Svatko od nas svoj put do mjesta za pultom (ili za uredskim stolom, ili među policama) pronašao je na drugačiji način. Ovoga jesenjeg jutra dopustit ćete nam da se osvrnemo na one koji su do knjižnice došli – kroz knjižnicu.

Nešto više od petnaest godina ranije, u inkognito dječjem odjelu GKR-a (i tada i danas poznatijem jednostavno kao “Stribor”) okupljala se horda delikvenata, nepristojne mladeži i glasnih raspravljača – jednom riječju, tinejdžera. Da ste njih pitali, za sebe nikad ne bi rekli da su delikventi (iako ih u tu skupinu automatski ubraja njihova dob), ni nepristojni (u što bi ih ubrojio njihov vrckavi smisao za humor), ali glasni i raspravljači – to su sasvim sigurno bili (o čemu svjedoči i jedan od najpopularnijih programa u to doba – Ajmo, goli!, radionica rasprave).

Ako traku premotamo do današnjeg dana, postavit ćemo si pitanje – koje i nama često postavljaju – a kad si ti došao/došla u našu knjižnicu? Svaki put kad se suočimo s tim kriptičnim pitanjem (koje tek površinski zvuči jednostavno), progutamo protupitanje – želite li da računamo od prve pročitane knjige (Pet prijatelja na otoku s blagom, cca 1995.), od prvog programa na kojem smo sudjelovali (kviz Knjiškoteka, cca 2000.), od prvog programa koji smo vodili u knjižnici (čitateljski klub Book Cafe Moljac, cca 2001.) ili od prvog radnog dana u knjižnici “na papiru” (2. 11. 2013.)? Ako razgovarate s nekim drugim, možda će godina biti još davnija, a lokacija sasvim različita – Beli kamik u drugoj polovici prošlog stoljeća, manja knjižnica neke (odavno preimenovane) osnovne škole, ogranak koji je preseljen prije našeg rođenja – ali mnogi će znati točno odgovoriti. Djetinjstvo nije kao telefonski broj koji se zaboravlja (i za dobrosusjedske odnose, gospodine dirigente!).

U proteklih tucet godina i nešto više, bilo je puno tih prvih dolazaka u našu knjižnicu – dolazaka koji nemaju ni najmanju namjeru prijeći u odlaske. Dođeš na kviz, ostaneš kao zaposlenik. Dođeš kao volonter, ostaneš kao vječni prijatelj knjižnice. Dođeš kao član čitateljskog kluba, za nekoliko godina vodiš neki sasvim novi klub. Dođeš kao dijete, završiš kao osoba. Odrastamo čitajući, da, ali odrastamo i družeći se – u knjižnici, s knjižničarima, s knjižnicom.

Još jedno od pitanja – koje se, istini za vjeru, nešto rjeđe postavlja, vjerojatno iz pristojnosti – jest zašto ti je toliko stalo do ove knjižnice (nedajbože ovog posla)?

Pa to je moja knjižnica, odgovaramo. Možda se nismo u njoj igrali s legićima ili plastičnim vojnicima (nego s papirićima), možda joj nismo bojili zidove (nego namještaj), možda joj nismo poklonili milijune kuna (nego milijune sati i svoj najdraži komplet avanturističkih knjiga, nakon što smo prerasli), možda s njome nismo u krvnom srodstvu, ali… ipak je to naša knjižnica. Možda ćemo nakon odrastanja među njenim policama otići u drugi grad, u drugu županiju, u drugu državu – možda na drugi kontinent. Možda ćemo se vratiti kako bismo postali mrka knjižničarka s “druge strane pulta”, možda kao roditelj ili baka ili djed – pričati kako je ovo bila naša knjižnica, kako je jedna posebna teta bila naša knjižničarka, jedna posebna polica naša polica, naš najdraži skroviti kutak za čitanje, naša stolica...

Možda se, s druge strane, nikada nećemo vratiti. (Knjižnica nas zbog toga neće voljeti manje. Knjižnica pamti.)

Možda će netko s kime smo radili u knjižnici postati novi volonter, novi prijatelj knjižnice, novi knjižničar. Možda će upravo zbog nas upoznati nekoga, zavoljeti nekoga, sprijateljiti se s nekime, družiti se s prijateljima u knjižnici. Možda će netko zbog nas postati sasvim drugačija – ljepša, snalažljivija, sretnija – osoba od onog kakav bi bio da nam jednog kišnog dana nije sramežljivo pokucao na vrata.

Možda je, na kraju dana (ili u nepristojno jutarnje doba ovog naizgled sasvim običnog ponedjeljka) upravo prenošenje ljubavi prema knjižnici – i, kroz nju, prema ljudima koji je čine – naše najveće nasljedstvo. Moj dom nije mjesto, gospodine. Moj dom su ljudi.

Tko bi ikada mogao poželjeti više?