„Ispričat ću vam jednu priču. Bilo jednom jedno kraljevstvo...“ tako uglavnom započinje svaka priča koja dijete uvodi u trenutak zaustavljene pažnje, trenutak u kojem ono zaustavlja dah, čak i misao. Dijete koje je otvoreno i spremno za avanturu unutrašnjih svjetova u kojima se stvaraju i podižu razni oblici i boje, čudesne scenografije; a sve na poticaj priče koja je započela svoj Put. 

Svi se vjerojatno sjećamo takvih trenutaka ili takvog trenutka. Zvuk priče što „teče“, oslovljava svaki aspekt naših unutrašnjih doživljaja koji se oblikuju slikama, tko zna od kada i koliko duboko pohranjenim u nama.

jerabek17

Za mene, priče koje sam slušao kao dijete, uvijek su izazivale u meni odjek neke druge stvarnosti, odjek i podsjećanje na nešto što se činilo jako poznatim, a opet tako davno zaboravljenim. Svaka priča donosila je pregršt slika, atmosfere, scenografije i drame; koje su me poticale da ih na neki način zadržim, materijaliziram. I tako sam započeo „zapisivati“ te doživljaje u vidu crteža, slika, ali uglavnom u vidu crteža, jer su mi olovka i papir bili najbolji i najlakši medij zapisivanja. Kako su impresije slušanjem i čitanjem priča bile sve jače, tako je i ta potreba da crtam svoje doživljaje prerasla u vrstu vlastitog dijaloga između mojeg Unutarnjeg - intuitivnog i mojeg Vanjskog - racionalnog. Tako nastali crteži, kojima sam komunicirao s Vanjskim svijetom, u kojem sam trebao boraviti, ujedno su bili „spone“ što su me povezivale s Unutrašnjim svjetovima u kojima sam se osjećao nesputan i slobodan, a u kojima sam žudio boraviti.

 Univerzalni Jezik jezik Svjetla

Upravo zbog svega ovoga gore napisanog, slikovnica te ilustracije u slikovnicama kojih se sjećam iz svoga djetinjstva, sjećam ih se zbog osjećaja i emocija što su u meni budile! Zato, ona istočnjačka izreka kako „jedna slika govori više no tisuću riječi“ ovdje dobiva svoj potpuni smisao, širinom i dubinom. Slike su praćene osjećajima, a to je upravo Onaj Univerzalni jezik kojim smo se nekada davno svi mi koristili u međusobnom obraćanju kao slobodna i nesputana bića, lišena svih materijalnih ograničenja! Vjerujem kako Mi Svi dolazimo iz posve drugačijih svjetova, u kojima je Univerzalni Jezik jezik Svjetla. Taj jezik sadrži informaciju praćenu istovremeno slikom, osjećajima i potpunim znanjem o onome što ta informacija želi prenijeti. U takvoj međusobnoj razmjeni informacija nemoguće su zabune i dvosmislenosti... nesporazumi nisu mogući. One su telepatske prirode što znači, one su potpune u svojoj cjelovitosti i zaokruženosti razumijevanja. Takva je priroda Duha. Zato su slikovnice upravo tako kreirane za djecu: prvo prevladavaju samo čiste i jasne slike i simboli, a zatim se u njima javlja sve više i više teksta.

jerabek11

Zbog toga se u kvalitetnoj slikovnici tekst i ilustracija skladno upotpunjuju, ne nadmeću se. Ilustracija obogaćuje tekst, dajući mu novu dimenziju i omogućava djetetu da, dok odrasli čita tekst, ono istražuje sliku i proživljava vizualnu informaciju. Ilustracija u slikovnici između ostaloga upućuje i ističe ono važno u priči i stvara cjelokupni doživljaj. Ilustracija sama po sebi tada može biti i pokretač unutarnjih sadržaja i značenja koje dijete u sebi nosi, jer kao što sam gore naveo, ona omogućuje kontakt s unutarnjim simbolima (arhetipovima) te omogućuje otkrivanje i razumijevanje vlastitog unutarnjeg slikovnog jezika, kojim se dijete koristi tijekom izrade vlastitih crteža i slika, a ujedno se njima na taj način koristi i prilikom neverbalne komunikacije sa sobom i okolinom.

Ljubav

Prema strogoj definiciji, ilustracija je crtež ili slika koja nadopunjuje ili ukrašava neki tekst. Na latinskom „illustrare“ znači „nešto rasvijetliti“, „nešto objasniti“… analogija je više nego očita! SVJETLO samo po sebi predstavlja koncept INFORMACIJE, no ono samo po sebi bilo bi nepotpuno bez „glavnog sastojka“ u potpunom razumijevanju; taj sastojak su osjećaji ili emocije koje prati slikovnu informaciju. U općenitoj formi, taj „sastojak“ možemo nazvati zajedničkim pojmom: LJUBAV. Zašto LJUBAV? Zato što LJUBAV predstavlja koncept KREACIJE i kreativnosti. Ona je zaslužna za slike koje nas okružuju u „našoj“ stvarnosti, a one (slike) oblikovane su i odraz su prisutnosti ili odsustva te Ljubavi. Drugim riječima, Svi smo mi sami kreatori života koji živimo i ovisno s koliko Svjetla i Ljubavi se krećemo kroz Život, toliko je boja ili sivila u njemu, što pridonosi cjelokupnoj kvaliteti našeg života. Takav je i karakter svake pojedine slikovnice.

Stoga je osim tekstopisca, idejnog Tvorca priče, neodvojiva ili bez njega nezamisliva uloga ilustratora. Ilustrator svojom vještinom pretvara imaginaciju zadanog teksta u konkretan „otisak“ ili trag svjetla na papiru, obogaćujući, nadopunjujući i likovno oblikujući izgovorenu ili napisanu riječ.

jerabek14

Odnos slike i napisanog teksta određuje kome je knjiga po dobnoj skupini namijenjena. Tako, u pravilu, slikovnica je knjiga sa slikama bez teksta, namijenjena najmlađima, tj. djeci koja još ne znaju čitati. Slike su jednostavne, jasne, jednostavnog crteža te čistih ploha i boja. Kako se pojavljuje sve više teksta, ilustracije su složenije te nastoje slikom predočiti tekst, dok za starije čitatelje ilustracija može biti i zahtjevnija, složenije strukture i sadržaja. To ovisi o umjetnikovoj vještini da svojom imaginacijom i maštom predoči dodatnu dimenziju i dubinu zadanog teksta. S jedne strane „namećući“ svoje, a s druge potičući onoga koji čita na stvaranje dodatnih unutarnjih ili na „buđenje“ podsvjesno pohranjenih slika i arhetipova!

Tako je ilustracija od pamtivijeka vjeran pratilac pripovjedača, pisaca, biografa, povjesničara, biologa, arheologa… znanstvenika.

U ilustraciji razlikujemo dva izričaja: jedan je narativan, opisan, prisutan u edukativnoj i znanstvenoj literaturi, tzv. „non fiction“ ilustracija. Drugi je imaginativan, stilski raznolik i kreativan, prispodobiv kreativnim piscima priča za djecu i mlade, tzv. „fiction“ ilustracija. Dok je prva „službena“ i strogo zadana te zahtijeva pridržavanje određenih pravila bez odstupanja, druga je posve oslobođena svih pravila osim da je razumljiva, razigrana, duhovita i maštovita… nema granica imaginaciji.

I premda ilustracije dopunjuju i obogaćuju tekst uz koji se javljaju, sama ilustracija može biti „samostalna priča za sebe“, tj. može biti „trag svjetla“ kao poticaj za neku novu priču.

Prevladavanje straha

Slikovnice koje se koriste kao sredstvo pomoći djeci pri prevladavanju nekih problema jesu tzv. problemske slikovnice. Teme problemskih slikovnica mogu biti povezane s djetetovim osjećajima, zdravljem, osobinama ličnosti, ponašanjem, odnosima u obitelji i društvu. Kroz priču, one omogućavaju djetetu da se identificira s likovima koji imaju probleme slične njegovom ili se osjećaju poput njega. Korištenjem slikovnica i priča na ovakav način djeca se uče rješavati svoje probleme, koji mogu biti različite prirode. Najčešće su to obiteljske situacije, rastava roditelja, preseljenje u drugi grad ili drugu školu, smrt voljene osobe (kućnog ljubimca).

Jedna od takvih situacija svakako je bolest i odlazak u bolnicu.

Odlazak u bolnicu predstavlja za djecu traumatičan događaj jer je praćen neizvjesnošću i neugodnom tugom zbog odvajanja od poznate sredine, straha od medicinskih postupaka i same bolesti. Poznato je da na ishode liječenja pozitivno utječe kreativna ili art-terapija, tj. upotreba umjetnosti u terapijske svrhe.

jerabek10

Dok sam radio i boravio na dječjem odjelu bolnice za hematologiju, često sam se koristio pričama za djecu. Pričajući im i interpretirajući priču uz geste i zvukove, tako ispričana priča poticala bi djecu na ilustriranje vlastitih priča, kojima bi neverbalnim likovnim jezikom često puno jasnije opisala unutrašnja stanja raspoloženja, želje i strahove. Takvi su crteži i slike dobre „podloge“ i motiv za razgovor s djecom o njihovim osjećajima. Uz to, mogao sam odabrati slikovnicu koja bi prema dobi odgovarala djetetu, a ponekad bi odabir ovisio i o problemu koji želim osloviti u razgovoru s njim. Slikovnica je doista neodvojiv „suputnik“ i „terapeut“ u njihovom odrastanju.

Pričanje izabranih priča i bajki može djeci pomoći u oslobađanju potisnutih i/ili neprihvaćenih emocija u svakodnevnom životu, a napose u uvjetima njihove hospitalizacije. Problemske slikovnice mogu pomoći u rješavanju manjih problema jer slušajući i gledajući situacije u kojima su imaginarni junaci uspjeli prebroditi životne probleme, djeca se uče nositi s vlastitim problemima. U isto vrijeme terapija knjigom osigurava jednu vrstu „ sigurnosne mreže“ ako se radi o intenzivnijim osjećajima jer su problemi o kojima se govori/čita na „sigurnoj“ udaljenosti - u knjizi ih i dijete može rješavati sa sigurne distance. Upotreba slikovnice, ali i druge literature u svrhu liječenja, vrlo je stara i prati razvoj čovjeka od prvih pokušaja da svijet uobliči u misao ili u sliku. Šamani su se koristili poezijom u religijske svrhe. U Egiptu su pacijentima propisivali riječi kao lijek. Svrha propisanog lijeka - riječi bila je da se narušeno duševno stanje čovjeka vrati u ravnotežu. U mnogim afričkim kulturama riječi ili stihovi tradicionalno se izgovaraju za potrebe izlječenja.

Ilustracija ili slika u slikovnicama posjeduje određeni „ključ“ ili „kod“ koji se aktivira pod okolnostima koje određuje samo dijete. Pri aktivaciji tog „ključa“ ili „koda“ događa se prepoznavanje i započinje unutrašnji dijalog / komunikacija „vanjskog“, tj. racionalnog i „unutrašnjeg“ odn. intuitivnog. Stoga je uloga ilustratora koliko kreativna toliko i odgovorna jer kroz likovni izraz ili stil ilustrator ostavlja ili unosi u sliku i vlastiti energetski zapis, tj. otisak.

Trenutak stvaranja ilustracije za slikovnicu za mene je meditativan, koliko i radostan, iscjeljujuć! Zato sam svjestan značaja i uloge dobre ilustracije, koja nije samo vizualna poruka djeci koja će posegnuti za dobrom slikovnicom i na taj se način potaknuti na razvoj vlastite vizualne estetike već i one poruke kojom se „moje unutarnje dijete“ hrani, iscjeljuje i nadahnjuje, podsjećajući sebe na svoju ničim ograničenu, slobodnu i istinsku prirodu.

jerabek12