Suprotno raširenom mišljenju, djeca nisu, niti su ikad bila, jedini čitatelji ili slušatelji bajki. Na to nas podsjeća i nedavno na hrvatski jezik prevedena Krvava odaja Angele Carter ili desetljeće ranije Džin iz slavujeva oka A. S. Byatt – zbirke bajki koje se smatraju klasicima ne-dječje književnosti. Ni Grimmove bajke u obradi Philipa Pullmana, koje su također nedavno prevedene na hrvatski jezik, ne obraćaju se (samo) djeci. One nisu ni dječje, ni odrasle, nego su, kako stoji u njihovom podnaslovu, za velike i male. Konačno, ni njihov predložak, Grimmove bajke nisu bile zamišljene kao ekskluzivno štivo za djecu. Grimmovi su, naime, svoje bajke prije dvjestotinjak godina objavili imajući na umu primarno proučavatelje jezika i starina, odrasle čitatelje općenito, a tek zatim i djecu. Stoga ne čudi da su neki njihovi suvremenici te bajke ocijenili kao zbunjujuće i zazorne za djecu, o čemu su Grimmovi pisali u predgovoru drugog izdanja svoje zbirke. Ne bi li svoje bajke čvršće vezali uz dječju publiku, oni su već u tom, drugom izdanju iz njih, kako sami ističu, „brižljivo isključili svaki izraz koji ne odgovara dječjem uzrastu“. Sa svakim novim izdanjem oni su ih dodatno prilagođavali zamišljenim potrebama i dobrobitima dječjih čitatelja, a taj su posao nakon njihove smrti nastavili toliki drugi. Stoga su njihove bajke, ali i ne samo one, povjesničarima književnosti i djetinjstva često bile polazište za razumijevanje i tumačenje povijesno različitih shvaćanja djece i djetinjstva.

Neke od prvih i najpoznatijih bajki hrvatske književnosti također nisu bile namijenjene isključivo djeci. Šenoini Kameni svatovi i Postolar i vrag tek su u drugoj polovici dvadesetog stoljeća postali dječja, školska lektira. Poseban su slučaj Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić, objavljene prije točno stotinu godina. Neupitno je da su one od svojih početka bile čvrsto vezane uz polje dječje književnosti. O tome uz cijeli niz signala vrlo izravno svjedoče pregovori koje je vezano uz njihovo objavljivanje Ivana Brlić Mažuranić vodila s nakladnikom specijaliziranim za dječju književnost, a kod kojeg je nekoliko godina ranije objavila Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Neupitno je, međutim, da se Priče iz davnine istodobno doživljavalo i kao, barem potencijalnu, literaturu za odrasle. Zahtjevan „Tumač imena“ pridodan uz bajke i gotovo apstraktne, linijom i bojom uznemirujuće ilustracije Petra Orlića iz prvog izdanja, samo su neki od signala da djeca nisu bili jedini pretpostavljeni čitatelji Priča iz davnine. S obzirom da je Brlić Mažuranić „Tumač imena“ prvom nakladniku poslala uz napomenu da ga ne mora nužno i objaviti, i s obzirom da je općepoznato da s Orlićevim akvarelima nije bila zadovoljna, na ovom mjestu nije naodmet spomenuti još barem dva signala njihove, danas bismo rekli, rane crossover recepcije. Prvi nalazimo u vrlo pohvalnoj kritici prvog izdanja Priča iz davnine koju je napisao Ulderiko Donadini. U toj se kritici Priče iz davnine dosljedno vezuju uz same vrhunce dječje književnosti, a Brlić Mažuranić proriče mnoštvo „malih nevinih kavalira“. Pa ipak, u njoj Donadini ističe da Priče iz davnine sadrže i priče „preko kojih će djeca preći ni ne shvativši ih“. Drugi signal nam je ostavila sama Brlić Mažuranić u bilješci o posjetu kraljevskoj obitelji Karađorđević i knjigama koje im je poklonila. Tom prilikom Brlić Mažuranić djeci je, naime, darovala one svoje knjige koje i danas bez zadrške svrstavamo u dječju književnost, dakle, Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Školu i praznike te Valjane i nevaljane, dok je kraljici poklonila, dobro pogađate, Priče iz davnine.

Što idemo dublje u prošlost, sve ćemo teže naći bajke koje su se objavljivale ili pripovijedale isključivo za djecu. Sasvim očekivano, bajke ne nalazimo u vjerskim knjigama i udžbenicima, početnicama i katekizmima za djecu koje se na hrvatskom jeziku kontinuirano objavljuju od šesnaestog stoljeća. Kada krajem osamnaestog stoljeća vjerski sadržaji prestaju biti jedini sadržaji knjiga za djecu, svoje će mjesto pod suncem hrvatske dječje književnosti naći romani, priče i pjesme, ali ne i bajke. Bajke će na red, a i tada, vidjet ćemo, posredno, doći tek u drugoj polovici devetnaestog stoljeća. Nezainteresiranost tadašnje hrvatske dječje književnosti za bajke bila je u skladu s naglaskom te književnosti na praktičnim i eksplicitno poučnim sadržajima, ali i sa stanjem na terenu. U toj književnosti nije bilo mjesta za bajke jer nisu bile dovoljno poučne, ali i zato jer ih se u analogiji s usmenim kontekstom nije prepoznavalo ni kao potencijalnu literaturu za djecu. Bajke se, naime, tada ni u usmenom kontekstu nisu pripovijedale isključivo za djecu.

U uglavnom nepismenim predindustrijskim i ranoindustrijskim društvima Europe, kakvo je bilo i hrvatsko društvo devetnaestog stoljeća, odrasli su bajke pripovijedali za odrasle te usput i za djecu koja su se zatekla u njihovom društvu. U skladu s time će i bajke u hrvatsku dječju književnost ući posredstvom ne dječjeg, nego dječje-odraslog časopisa Bosiljka, koji je izlazio u sedmom desetljeću devetnaestog stoljeća i bio namijenjen, kako je pisalo u njegovu uvodniku, djeci, njihovim odgojiteljima i učiteljima, ali i neobrazovanim odraslima općenito. Bosiljak je bio dio šireg pokreta hrvatske književnosti usmjerenog na to da se uz pomoć tekstova za djecu utječe i na tada uglavnom nepismene odrasle. Ideja je bila da će djeca naglas čitati odraslima i na taj način pokrenuti šire društvene promjene, što je kada je riječ o bajkama pretpostavljalo stvaranje osjećaja pripadnosti široj slavenskoj zajednici. Stoga će se tek nakon napuštanja te ideje, a sa časopisima i knjigama koji izlaze u sljedećim desetljećima, bajke i u nas početi objavljivati primarno za djecu. Od tada do danas bajke će se pisati, mijenjati, kratiti, dopunjavati. One će zrcaliti i oblikovati naše predodžbe o djeci, djetinjstvu i književnosti, izrastajući pritom u samostalan žanr dječje ali, ne zaboravimo, ne i jedino dječje književnosti.

Izvori: Liberty Voice