Svatko razdoblje ima svoje prednosti i mane – nezadovoljni sadašnjošću, redovno smo skloni idealizirati prošlost i isticati prednosti nekadašnjih dana, a manje naglašavati mane što su također bile u blizini, više ili manje. Naročito smo skloni idealiziranju prošlosti kada se sa sretnom sjetom ili sjetnom srećom prisjećamo djetinjstva, naivnijeg i nevinijeg razdoblja koje nije bilo obilježeno računima, kreditima, alimentacijama i lamentacijama svake vrste. Kaže se da pripadnice ženskog roda do 21. godine posežu za šminkanjem kako bi izgledale starije i odraslije, a nakon 21. godine koriste šminku kako bi izgledale mlađe.

Nedavno su objavljena dva naslova koja su tematski slični, glavni protagonisti su mladi, odnosno djeca. Riječ je o naslovima Petar Pan gdje su odrasli rijetki te Sami 2[1]Nastavak naslova Sami (Fibra, 2015.).  u kojem odraslih uopće nema, što je motiv koji je u više navrata korišten u sedmoj umjetnosti. Film Lord of the Flies (Peter Brook, 1963.) napravljen je po romanu Williama Goldinga iz 1954. godine. U njemu su dječaci smješteni na otoku nakon nesreće, grupiraju se u dvije skupine i nastoje preživjeti sami. U filmu Who Can Kill a Child? (Narciso Ibáňez Serrador, 1973.) ima odraslih, ali dominiraju djeca koja nisu prijateljski raspoložena.

Naslov Petar Pan u potpunosti potpisuje Régis Loisel (1951.), autor koji je domaćoj publici možda najpoznatiji po naslovu Potraga za Pticom vremena (Fibra, 2016.). Loisel nudi necenzuriranu verziju priče o tome kako je živahni Petar Pan uopće dospio u Nigdjezemsku, točnije, kako je izgledalo njegovo nesretno djetinjstvo u Londonu 1887. godine. Majka mu je bila sklona boci, otac mu je nestao i jedina Petrova utjeha bio je gospodin Kundal, mudri starac koji Petru služi kao svojevrsni učitelj i svjetlo u mraku. Mraka u ondašnjem Londonu ne manjka, ulice su pune beskućnika, prostitutki, protuha i napasnika svih vrsta, a to svakako nije ambijent za odrastanje. Izostavi li se stari Kundal, u Petrovom svijetu nema svjetla, okružuje ga izopačeni svijet odraslih koji mu se gadi. Ne opisuje Loisel samo Petrovo djetinjstvo, već i prelazak u Nigdjezemsku, kako je Petar postao Petar Pan i s kojim se sve problemima susretao na početku svoje karijere junaka. Nije prikazan kao klasični dobrica u obliku dječaka, čak mu i fizionomija nije ugodna kao na brojnim ilustracijama u knjigama te ekranizacijama. Vila Zvončica nije prikazana kao još jedna dobra vila, već također ima nezgodnu ćud, a poseban je slučaj i krvoločni kapetan Kuka čiji su postupci prema vlastitom posadi krajnje nepredvidljivi.

Nasilnijih i opscenih scena ne manjka u Loiselovoj realističnoj priči, teško da će upućeni učitelji i skrbnici preporučiti učenicima ovu verziju priče u kojoj se pripovijeda prošlost Petra Pana. Ova priča svakako nije najprigodnija za svako dijete od devet ili deset godina kada se roman Petar Pan čita (nalazi se na popisu lektire za treći razred osnovne škole), ona je prije svega namijenjena starijim čitateljima koji se neće zgražati nad golotinjom ili prikazom prljavog Londona čiji su stanovnici pretežno vođeni prljavim mislima i željama. Marijana Hameršak i Dubravka zima u knjizi Uvod u dječju književnost (Leykam international, 2015.) navode kako „likovi dječje književnosti nisu nužno uvijek djeca, dječja književnost nije nužno jednostavna, kao što nije ni nužno namijenjena djetetu.“ (39.)

Loiselova verzija prošlosti Petra Pana objavljivana je u šest nastavaka od 1990. do 2004. godine, a domaće izdanje obuhvaća kompletnu priču. Nije Loisel jedini koji se okušao u drugačijem prikazivanju Petra Pana – španjolski umjetnik Max (1956.), pravim imenom Francesc Capdevila, napravio je naslov Peter Pank za odrasle, a Petar Pan pojavljuje se u škakljivoj priči Lost Girls Alana Moorea (1953.). Pojavljuje se Petar Pan u japanskim stripovima, neki su stripovi o vječnom dječaku nastali po uzoru na Disneyjev animirani film iz 1953. godine, a upravo animiranih i igranih filmova te kazališnih predstava ne manjka.

Dok je pisao roman Petar Pan, Barrie se koristio autobiografskim elementima, ubacivao je u priču dijelove svojega djetinjstva. On se kao dječak igrao sa svojim prijateljima gusara i Indijanaca, da bi kasnije Indijance i gusare uvrstio u priču, čime potvrđuje misao Andrijane Kos Lajtman koja u knjizi Autobiografski diskurs djetinjstva (Naklada Ljevak, 2011.) piše: „Djetinjstvo i sve što se uz njega vezuje jedna je od najčešćih tema u dječjoj književnosti uopće, a vlastito djetinjstvo kao motivsko polazište temeljno je polazište autobiografskog diskursa dječje književnosti.“ (51.)

Kakav je bio status djeteta i dječje književnosti u Hrvatskoj i izvan nje podrobno piše Marijana Hameršak u knjizi Pričalice: o povijesti djetinjstva i bajke (Algoritam, 2011.), stavljajući naglasak na čitateljske i slušateljske navike u 19. stoljeću. Da postoje velike razlike između ondašnje i sadašnje književnosti za djecu, suvišno je naglasiti, o tome Hameršak iznosi pregršt zanimljivih primjera. Loiselova škakljiva verzija priče o Petru Panu ne bi se svidjela mnogim domaćim i stranim promotorima dječje književnosti koji su djelovali u 19. stoljeću i početkom 20. stoljeća, kada su knjige namijenjene djeci bile rjeđe, pretežno stavljene u funkciju odgoja mladih.

Nije Loiselova priča o povijesti Petra Pana amoralna, štoviše, brojne se korisne pouke mogu iščitati direktno i između redaka, no reakcije čitatelja o brutalnim dijelovima priče mogu biti raznolike, i pozitivno i negativno intonirane. Veoma je upitno kako bi James Matthew Barrie (1860-1937.) reagirao na raznolike obrade o vječnom dječaku kojem se zgadio svijet odraslih i sindromu vječno dječaštvo koji redovno zna mučiti osobe u kaotičnom procesu odrastanja što sa sobom donosi veće muke i profane brige pa nostalgično promatraju minulo razdoblje djetinjstva, mada znaju da ni onda nije sve bilo idealno. Za pretpostaviti je da bi Barrie dao zeleno svjetlo Loiselu koji je tečno ispripovijedao napetu priču o odrastanju i sazrijevanju, vizualno izvrsno predočio dva suprotna svijeta - mračni London krajem 19. stoljeća i šarenu, bajkovitu Nigdjezemsku čiju je svakodnevicu poremetio gramzivi kapetan, a mir bi joj trebao vratiti Petar Pan.