Za razliku od Norvežanina Steffena Kvernelanda (1963.), autora biografije u stripu Munch, francuski umjetnik Emmanuel Lepage (1966.) poprilično je poznat domaćim ljubiteljima stripova jer je više njegovih djela dosad objavljeno. [1]Muchacho (2009.), Oh, cure (2013.), Jednog proljeća u Černobilu (2015.) Krasi ga prepoznatljiv stil, njegov je crtež autorski potpis što se ne zaboravlja.

Naslov Putovanje na Samotne otoke (Fibra, 2017.) nastao je iz više potreba. Prije svega, Lepage je vođen potrebom za kretanjem i širenjem horizonata, ali i zbog profesionalnih razloga. Želja mu je upoznati more, usvojiti ga kroz crtež. Želi raditi na izrazu, ali i sebi. Poput naslova Jednog proljeća u Černobilu, i Putovanje na Samotne otoke temelji se na konceptu putovanja brodom Marion Dufresne, stoga ga je najlakše interpretirati kao putopisnu reportažu jer, najprije se opisuje priprema za put i čin putovanja.

Premda dokumentarna i prožeta činjenicama, čitava je priča obilježena osobnim iskustvom i subjektivnim dojmovima, introspektivnim dijelovima u kojima se autor ne prikazuje kao sveznajući ili svemogući pojedinac, već kao jedinka koja je voljna učiti, nadograđivati znanje i usvajati nove spoznaje. Lepage se na početku priče sprema za nesvakidašnji posjet Samotnim otocima (Crozet, Sveti Pavao, Kerguelen…), kreće na veliko putovanje o kojemu mnogi eventualno snatre.

Nepripitomljen ambijent

Premda prevladava autobiografski diskurs, naglasak nije samo na autoru, već Lepage često pripovijeda o suputnicima i ljudima koji su život posvetili znanosti tako što žive na izoliranim područjima, daleko od bližnjih i svagdanjih lagodnosti. Brodsko osoblje, drugi putnici na brodu (turisti, znanstvenici, umjetnici) te znanstvenici koji su dio Samotnih otoka važan su dio Lepageove priče koja stvara dvojake impresije – podjednako su snažni tekstualni i crtački dijelovi. Katkad je prisiljen crtati veoma brzo jer vremenske prilike nisu blagonaklone i nemaju razumijevanja za umjetničke porive, zbog brzine se mora oslanjati na sjećanja: „Pokušavam skicirati ledenjak, tirkiznu mrlju koja se uglavila između oker, smeđe i nijanse crne. Papir je mokar, mreška se i savija pod naletima vjetra. Olovka jedva ostavlja trag… skiciram dva crteža, ali helikopter se već vratio.“ (104.)

Ne bilježi Lepage samo nedirnute prirodne ljepote protiv kojih ljudi ne mogu i do kojih tamošnji ljudi itekako drže, već ujedno radi portrete suputnika koji borave na otocima. Lako dolazi do zbližavanja i povezanosti jer su te ljudske zajednice izolirane, željne društva. Ovisnici o društvenim zabavama i tehnikalijama ne bi najbolje sjeo ovaj put jer on podrazumijeva puno odricanja i prilagodbe neuobičajenim uvjetima.

Putovanje na Samotne otoke iskren je traktat o smjelosti i širini ljudskoga duha koji kompatibilnost i smiraj pronalazi u nepripitomljenom, prirodnom ambijentu. U ovoj crtanoj reportaži govori se o iznimnim pojedincima (slične pustolove opisuje i Tomica Bajsić u knjizi Dva svijeta i još jedan) i snazi prirode kojoj se, ukoliko žele preživjeli, ljudi moraju prilagođavati i poštovati njezinu varljivu ćud. Priroda je tamo jača i ljudi se moraju držati pravila, držati se zajedno. Budući da se nalazi na nepoznatom terenu i mora slušati iskusne domaćine, Lepage ne izlaže vlastiti (i tuđi) život pogibelji, ne povlači drastične poteze kako bi uhvatio rijedak prizor kroz crtež, već ga krasi sasvim umjerena znatiželja.

Kako i Lepagea krasi otvorena narav, brzo dolazi do asimilacije s novim skupinama zanimljivih pojedinaca koji su život posvetili istraživanju. Priroda ga uspijeva dotaknuti i impresionirati svojim čarima, nije imun na njezine ljepote i nepisana pravila: „Trebali su mi dani, tjedni, pa čak i mjeseci da pojmim ovo mjesto, shvatim njegovu bit, dokučim zašto je toliko fascinantno. Ali vremena je malo i nisam sam. U meni se javlja tupa frustracija koje se više neću riješiti. Ja sam samo… u prolazu. Zavidim zimskim stanovnicima koji prolaze ovim otokom korak po korak, dan za danom. Što nauče o otoku, što nauče o drugima, što nauče o sebi samima?“ (74.)

Čitati polako

Strip je poznat kao brz medij koji u pravilu ne zahtijeva od konzumenta previše vremena, no ovaj naslov mora se čitati sporo i za njega valja izdvojiti više vremena. Uvelike griješi onaj koji ovlaš proleti kroz ovaj naslov, taj propušta čistu poeziju u obliku crteža. Radnja, scene i protagonisti koje Lepage srdačno prikazuje ne mogu se ukratko prepričati i opisati, mora se cijela ta avantura doživjeti makar golim okom, kada se već ne može osjetiti na vlastitoj koži. Želja za kretanjem i učenjem može se donekle utažiti kroz putopisne introspekcije kakve stvara Lepage, na čemu bi mu manje kuražni pojedinci trebali biti zahvalni.

Osim što se ponovno pokazao kao veličanstven crtač, Lepage je još jednom dokazao kako posjeduje talent pismenog pripovijedanja – vrstan je u opažanju i tekstualnom predočavanju viđenih detalja, tekst skladno prati crtež i obrnuto. Ono što se ne može reći riječima, Lepage izražava kroz impresivan crtež. Dok opisuje prirodu i izolirani svijet znanstvenika, rijetkog bilja, stijenja i življa, Lepageov je tekstualni i likovni izraz veoma liričan, ne krije nesputanu zadivljenost što bi ga često nadvladala i inspirirala na stvaranje. Ukratko, naslov Putovanje na Samotne otoke s razlogom može parirati vrhunskim putopisnim tekstovima, baš kao i naslov Jednog dana u Černobilu. Preostaje nam čekati prijevode novih Lepageovih djela.