Svima nama ranom zorom potrebno je malo zabave, što ne isključuje pričanje viceva o knjižničarskoj struci. (‘Ste čuli onaj kad političar, kulturolog i knjižničar uđu u bar?) Ako nam želite uzvratiti dobrom voljom za to što vas zabavljamo iz dana u dan atraktivnim tekstovima na webu i preporukama uživo, slobodno nam možete ispričati poznatiji vic o knjižničarima i knjižničarkama koji po cijele dane samo udobno sjede na svojim stolicama, iza svojih pulteva, za svojim kompjuterima, i klikaju.

Ti isti knjižničari ujutro došeću na posao, odaberu najudobniju stolicu koja se tog dana može naći, odmah nakon što odzvoni osam, pronađu svoje najdraže stranice na internetu (ili si uzmu knjigu sa strane), smjeste se najudobnije što mogu i idućih 6-7 sati ne pada im na pamet pomaknuti se s mjesta. Ako korisnik zatraži neku knjigu, poslat će ga u nepregledno prostranstvo usko naguranih polica, neoznačenih redova i apsolutno nedokučivih uputa za lociranje knjige (po naški signatura), možda mu samo povremeno dobacujući kakve navigacijske upute (Lijevo! Ne, drugo lijevo! Ma ne, desno!), smješteni na sigurnom iza bedema zvanih pult. Ako korisnik knjigu ne pronađe (barem ne u bilo kakvom razumnom vremenskom roku), samo će slegnuti ramenima i presuditi da knjiga ionako nije tamo.

Po isteku radnog vremena, knjižničari će pogasiti svoja računala, obrisati ruke i zaključiti da su obavili dobar posao. Iza njih će ostati hrpa neposloženih knjiga, popis neispunjenih informacijskih zahtjeva duljine rijeke Nil i – dobro zagrijana stolica. Ti isti knjižničari otići će kući, izvaliti se na kauč pred televizijom ili s knjigom i uzdahnuti kako im je teško što sutra moraju ići na taj isti posao, družiti se s tom istom stolicom – bez obzira na to koliko je udobna.

(Sad je vjerojatno vrijeme za još jedan vic, ali tek smo stigli na posao i dug je dan prepun sjedenja pred nama i ponestalo nam je inspiracije.)

Popis točaka po kojima se stvarnost razlikuje od ove knjižničarske bajke (ruku na srce, svojstvenije studentima bibliotekarstva i korisnicima knjižnica nego knjižničarima koji u njima rade) toliko je dug da ćemo se, jer je jutro i ponedjeljak, te vas želimo poštedjeti, osvrnuti tek na nekoliko najzabavnijih detalja – onih od kojih bi se mogao napraviti dobar vic.

Počnimo od stolica, najboljih knjižničarskih prijatelja. Odat ćemo vam malu tajnu – kad biste zavirili u spremište nekih naših ogranaka, pronašli biste pravo groblje uredskih stolica. Poput scena iz horor filmova s dijelovima lutaka iz izloga, tako i mi čuvamo jedan donji dio stolice, jedan naslon, jedan kotačić, jedan krak kotačića, sve u nadi da će jednog dana duh odavno zaboravljenih stolica doći po njih i odnijeti ih na vječna lovišta. Od onih stolica koje su trenutačno u upotrebi, najdraži nam je ne jedan, nego dva slučaja u stanovitom Odjelu gdje knjižničari sjede na stolicama koje vam dođu kao besplatni lunapark – kad sjednete, one potonu pod vama; kad ustanete, one se dignu za vama (obično i zakače ispod pulta i onda ih trebate izvlačiti satima). Pokoje koljeno strada u procesu, ail već smo toliko oguglali na to, da se gotovo i ne obaziremo.

Priča o navigiranju korisnika po knjižnici nešto je bliža stvarnosti (i sami smo ponekad krivi za to), ali traje puno kraće prije nego što se mi pridružimo korisnicima u potrazi, pogotovo ako se radi o većem odjelu ili ogranku (s većim spremištem), ili ako se radi o starijim korisnicima. Dok se školarci mogu satima gubiti među našim policima kako bi se naučili snalaziti u knjižničnim krajevima, mi ćemo puno češće ustati istog trena i otići po zatraženu knjigu korisniku koji je jednostavno ne može naći.

Divan je to izraz, “otići po knjigu”, pokriva mnogo skrivenih istina, da ne kažemo tajni knjižnice. Neke od stvari koje on uključuje su i sljedeće: ustajanje sa svakojakih spomenutih stolica, spuštanje niz razne pragove različite visine poda u knjižici, odlazak dvadeset-trideset metara u jednom smjeru, povratak do kompjutera da provjerimo lokaciju za svaki slučaj, još jednom odlazak u početnom smjeru, probijanje kroz nekoliko vrata i uskih hodnika koji se skrivaju iza njih (uključujući i kolegice koje se u tom trenu zateknu u tim istim hodnicima, u koje se ne želimo zaletjeti u žaru potrage za izgubljenim naslovom), uspon i silazak niz nebrojene strmoglave stepenice (ne biste povjerovali koliko strmoglave), korištenje zidarskih ljestava raznolikih visina, spuštanje sve do poda (pa i niže) kako bismo provjerili da neka knjiga nije zalutala ispod police, zavlačenje ruke u zakučaste, slabo (ili nikako) osvijetljene kuteve, podizanje ozbiljne kilaže s poda, vraćanje još ozbiljnije kilaže na najvišu policu, povuci, potegni, iščupati ne može…

Na kraju dana, kad se izvalimo u davno spomenuti kauč (priznat ćemo, barem taj dio bajke je točan), prvo ćemo pregledati modrice koje smo taj dan zaradili od zabijanja u razne oštre kutove na poslu (na najgore dane čak se možemo zabiti u kut knjige koju smo sami naslonili na zid u preuskom prolazu – ništa nas ne može iznenaditi). Uz najdražu seriju prionut ćemo masiranju zapešća koja pate od prevelike kilaže koju svakodnevno prenesemo od pulta do stola, (od stola do police, od jedne službe do druge, iz auta do Odjela, od korisnika do korisnika...), te podići bolna stopala na stolac što prije, jer zbog gužve na poslu tog dana na kraju nismo stigli ni sjesti, pa ni na “lunapark” stolicu.

Kroz nekoliko godina, shvatit ćemo da je sva ta kilaža (ali i stolice) ostavila traga na našim koljenima, u našim leđima, u ramenima koja više ne rade kako bi trebala, na rukama koje ne slušaju baš uvijek ono što smo im mi namijenili. Pokušat ćemo napraviti nešto u vezi s tim, naći neki drugi način razgibavanja (koji se ne sastoji od alpinističkog uspona metalnim stubištem na kojem možeš lako slomiti vrat) i nešto drugo kao razbibrigu za jutarnje zagrijavanje, a ne preslagivanje slova M u spremištu. (Jeste li ikada opazili koliko autora se preziva na M?) Pomislit ćemo da nije bilo dovoljno silno užurbano šetanje između Odjela i spremišta, već da bismo i na pauzi trebali šetati vani, jedući svoje sendviče i jogurte, i jabuke, i kolače, i banane putem, da nam se koža zatvorena u knjižnici na duge mračne sate svakog radnog dana nagleda sunca.

Prijatelji i poznanici koji znaju za naš dvostruki život (u knjižničarskoj bajci i na kauču kod kuće), čude se kako nam nedostaje snage nakon kraja radnog vremena. Pa ti po čitav dan sjediš, kažu oni. Od čega si sad opet umoran? pitaju.

A mi – mi samo slegnemo ramenima. Ta radimo u knjižnici. Od čega bismo mogli, doista, biti umorni?