U nešto manje od dvije godine Stranice 33 mnogo smo se puta koristili detaljima koje svakodnevno doživljavamo – neslužbenim podacima o tome što se čita , a što traži; kratkim popisima najčešće postavljanih pitanja preko pulta; brojkama iz statistike  i čime sve ne, no, nikada nismo spominjali stvari poput “taj korisnik čita to i to”, “ta korisnica voli samo taj tip knjige” i slično.

A, znate što? Nikada i nećemo. Jer, knjižničari možda nemaju zakletve (osim u nekim romanima fantastične književnosti koji se povode za onim starim, časnim doživljajem struke), možda nemaju poslovnu obavezu čuvanja tajni (možda i imaju, tko li će znati u ovom dvadeset prvom stoljeću kada se informacije dijele na kapaljku), ali sasvim sigurno znaju cijeniti svoju poziciju na izvoru podataka, pogotovo onih osobnih.

U knjižničarstvu, naime, postoje dva načina prikupljanja informacija o tome što se čita i tko što čita – smisleno (odnosno, podaci o tome što je prošlo kroz kompjuter na vašem članskom broju) te nasumično, ali ništa manje korisno (odnosno, svi oni detalji koje upamtimo pomalo, usput, družeći se s vama gotovo osam sati svakog radnog dana, svakog tjedna, svake godine).

Što se tiče prvog načina prikupljanja podataka o čitanju, sjetit ćemo se one dobre stare uzrečice, kojoj i sami često pribjegavamo, “kompjuter pamti” (u prijevodu, ZaKi pamti, i to nekoliko godina unatrag, koliko se Gradska knjižnica Rijeka koristi njime – ali to je puno previše riječi kad možemo jednostavno iskoristiti dvije). Ovog ranog, gotovo zimskog jutra nećemo vas zamarati takvim detaljima, ali reći ćemo jednu stvar– povijest posudbe. (Povijest posudbe nešto je čime se i sami možete zabavljati – recimo, tijekom zimskih praznika za koje se već naveliko pripremamo. Samo zatražite PIN za korisnički dio našeg internetskog kataloga et voilà!) No, sama ideja da se knjižničari zamaraju nečijom povijesti posudbe u slobodno vrijeme jednako je smiješna kao i ideja da postoje ljudi koji čuče u Googleovim uredima i listaju vašu poštu. (Ne da uspoređujemo broj korisnika Gradske knjižnice Rijeka i broj korisnika usluga ove kompanije – rano je ujutro, ali nije toliko rano – već pokušavamo pojasniti da stvarno ne stignemo prčkati po nekim stvarima, osim ako nas eksplicitno to ne zatražite, osobno, stojeći za pultom. Ili negdje drugdje u knjižnici. Ali onda ćete pričekati da dođemo do najbližeg računala za posudbu, jer, sva sreća, taj dio možemo prepustiti ZaKiju.)

No, tu dolazimo do drugog, zapravo mnogo zabavnijeg načina neformalnog prikupljanja informacija o tome tko što čita, kako i zašto – nazovimo ga jednostavno pamćenje. Pod njega spadaju sve knjige koje nam prođu kroz ruku, svaki odgovor na naše pitanje “kakva je bila knjiga?”, svaka preporuka za koju ste pitali i svaki novi naslov koji vam je zapeo za oko. Jer, postoje knjige i knjige – a, u najbržem primjeru, netko tko čita fantastiku može ili obožavati i Kaya i Martina, ili mrziti i Kaya i Martina, ili obožavati Kaya, a mrziti Martina (možda bi se našao koji potpisnik ovoga), ili pak mrziti Kaya, a obožavati Martina (znamo da i takvih ima, tamo negdje, u širokom svijetu). Kako bi knjižničari trebali znati kome bi se koja knjiga mogla svidjeti, ako ne tako da hvataju tko što voli i traži?

No, svi znamo da nitko ne voli priču bez zapleta, misterija ili barem konflikta, tako da ćete nam dopustiti da, u pripovijesti o diskretnom bibliotekarstvu ocrtamo nešto drugačiju, teoretsku i nadasve fiktivnu sliku. Knjižničari, htjeli ili ne htjeli, već samo po tome što tražite i čitate znaju, primjerice, koji zdravstveni problemi vas muče. Znaju koje vas političke opcije i povijesne ličnosti najviše privlače. Znaju jeste li vegetarijanac, vegan ili svejed. Znaju kojeg su vam uzrasta braća i sestre, djeca i unuci. Znaju posljednjih nekoliko lektira koje ste tražili, što u doba hiperinformatizacije (koja stiže čak i do naših hrvatskih zakutaka) može značiti da nije teško saznati s kojim je školama povezana vaša obitelj. Znaju jeste li sa svojima podijelili vlastitu seksualnu orijentaciju ili se to tek spremate učiniti. Znaju koje ste vjeroispovijesti. Koje strane jezike govorite. Znaju koliko slobodnog vremena imate, jeste li zaposleni ili nezaposleni. Znaju jeste li trudni. Znaju koje ste strane zemlje posjetili, u koje se tek spremate otići. Znaju kojim se hobijima bavite. Jesu li vam draži ribolov ili planinarenje. Znaju što studirate, znaju (barem okvirno) kojoj struci pripadate. Znaju koji vas dio međuljudskih odnosa trenutno najviše muči. Znaju pripremate li neki veliki projekt na poslu ili možda u stručnoj literaturi skupljate hrabrost za ono poznato, staro pitanje “zna li se što novo o mom ugovoru o radu na određeno vrijeme”?

Mnogo toga znaju, ti sumnjivi knjižničari. Tko je njima uopće dao pravo da se u sve to pačaju? Koja to škola osposobljava normalna ljudska bića da se bave tuđim privatnim stvarima – koje se nikoga ne tiču? Pa kakav je to način? Kako itko može živjeti sam sa sobom, znajući da ima gotovo nepristojan uvid u toliko mnogo tuđih života??

Polako. Samo polako. Udahnite, izdahnite. Znamo da je rano, pa zato popijte kavu, pozdravite knjižničarku na ulazu u Gradsku (koju god sada odabrali tako zvati)i razmislite malo. Koliko se puta dogodilo da se knjižničari – barem u našim krajevima – nađu u središtu nekog skandala? Jeste li ikada uopće čuli da je neki pripadnik ove časne struke ikome napravio išta nažao (osim podigao ton na korisnika na kraju radnog tjedna ili u doba južine – ili, pak, sastavio kakvu pismenu jadikovku na temu opće komunikacije korisnik-knjižničar)? Je li itko, ikada, stradao zbognečega što je knjižničar napravio?

Nećemo ulaziti u povijest struke ni u polemike oko prava na informacije i diskriminaciju po pitanju obrazovanja ili sličnog – imamo sreću živjeti u zemlji u kojoj, barem u posljednjih nekoliko desetljeća, svatko doista ima pravo potražiti informaciju koju treba (odnosila se ona na osip, dubokomorske grdobine ili pokretanje vlastitog posla). Čak i ako nemate pristup internetu, tu je knjižnica. Ako ne možete doći do svog doktora opće prakse (ili mu jednostavno ne vjerujete), tu je knjižnica. Ako nemate s kime popričati o nečemu što vas muči, tu je knjižnica. A mi smo tu da vas povežemo s knjižnicom, pa makar to bilo samo da vam pokažemo policu s autorom kojeg tražite ili tematikom koja vas zanima.

I, ako nam ne vjerujete na riječ da sve što pamtimo, pamtimo u vašem najboljem interesu (a ne da bi smo vam prodali nove proizvode, poput gore spomenute, nešto veće kompanije), testirajte nas. Posudite idući put knjigu o serijskim ubojicama, ili nešto o groznim kožnim bolestima, pa promatrajte hoće li se naš odnos prema vama promijeniti.

Ako se slučajno promijeni, prvi ćemo se posuti pepelom!

(Za one koji su se, pogledavši ovaj svježi naslov koji spominje rukavice, upitali nastavljamo li priču o radnim uvjetima, reći ćemo samo – Stranica 33 trenutačno se tipka u odjelu u kojem grijanje radi, hvala na pitanju. Postavite nam to pitanjeza nekoliko tjedana i tko zna koji ćemo vam odgovor dati…)