Mali urednik u mojoj glavi nikad ne spava. Uhvati svaki termin koji želim prošvercati i za kaznu me pošalje guglati. Maločas sam, recimo, poželio napisati nešto zlobno o "internetu 2.0", ali je urednik podigao kažiprst. "Ehej", rekao je sitnim a dubokim glasom, "jesi li siguran da to znači ono što misliš da znači? Jesi li siguran da ne postoji internet 3.0?" Mrzim tog maloga gada jer me usporava, ali sam mu zahvalan što me tjera učiti.

Naučio sam da internet 3.0 ne postoji još, iako je u planu, ali da pomalo zvuči kao treća Marxova faza komunističke revolucije, najidealističkija i time najneprovedivija. Internet 2.0, pak, otprilike je ono što sam mislio: krunski argument protiv demokracije. Otkako se web otvorio komentiranju, naime, izgubio sam zadnju iluziju o komunikaciji. Dok se uživo još mogu zavaravati da me sugovornik, dok šuti, sluša, na webu je prilično očito da svatko samo čeka priliku da kaže svoje, povezano s temom ili, vjerojatnije, ne.

Nevinost prve mladosti

Stoga me prilično zatekla iskrena ponuda jednog čitatelja da napiše tekst o američkom superjunačkom stripu, nakon što sam ovdje izjavio da to sâm neću učiniti. Kako sam gad, odbio sam ga podsmijehom i udarcima noge, samo da bi se uredničić javio novom mrežom potpitanja: zašto, zaista, ne bih superjunacima posvetio makar ulomak, kad sam već pomno nabrajao prapovijesne listine čiji su izvorni čitatelji davno pomrli? Jesam li protekcionist? Zapošljavam li samo rodbinu? Zaslužujem li sveti posao predavača uvoda u strip?

Zaključio sam ovako: superjunački strip slijepa je ulica. Ono što me u pregledu razvoja stripa najviše zanima kreativna su strujanja, utjecaji koji su oblikovali pojedina tržišta te međusobna razmjena upliva među školama i kontinentima. Superjunački strip, jednom kad je pregrmio nevinost prve mladosti (od kasnih tridesetih do kasnih četrdesetih) i posve slučajno preživio prirodnu smrt koju su mu pripremale pedesete (sveopća cenzura o kojoj sam pisao propustila ga je kao benigno bedastog), ušao je u ciničnu fazu svoga postojanja: nije više bio dijete, ali se morao pretvarati da jest. Otad, dobrih šezdeset godina, promjene su u superjunačkom stripu isključivo kozmetičke – inkorporiraju se suvremeni crtački stilovi, vruće teme i pomodni pristupi pripovijedanju – ali svi (što je značilo i do nekoliko stotina sveščica mjesečno) pričaju istu priču: o protagonistu u sukobu s vlastitim moćima. Znači li to da Amerika još dvoji zbog svoje globalne pozicije? Ne ulazim, za ono o čemu pričam najbitnije mi je što superjunački strip ne utječe ni na koga osim na sebe samoga. U Japanu ćemo naći autore koji žele crtati kao Europljani, svuda ćemo naći utjecaje mangi, ali superheroji izvan domaje služe samo kao sprdnja.

Odmah mi se nametnula usporedba s Bonellijem, talijanskim nakladnikom čija izdanja – Zagor, Tex, Dylan Dog – dominiraju našim kioscima. Njihov je žanr drukčiji, klasična pustolovina – junak protiv cijeloga svijeta – koja se od naslova do naslova, iz sveska u svezak, ponavlja trideset, pedeset, sedamdeset godina, no koja utjecaje prima, dok sama ne utječe ni na koga.

Štivo navike

Strip je štivo djetinjstva i štivo navike. Među najranijim mi se iluzijama skršila ona o čitateljima koji napreduju ruku pod ruku sa svojom lektirom. Ako sam ja prešao s Velikog Bleka na Nippera pa na Bernarda Princea i Corta Maltesea – valjda je svatko učinio isto?

Ma jok. Većina čitatelja, pokazalo mi je vrijeme (i forum sajta stripovi.com), čita jedan strip ili, u boljem slučaju, jedan tip stripa. O stripu kao mediju i globalnom fenomenu razmišljaju rijetki pacijenti (ja, je l'?), dok je ostatku svijeta posve prirodno izjaviti da, recimo, ne čita stripove iako čita Alana Forda.

Kako, onda, odgovoriti knjižničarima na upit "je li čitatelj stripa povučen, samozatajan, samodostatan? Treba li mu preporuka? Je li knjižničar kao posrednik tu suvišan? Radi li se o nepovjerenju ili je to tip publike koja zna što želi?"

O, kako jasno vidim taj prizor! S jedne strane dobronamjerna knjižničarka u vestalski prozelitskom provodadžisanju čiji je cilj da nijedna knjiga ne ostane nepročitana i nijedan čitatelj neupućen u potencijalna čudesa, a s druge sirotan kojemu se trafikantice smiju što pod stare dane kupuje Priče s Divljeg zapada umjesto bonova za mobitel, a doma više ne zna gdje bi od prijekornih pogleda sakrio kubik dragih papira. On je jedva smogao snage zaputiti se na odjel stripova, zabundan poput mušterije što prvi put odlazi kurvi, a ona mu priskače i nudi mange: "Malo su im velike oči, kosa im je zelena i morate im pristupiti zdesna, ali inače su dobre baš kao te Talijanke koje redovito pipate."

Ne, rekao bih da čitatelju stripa ne treba preporuka. Kakvog klinca možda nije zgorega dovesti pred šarenu policu, ali ovisnike dostaje pustiti da se na miru zavuku u stripski kutak. Ondje će sami naći što traže, a oko će im i protiv volje zašvrljati ostatkom ponude. Ako je kutak pomno probran i nakrcan, prije ili poslije znatiželjni će prst pomilovati koricu na koju nije navikao. I čitatelji stripova, konačno, ljudi su od krvi i mesa.

Privlačnost živog autora

A kako te ljude od krvi i mesa dovući u knjižnicu, također zanima knjižničare. Organizirali su predstavljanja, oglašavali, tutkali pozivnice posuđivačima i – odziva nije bilo. "Koji vid aktivnosti", pitaju, "bi te ljude okupio?"

Skršenih iluzija, na ovo se nisam usudio odgovoriti u tuđe ime. Iako, pokazalo se, mogao sam... Nakladnik kojeg sam upitao rekao je da čitatelje najviše privlače autori i s tim bi se mladi ja rado složio: mogućnost da vidim živog autora i originale njegovih crteža čak je i mene par puta izmamila iz sigurnosti papirne kućice. No, kad sam na spomenutom forumu proveo brzinsku anketu, prevladao je posve drukčiji odgovor: ljudi dolaze na festivalska i slična okupljanja radi burze i prigodnih popusta, ali prvenstveno radi druženja sa sebi sličnima. "Svašta", pomislio sam, a onda se javio urednik: "Nisi li i ti išao na izložbe stripa u nadi da ćeš sresti one sebi nalik, one s kojima ćeš moći slobodno progovoriti, u čijem ćeš pogledu prepoznati ljubav koja se pred trafikanticom srami svoga imena?"

Pomno proberite i nakrcajte kutak, a zatim smjerno odvratite pogled... bojim se da je to sve što možete učiniti, drage knjižničarke i knjižničari. Oni će ga osjetiti, doći, pustiti glas kanalima za koje i ne slutite da postoje, nećete ih više moći otjerati. Jednog će dana možda progovoriti, međusobno ili čak s vama.

Divan će to biti dan.

Za one koji žele znati više: "Kratak, čudnovat život Oscara Waoa" Junota Diaza (nije baš najsjajnije uređena, ali preživi se), nekog dobrog Zagora, recimo "Američku odiseju", i "La Bête Noire: Pet životnih doba".