraj mora u njegov život ulazi fatalna Lucia de Lerma, spašava joj život u gradu Anunciacion što mu se najprije ukazao u snovima. „Ne može grad postojati samo zato što sam ga sanjao“, kaže na početku puta, ali se kraju uspostavilo da je vrijedilo povjerovati snu. Lucia će ga pratiti jedno vrijeme u njegovim pustolovinama, ali će ga napustiti i udati se za bogatog čovjeka što će joj dati sigurnost, s čime se Alvar dugo neće moći pomiriti.

Kako je manje popularan od Corta, Alvarovo lice nije na magnetićima za frižider. Nije planetarno poznat po uzviku, rečenici ili vanjskom obilježju, nisam čuo da ga netko citira u raspravama. Alvar si nije napravio liniju života na dlanu poput Corta, ali zato ima brazgotinu na obrazu. Kratke su priče o Alvaru, svaka ima po desetak stranica, ali su po pitanju sadržaja sočne, pune egzotike. Čitaju se sporo zbog detaljnog crteža za koji je zaslužan Enrique Breccia (1945.), dok scenarij potpisuje Carlos Trillo (1943-2011.).[1]Carlos Trillo poznat je scenarist ljubiteljima stripova, mnogi su naslovi prevedeni i dostupni (Fibra je objavila Light & BoldIvanPiireFuluNegro BlancoVratašca gospodina Lopeza i Spaghetti Brothers, a Libellus naslove KlaraNoć bez krajaChicanosIguanaBoy Vampire…). Poput Alvara Mayora, ni Carlos Trillo nije spomenut u knjizi Svjetska povijest stripa.

Argentinski dvojac zajedno je napravio naslov Hodočasnik zvijezda (Fibra, 2010.) u kojem se također nalazi mnoštvo fantazmagorija, nije Alvar Mayor jedina kreacija koju su zajedno napravili.

Integralno izdanje obuhvaća sve epizode što su najprije objavljene u četiri zasebne knjige. Integralno je izdanje podeblje, ima malo više od dva kilograma i dobro dođe onima koji žele istodobno čitati kvalitetno štivo i pojačati mišićnu masu. Alvar Mayor jedan je od naslova koje osobno pročitam jednom godišnje, odgovara mi poetično kazivanje Carlosa Trilla koje je najbolje opisati sintagmom magični realizam jer se priče ne baziraju samo na pustolovinama. Odmah na početku prve priče čitatelju bude sasvim jasno kako naslov Alvar Mayor nije klasično pustolovno štivo, već da prelazi žanrovske okvire. Kao hibrid poezije, pustolovine i misticizma, Alvar Mayor ironizira postojeće narativne stereotipe i nudi originalniji prikaz davne prošlosti Južne Amerike koju su promijenili kosturi konkvistadora i njihovi nasljednici. Često se u pričama javlja motiv osvete i ljubomore, Alvarovi klijenti nerijetko su obuzeti grozničavim traženjem blaga ili ih muči neutaživa želja za vječnim životom i mladošću. Ekscentrični ignoranti i špekulanti, osvetoljubivi rogonje i eruditi, mudri svećenici i potlačeni domoroci čiju snagu ne valja podcijeniti, gramzivi uzurpatori i opasni ratnici čine Alvarov svijet što je sačinjeni od brojnih intenzivnih suprotnosti. Isprepliću se u pričama san i stvarnost, prisebnost i ludost.

Alvar Mayor nije štivo za početnike, iziskuje određenu dozu čitateljske zrelosti. Crtež na prvo čitanje može odbiti čitatelja, ništa čudno ako tek tijekom drugog čitanja čitatelj uvidi bogatstvo izraza jer crtež nije tipičan i lako prohodan. Breccia se pokazao kao majstor kadriranja, crtež krasi dinamična kompozicija, a crno-bijeli crtež odgovara pričama u kojima se na brutalan ili groteskan način sukobljavaju sile dobra i zla. Nijemih vinjeta ne manjka, a upravo su scene bez riječi izrazito rječite, Breccia fascinantnom lakoćom kroz crtež ocrtava emocije, psihička stanja i neizrečene misli. Boja bi u ovom slučaju bila višak, pričama baš odgovara crno-bijeli crtež kojim se ističu karakterne i kulturološke razlike, superiornosti i klasne neravnopravnosti; Breccia se poigrava upotrebom različitih kadrova, pokazuje zavidnu razinu inovativnosti, krasi ga originalan i lako prepoznatljiv stil izražavanja. Istodobno je elegantan i zaigran, realističan, poetičan i fantazmagoričan, a takav je i Trillov scenarij. Egzistencijalni apsurdi prožeti su grotesknim humorom, a Breccin crtež, ekspresivan i bogat detaljima, vjerno slijedi priču pa su protagonisti često obilježeni pomaknutim značajkama. Redovno su upečatljivo ružni, tašti ili nastrojeni negativnošću.

Trajna vrijednost

Alvarov karakter nije moguće u potpunosti definirati, katkad i njega iznenade vlastite reakcije. Naizgled, riječ je o još jednom pustolovu koji je po mnogočemu atipičan, spretan i pun životnog iskustva, prožet vidljivom melankolijom.

3

Divlja džungla u stanju je pojačati bajkovit ambijent i ništa čudno ako vas pojedine priče podsjete na avanture Mistera Noa, suvremenijega pustolova koji je također mnoge pustolovine proživio u južnoameričkim džunglama, prevozeći avionom sumnjive turiste na teško pristupačne lokacije, izlažući pritom vlastiti život. Poput Mister Noa, Alvar Mayor ne odbija poslove, nije da pliva u novcu. Opet, i Alvar Mayor katkad bude prisiljen na ulogu vodiču, nije da baš uvijek on donosi odluke. „Ako odbijem, sigurno će mi prerezati vrat. A meni je moj vrat drag, znaš?“, kaže Alvar Mayor dječaku u priči Guvernerova žena. Prisilno potucanje mu ne pada teško jer je potreba za kretanjem i traženjem kod njega možda najizraženija osobina.

Pošto podjednako fascinira i crtačka i spisateljska izvedba, Alvar Mayor trebao bi i najvećim mrziteljima stripa biti čvrst dokaz da strip uistinu jest književno-likovni proizvod, dvostruka umjetnost. Mada je posljednja epizoda izašla prije više od trideset godine (prva epizoda objavljena je 1977., a posljednja 1983. godine), priče u kojima pratimo putovanja Alvara Mayora ne gube na vrijednosti, dojmovi oduševljenja ne jenjavaju, a očekivanja uvijek budu ispunjena. Možda nije popularan i često citiran u širim krugovima, ali je s razlogom cijenjen.

Upitno je tko bi se usudio ekranizirati te kratke poetične pustolovine i još je upitnije bi li taj netko uspio prenijeti univerzalno ozračje na male i velike ekrane, kako bi izgledao konačni rezultat tog zahtjevnog posla. Atipični pustolovi iz svijeta stripa, čini se, dobrano plaše filmaše. Nekako mi se čini da neću tako skoro dočekati igranu ekranizaciju Corta, Mister Noa ili Alvara Mayora i nije da žalim što do ekranizacije vjerojatno nikada neće doći, dovoljna mi je satisfakcija što su odlične priče prisutne na papiru, u formi stripa.