Kad mi se dogodi da pišem roman, zbunjujem kolege: unaprijed, čak i kad ne znam priču, odredim koliko će knjiga imati poglavlja i koliko će svako poglavlje imati stranica. Nadahnuću se na taj način ostavlja vrlo malo mjesta – što je dobro jer u njega uglavnom ne vjerujem – ali zato uvijek znam poklapa li se mjesto u priči s mjestom u tekstu, koliko sam zgotovio i koliko me još čeka.

Tako je i s ovim tekstovima: iako su zamišljeni kao mjesečni, a završili kao tjedni, njihov se predviđeni broj (tucet) i opseg (između 1000 i 1100 riječi) nije mijenjao. Stripovski je to pristup, epizodni: pazi da u ograničenom prostoru daš dovoljno i pazi da ne dosadiš. No, time vam još nisam odao ključne razloge njihova nastanka – ljubav i strah.

Vruće rodno kestenje

Volim pisati o stripovima, ali svakim danom to mi teže pada i ne samo zato što mi i inače sve teže pada. Predugo sam, naime, odgađao pisanje "definitivne" knjige o stripu i sad se više ne umijem razmrsiti. Mogao bih joj pristupiti na dvadeset različitih načina pa joj zato ne pristupam ni na jedan. Stoga sam se, kako to često činim, morao prevariti i knjigu maskirati u seriju tekstova. Baš kao što se album stripa čini golemim izazovom dok ga se ne rasloji u pedesetak izazova pojedinačnih stranica koje se zatim redom rješava, tako sam i do predzadnje kolumne stigao boreći se samo s po tisuću riječi tjedno, a ne opterećujući se idejom knjige. Iako... znao sam što me čeka na kraju.

O serijalu "Strip u knjižnici"

 

Serija tekstova "Strip u knjižnici" nastaje kao dio obilježavanja osamdesete obljetnice eksplozije popularnosti stripa na području Hrvatske, ali i oštrih napada koji su govorili o njegovoj tobožnjoj štetnosti za odgoj djece... Zamisao niza ogleda koje ćemo objavljivati u našem Magazinu jest da se progovori, a možda i odgovori na osnovna pitanja o povijesti, sadašnjosti, budućnosti i mogućnostima stripa. Razmišljanja ispisuje Darko Macan, strip-autor, ali i znalac povijesti, globalne situacije i svakakvih zanimljivosti iz svijeta ovoga medija. Program se odvija uz podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Provjerite više u temi "Strip u knjižnici". 

Na kraju me čekao početak, strašni početak. Nakon što sam lani, naime, napisao esej o knjigama koje nisu za djecu, Verena je predložila da napišem tekst o tome zašto dječaci češće čitaju stripove nego što to čine djevojčice (u knjižnici, kaže, na četrnaestero dječaka dođe jedno curče). Kanio sam prihvatiti, ali sam se razvijanjem svake misli to dublje uplitao kao pile u nepodobnu kučinu. Rodne teme ovih su dana goruće, a kako govoriti mogu, okreni-obrni, samo s privilegirane pozicije, ne postoji način na koji neću ispasti šoven. Zato sam protupredložio seriju od dvanaest tekstova: ako se na ovoj temi i osramotim, valjda neću na svakoj. Otipkao sam deset tema razbacujući se elokvencijom i folirajući erudiciju te nadajući se nadahnuću kad stignemo do vrućih rodnih kestena. Nadahnuće mi se, međutim, osvetilo za nevjeru i ostavilo me točno ondje odakle sam pošao. Kod Verenina pitanja "Što dečke privlači oblačićima?"

Iskreno, nemam pojma. Djelomice bi razlog mogao biti u mcluhanovskoj "hladnoći" zbog koje se stripove lakše čita od knjiga – to tumači gubitak dijela publike do kojeg je došlo uslijed svakodnevne dostupnosti još "hladnijih" medija, kao što su filmovi ili računalne igre, ali ne tumači zašto ih djevojčice ne bi čitale. Uostalom, čitale su ih. Povijesno gledano, žene su prozu uvijek čitale revnije od muškaraca pa su i stripove čitale, kad god su bili skrojeni prema njihovim interesima. Novinski stripovi s prominentnim (ili makar lijepo nacrtanim) heroinama, ljubići iz pedesetih i šezdesetih, fotostripovi, britanski tabloidi za djevojčice, japanski shoujo i josei žanrovi bili su ili jesu čitani barem u jednakoj mjeri kao i stripovi za dječake. Prepreka očito nije bio medij, nego sadržaj.

Jer, Verena, možeš ti reći "da ne dijeliš knjige na one za curice i one za dječake", ali čitatelji ih dijele, i knjižari, i nakladnici. Barem oni čitatelji, knjižari i nakladnici koji su dječaci.

Evo gadnog komada istine, onako kako ga ja vidim: dječake djevojčice ne zanimaju. Zanima ih, to jest, površina, ono čemu im mogu poslužiti, ali zaista ih ne zanima što se ispod površine zbiva. Izgledi su, naime, da je ondje takvo vrelo čuvstava, pitanja, projekcija, sumnji i snova da je najbolje čemu se prosječan dječak može nadati jest da se odmah udavi. Sve što takav dječak od života želi jest da se ništa ne mijenja, pa se najbolje osjeća pri početku ljubavne veze dok je djevojka hormonalno lobotomizirana i ne talasa. Poslije, kad vrelo provali, većini dječaka trebaju desetljeća da bi shvatili što se dogodilo.

Djevojčice su posve obrnute: njih zanima čačkanje. Što je u dječaku, koliko je postojano te kako će reagirati promjene li se parametri. Djevojčice zanima što dječak misli o njima i ne mogu prihvatiti odgovor da ne misli ništa, jer misli o sebi. Dječake uopće ne zanima što djevojčica misli, dokle god se ponaša onako kako njima godi. Možda zato djevojčice čitaju knjige koje su napisali dječaci, tražeći makar iskrivljen odraz sebe. Vjerojatno zato dječaci ne čitaju knjige koje su napisale djevojčice.

Osim ako igraju po pravilima.

Pravila igre

Muška pravila pisanja su poput muških pravila ponašanja. Zna se tko je na vrhu (onaj tko se najbolje prodaje) i razumije se da ga se svatko drugi trsi s toga vrha zbaciti. Kvaliteta muške knjige mjeri se po tome je li napisano nešto novo ili makar nešto staro na nov način. Onaj koji u tome ne uspije, ogorčen je, ali u dubini duše razumije gdje je podbacio, jer razumije pravila igre.

Žena koja piše ne želi razumjeti pravila igre. Ona ih propituje. Ona ne razumije zašto svatko ne bi bio najbolji, zašto svi ne bi bili jednaki. Muškarci, zauzvrat, ne razumiju nju, jer oni ne žele biti jednaki ni međusobno, a kamoli s njom. Oni žele cilj nad sobom i sve ostale pod sobom.

Iz toga proizlaze sve druge trzavice. Nedavna halabuka kad su za veliku nagradu angoulemskog festivala nominirani sami muškarci razumljiva je u kontekstu današnjeg kesten-trenutka, ali je s moje privilegirano-šovenske pozicije posve neumjesna. To je nagrada koju su prije četrdeset godina izmislili dječaci u industriji punoj dječaka kako bi nagrađivali dječake kojima se dive. Napravili su iznimku za Claire Bretecher, jer su jedno vrijeme svi bili u nju zaljubljeni, te još za koju curu u međuvremenu, ali suludo je očekivati da će gomila starih dječaka (nominiraju bivši dobitnici) u svoj klub htjeti primiti djevojčicu. Dječake djevojčice ne zanimaju – pitajte, uostalom, Calvina – i ako djevojčice žele dobivati nagrade, moraju ih, bojim se, same – pitajte Anu Đokić – ustanoviti.

No, vratimo se stripovima. Medij, rekli smo, nije ono što djevojčice odbija koliko osjećaj da u stripovima nema ničega za njih. A kako je do toga došlo? Iskreno, nemam pojma.

Ali do idućeg ću tjedna možda nešto smisliti.

Za one koji žele znati više: "Gordana među vrbama" Ane Đokić, bilo koji roman Agathe Christie jer je ta teta umjela dečkima podvaliti trač partiju dekorirajući je ubojstvima, te neruševačka serija sapiotekstualnih horora, što je počela "Dlakovukom", a zasad završava "Ljubožderom".

Fotografije: Ivica Bednjanec: Jasna i osmoškolci