No, kako nitko od nas nema vremena posvetiti se jednoj (pa još i tako sporednoj:)) temi tako ozbiljno, počeprkat ćemo po površini sjećanja koja se nikako ne mogu izbrisati.

Mjesto radnje: Središnji odjel

Vrijeme radnje: prije nove ere, kataložni ormarići su još u priči.

Ulazi čovjek s Korza. Prilazi pultu i traži limunsku kiselinu. Kolegica ustaje, prilazi katalogu, odabire slovo L, pronalazi predmetnicu, vadi ladicu, odlazi s njom na policu, pronalazi knjige. Knjige u kojima se govori o limunskoj kiselini. Okreće se, pruža ih čovjeku, on s nevjericom prima knjige u ruke, okreće se u čudu oko sebe i postavlja ključno pitanje: „A ovo nije apoteka?“. (u zgradi, s lijeve strane, drugi ulaz uistinu jest)


Mjesto radnje: Ogranak Turnić

Utrčava gospođa, pritrčava pultu i traži… „Čašice za minjone!“.

Nekoliko dana kasnije, jedna druga gospođa rado bi kupila lak za kosu. Ustanovljavamo da moramo poraditi na ponudi jer potražnja nadilazi naše mogućnosti.


Mjesto radnje: Dječji odjel Stribor

Ako ste se ovdje našli a shvatili da to nije ono što ste trebali, postavljate onaj frequently asked question: „A ovo nije Gradska?“. Nakon što sami sebi protumačimo da ne mislite da smo Seoska, osvijestimo da je u svijesti naših građana Gradska od milja jedna i jedina – ono što mi tako službeno zovemo Središnji odjel (a danas, tu njegovu polovicu zovemo Modello). „Ali svi smo mi Gradska!“, cijedimo potiho, a zatim strpljivo dodajemo: „Ne, nismo Gradska. Vi trebate Središnji? Morate na drugi kraj Korza, preko puta onog drugog Kraša. Ili tu, iza ugla, do Filodrammatice.“

Sljedeći FAQ slijedi nakon malo zbunjenog kretanja i osvrtanja: „Ovo nije Sveučilišna? A nas su poslali ovamo…“. „Nije, nije, u istoj zgradi, ulaz iza ugla…“.


Mjesto radnje: Dječji odjel Stribor

Vrijeme radnje: novija povijest, nakon preseljenja pola Gradske u Filodrammaticu.

Povećanje broja ulazaka odraslih osoba u prostor Stribora. Slučajni nenamjernici lako se prepoznaju. Nesiguran, usporen hod, lagano ogledavanje, jedva primjetno dizanje obrva u stilu Šta je sad ovo?, oprezni prilazak pultu i lagana ispovijest:

Scena 1: „Mene su poslali iz Gradske da vi imate Ćelavu pjevačicu / Mučninu / Stolice...“ U uputi prema Filodrammatici slijedi detaljan opis puta, a na spomen kafića Hemingway izdvajamo odgovor mladića koji pamtimo: „Ne znam vam ja gdje je to, ne idem vam ja po kafićima.“ Ima nade za našu mladost – a po knjižnicama idu, je l'?

Scena 2: „Mene su poslali iz VBZ-a po nešto što oni nemaju“, u pruženoj ruci papirić s naslovom dječje knjige i naša iskaznica. Ništa strašno, i mi smo dugo prostor Filodrammatice u koji smo ljetos uselili zvali VBZ-om. Duh iseljenog bliskog suradnika još pomalo tinja u zraku. Knjižara, knjižnica... a knjige, šta sad.


Mjesto radnje: Kreativni laboratorij, onaj prostor ograđen staklom od hodnika koji vodi ka Striboru, odmilja zvan Staklenik

Ovdje uglavnom želite vratiti Striborove knjige. Zanimljivo je koje sve prepreke hrabro prelazite ne biste li, često i u polumraku, prišli uvučenom radnom stolu u kutu Staklenika, pritom ne sumnjajući u knjižnični prostor u kojem baš i nema polica knjiga… U kojem ponekad ljudsko biće vidite tek kad zaobiđete široki stup u središtu sobe, pregazite mreže žica i školskih torbi na podu i provučete se saginjući ispod prenisko postavljenih ukrasnih polica. Nekad s iskrenim i strpljivim, nekad samo s profesionalnim smiješkom (ovisno o svemu što je prethodilo vašem ulasku i o tipu posla kojim se trenutno bavimo) upućujemo vas preko puta. Ali gotovo nikad ne prestajemo se pitati kakva je to percepcija knjižnica u očima javnosti. U kojim bismo sve uvjetima uistinu mogli posuđivati knjige a da to vama ne bi bilo neobično?


Mjesto radnje: Kreativni laboratorij, ponovno

Osim što vraćate knjige, ovamo ulazite iz najrazličitijih razloga koje ljudski um može domisliti. Najčešće želite kupiti knjigu jer ste to zadnji put na istom mjestu učinili. Jest da je taj zadnji put bio prije više od petnaest godina koliko Sveučilišna knjižara ovdje ne stanuje, ali vrijeme leti, zar ne, a tko smo mi da mu sudimo?

Kad ne kupujete knjige, kupujete zastave. I to ne bilo kakve, dalmatinske! S nevjericom prihvaćate naš izgovor kako nemamo veze sa zastavama jer pogled vam bježi na nekoliko „bala“ satena koje su se tu našle tko zna kojim slučajem, i sigurno kad ne gledate, šijemo zastave, samo vam ne želimo priznati. Još da znate kako ispod onog stola iza stupa uistinu krijemo šivaću mašinu (jer ovo je ipak Kreativni laboratorij i reKreativci tu djeluju), ne biste tako lako prihvatili naše izgovore…

Rado biste i vrlo često kod nas prijavili gubitak osobne, vozačke ili iskaznice/nekog drugog dokumenta. Kupili bilježnice, bojice, školske torbe. Ponekad nam želite i gatati iz dlana. Ponekad uđete, održite govor, zahvalite se na pažnji i izađete. Često pokušavamo protumačiti što nam se dogodilo, ali često i ne uspijevamo.

I kad znate da ne nudimo to što trebate, trebate nas za informaciju. Referalnog tipa. Što je zapravo u redu, jer knjižnice i tome, izmeđ' ostalog, služe. Znate da ste blizu, i da je toplo-toplo, vrtite se po trgu već neko vrijeme, ali nikako da nađete Algebru, Expert, Narodne novine, knjižaru, i ponovno, onu istu Sveučilišnu knjižnicu. Ljeti u fušu obavljamo funkciju TIC-a (Turističkog informativnog centra). Na svim svjetskim jezicima turisti nam se obraćaju, a mi ih na onom jednom svjetskom kojim donekle vladamo upućujemo na izložbu glagoljice ili u Muzej moderne i suvremene umjetnosti kamo su krenuli, ali putem ne pronašli putokaze…

A zapravo, jasno je - svi putevi vode u knjižnicu, podsvjesno…

gkr2