U doba pomame za studijem bibliotekarstva (koje je prije nekoliko kratkih godina u lokalnoj nam županiji bilo deficitarno zanimanje), ne možemo se ne osvrnuti na mnogobrojne korisnike koji jezde našim policama, a koji će se jednog dana možda naći s ove, druge strane pulta. Kod većine njih strast za knjižničaranjem ne možemo ni po čemu naslutiti dok sramežljivo ne zatraže naslov iz bibliotečne zbirke, a kod mnogih drugih, koji još ni sami ne znaju da će nam se jednog dana pridružiti među policama koje život znače, odavno prepoznajemo knjigoljubne iskre u očima.

Naime, i knjižničari su nekoć bili korisnici (barem većina), te su i sami lutali nepreglednim “ulicama” raznih školskih i narodnih knjižnica (pa i Gradske), pokušavajući se snaći u kontradiktornim uputama poput svakog drugog korisnika koji nam se pojavi na pragu. Mnogo godina kasnije, dok dokono promatramo korisnike kako se gube među policama, kao da nam se ponekad učini da vidimo duh tog davnog budućeg knjižničara kako zamiče iza ugla na K, na putu prema redovima s naslovima našeg najdražeg autora.

Ponekad, tražeći neuhvatljivu knjigu za nekog korisnika, kao da slijedimo svoje davne stope po knjižnici. Možda ćemo se u sjećanju vratiti u onaj dan, tamo negdje oko prijelaza stoljeća, kada smo skupili hrabrost i zamolili užurbanu knjižničarku u prolazu (još neprepoznatu buduću kolegicu) da nam potraži u spremištu baš tu knjigu koju želimo pročitati, jer se u katalogu vidi da se može posuditi, a nema je na polici. Možda ćemo baš tada pričekati sa svojim korisničkim duhom dobrih pet minuta, negdje iza police, sve dok (bivša buduća) kolegica konačno ne izvuče knjigu ravno iz krpanja, kad ćemo se nasmiješiti, široko, možda zato što mi znamo, iako u tom trenu naš duh budućeg knjižničara još ne zna, da će nam ta knjiga obilježiti idućih deset godina života. (Možemo još jednom prošetati uz policu na kojoj se knjiga skriva i pronaći istu tu knjigu godinama kasnije, pod K Kay t, još uvijek zakrpanu, tik pred raspadom, kao i onog davnog dana početkom dvijetisućitih.)

Danas, prisjećajući se vlastitog uzbuđenja kad smo knjigu konačno dobili u ruke, retrospektivno znamo koliko je baš taknjiga bila važna; danas ćemo nekom drugom, sadašnjem korisniku napraviti možda istu uslugu – za neku daleku budućnost.

Gledajući otužno fizičko stanje nekih drugih knjiga, dok pratimo odavno izblijedjele tragove na mramornom podu Gradske, prisjetit ćemo se kako smo kao korisnici čitali svakakve knjige: knjige kojima se naslovnica odavno izlizala, nezaštićena; knjige koje su se raspale još osamdesetih, nenadoknađene novim primjerkom, zato što se neke stvari (primjerice, financijsko stanje knjižnice) nisu promijenile od naših korisničkih dana. Kad dajemo korisniku uništenu, gotovo neprepoznatljivu knjigu u ruke, možda se isplati sjetiti kako nama samima nekoć davno takve stvari nisu bile važne – važnije je bilo, kao i svakom strastvenom čitatelju, ono što se skriva unutra. (Dobri su to bili dani.)

Šećući za duhom korisnika koji će jednog dana postati knjižničar, možda ćemo se podsjetiti i kakav je to osjećaj bio, jednom davno, samo lutati policama, bez nekog određenog cilja, izvlačeći knjige koje bi nas privukle po nečemu, dozivale baš nas, birajući društvo za idućih nekoliko dana ne samo s izloga novih i “popularnih” naslova već i iz skrivenih zakutaka proteklih desetljeća i desetljeća nakladničkog i knjižničarskog truda. Možda će i nas, u predahu od rada na trac– ovaj, pultu, privući kakva neobična naslovnica, ili obećanje komplicirane radnje, ili nam se možda baš danas čita kakav teži triler – jer ni mi više nismo ta osoba koja je tiho jezdila prostorima knjižnice, nekoć davno, tražeći samo literaturu koju ćemo čitati samo zbog sebe, a ne, ponekad, i zbog što bolje preporuke korisnicima.

Slijedeći korake davnog korisničkog duha, doći ćemo i do te nepremostive barijere nazvane varljivo jednostavno pult, gdje ćemo se navirivati preko ramena našem duhu davnih dana i gledati koja je knjižničarka danas na redu da nam dopusti da nove fantastične knjige ponesemo sa sobom kući. Mnoge od njih ionako znamo iz viđenja, iako nas poznaju tek rijetke – ta korisnici koji se sami snalaze među policama privlače najmanje pozornosti. Možda ni jednoj (još) ne znamo ime, ali i to će se kroz godine promijeniti.

Danas, kad šećemo knjižnicom i popravljamo popadale naslove na policama, kad znamo da novih izdanja naših najdražih knjiga nema jer se toliko i ne čitaju, kad slijedimo stope korisnika nakon što gotovo pet minuta ne izađu između polica kamo smo ih poslali (oh, joj, krivo ste skrenuli...), kad znamo kako izgledaju labirinti iza javnog djela knjižnice, kad smo savladali raznolike stepenice i ljestve neizbježne u knjižničnoj struci, kad smo u prilici domoći se knjige netom što izađe iz obrade, kad se žalimo na korisnike i radne uvjete i znamo više nego što smo ikada mislili da ćemo znati o svojoj knjižnici...

...još uvijek ćemo ponekad prošetati hodnicima među policama, pozdravljajući poznate hrptove knjiga kao stare prijatelje. Tu si, reći ćemo. Lijepo je vidjeti da smo opet ovdje, ti i ja. Na starom mjestu. Među policama.

Kome ćeš sljedećem promijeniti život?