Ne sjećam se, a sjećanja tjeram duboko u rano djetinjstvo, da se ikada toliko pričalo i pisalo o nečemu što se treba činiti ili se čini, samo što se to ne usvaja kao činjenica. Naravno, upravo i ja pišem o čitanju. O toj blagosti koja počinje prvim mirisnim slikovnicama koje nam daruju naši roditelji, o metrima rečenica koje nam daruje škola i, nakon svega, o našem izboru koji nosimo u svoj odrasli mir kako bismo uživali u paralelnim svjetovima autora koji nas ispunjavaju kada i prazne, sasvim svjesni da bez tog svojevoljnog čina zanimanja za neke druge živote unutar korica, tog smisla kreacije, ni naš život ne bi bio smislen, iskorišten, potpun.

Kako sam u djetinjstvu živjela iznad jedne tiskare, često bih kao dijete dobivala svježe slikovnice koje i danas čuvam, no prva „knjiga“ koja me je doslovno ponijela u neslućeno uživanje u tuđem, a tako bliskom svijetu kreacije bila je Balogova „Nevidljiva Iva“.  Ubrzo sam u rukama imala „Telefonske priče“ Giannija Rodarija, „Jana Bibijana“ Elina Pelina i redom djela u kojima je ideja igre, poigravanje stereotipima, kreativno kljucanje tabua bilo temelj stila.

Vrlo me brzo upravo čitanje potaklo na vlastitu kreaciju, pa sam se već u nižim razredima počela poigravati riječima, da bih podosta kasno napisala svoje prvo djelo namijenjeno mladoj publici. Kako su godine gostovanja pred istom prohujale i sabile se u respektabilnu brojku, to svjedočim kako su mali ljudi spremni, kao i ja tih davnih godina, na kreativnu igru, koja u skladu s bontonom i sve rjeđe u odraslih viđenom empatijom, na izdašno maštovit način gradi svoje svjetove kroz riječi. Često mi se dogodi opetovana misao kako bih rado bila njihov mentor, jer teško se oteti dojmu kako baš na svakom susretu uvijek iznova i u žešćem obimu otkrivam potencijal koji treba „gurati“, poticati i hrabriti.

Preko teze da djeca malo čitaju i općenito kako se malo čita prelazimo kao preko čvrsto dokazane znanstvene činjenice. U ovom slučaju, a kad je riječ o čitanju najmlađih, ne bih baš tu tezu uzimala zdravo za gotovo. Iako postoje „znanstveni“ dokazi kako se čak i podilazilo prekrajanju činjenice kako djeca vole čitati i intervencijom odraslog „biznisa“, te su se djeci gurali kojekakvi kratki vodiči kroz lektiru, u ovom osvrtu ne bih o lektiri, već o knjizi za djecu kao takvoj. Jer, nevjerojatno je kako odrasli vole ladice i nametnuće reda koji to nije, pa mu se nove generacije opiru, a zapravo je na njima odgovornost hoće li taj otpor zalutati u krivdu ili ćemo stvarati zdrave generacije.

Školski program, koji u sebi sadrži i tu famoznu lektiru oko koje ima više prijetvora no mladih čitatelja, trebao bi zapravo biti temelj za buduće rukovanje knjigom. Škola bi trebala uvoditi djecu kako učiti, kako čitati, škola bi ih trebala zavoditi da žele još, upućivati, intrigirati. Nažalost, onaj dio, najbitniji dio, u kojem se odvijaju najtemeljnije dopunske aktivnosti zove se obitelj. Današnje doba obremenjeno potrebama prebacuje i dobre, stare obiteljske navade, poput čitanja djeci prije sna, na školu. Praktički sve kulturne potrebe za koje najmlađi ne bi ni slutili da bi ih trebali imati i da bi ih trebalo poticati svode se na aktivnosti škole.

Ipak, nije svugdje tako. Uvijek postoji postotak djece na kojima je vidljivo da im roditelji osim hrane i konaka pružaju nešto više. Knjiga je tu, kao medij i generacijske komunikacije, izrazito snažna. Već od malih nogu roditelji bi trebali forsirati obred čitanja, jer djeca su roditelja zrcalo. Gdje nema ni jedne knjige u kući, gdje dijete nikada ne vidi odrasle da čitaju, daruju knjige, posuđuju knjige, teško da će dijete prihvatiti tu lijepu naviku. Slikovnice u vrtiću i knjige u školi predstavljat će zadaću. A gdje čin upisivanja u prvu knjižnicu neće imati notu svečanosti, ništa od posla. Jer ako mama ili tata, pa i baka posuđuju knjige za dijete, dijete  će to poimati kao nabavu namirnica u dućanu, no nepotrebnu za preživljavanje, već nešto što se mora, što je nametnuto.

Ovdje svakako treba posebno istaknuti ulogu narodnih, gradskih i školskih knjižnica, često posljednjih lučonoša čitalačke prakse. Vrijedne knjižničarke već se dugi niz godina bore raznim čitalačkim programima i maštovitim dodatnim oplemenjivanjem privući djecu u knjižnice. Ta sjetva namamljivanja u atmosferu bez konzumerizma i šarenih laža donosi rezultate. Sve je više takvih projekata koji su se izvrsno infiltrirali i medijski, primjerice „Noć knjige“ donosi rezultate, jer iako početno namijenjena posjetu odraslih u knjižnice, ta se noć prelila u dan, u svitanje popularizacije pohoda među knjige, te je poprimila karakter pozitivnog trenda. Iskreno, u nekim dijelovima najvećeg grada Hrvatske samo su knjižnice podsjećanje da je čovjek 21. stoljeća nešto više od pukog konzumerističkog objekta.

Nisam psihologinja, no psihologija je bila jedan od mojih mogućih izbora kad sam u srednjoj dvojila koji bih faks upisala. Zamišljala sam kako bi lijepo bilo povezati spojive grane. No, moj mi je fakultet pružio potpunu slobodu izbora i potpunu slobodu, a kako nikad nisam imala osjećaj da mi je literatura tijekom školovanja neki teški namet, dapače, imavši sreću imati predivne učitelje, sa strašću sam gutala noćima sve po spisku i puno pored. Bila su to vremena u kojima smo kao studenti voljeli prepričavati dojmove pročitanih knjiga, pogledanih kazališnih predstava, a u manjoj mjeri odgledanih filmova. Pješačili smo puno brže negoli se sad vozikamo automobilima.

Pojava interneta i sve veći upliv televizijskog sadržaja kao i zaluđenost odraslih izazovom potreba koje to i nisu, pretvorila je generacijske odnose u puko preživljavanje i obavljanje suštinskih stvari kao nameta koji se eto moraju, među koje spada škola koja je obvezna te kao dio nje i lektira koja je obvezna. Većini odraslih kulturne potrebe predstavljaju luksuz iako to ni cjenovno nisu, jer ako je održivo izdvojiti cijelu plaću za pametni telefon koji zapravo zaglupljuje, onda doista nema potrebe jaukati kako je kultura skupa. O knjizi da ne govorimo. Dostupnost knjige i u najmanjem je mjestu činjenica. Narodne knjižnice, pa i većina školskih, pružaju nevjerojatnu mogućnost kvalitetnog punjenja vremena, no knjizi i čitanju potrebno je vratiti dignitet, situaciju u kojoj je fora čitati, biti načitan, a bez medijske podrške, s obzirom na upliv medija, to nije moguće.

Često zapitam djecu na susretima jesu li čula za jednu književnu nagradu nazvanu po jednookoj spodobi. Kad im reknem o medijski prenapuhanoj estradnoj zvijezdi koja je tu istu nagradu dobila, u većini slučajeva dobivam zborno točan odgovor: Kiklop!

Dakle, čitanje je praksa koja se mora provoditi. Primjerice, imamo li kućnog ljubimca, svakome je jasno da ga mora barem dnevno dvaput izvesti u šetnju i zbog šetnje i zbog potreba koje ljubimac ima. Možda će vam ova usporedba biti blesava, ali i dijete se mora barem jednom dnevno izvesti u šetnju prostranstvima pisane riječi. Ako na vrijeme praksiramo kao odrasli tu naviku, u najranijoj dobi i kroz kvalitetne slikovnice dijete će kroz naviku steći potrebu. Neke je stvari potrebno umno resetirati kako bismo se „izdigli“ i ne ganjali samo potrebe koje su sukladne bićima koja, bahatosti li ljudske, nazivamo nižima.  

Pa kad pišem o čitanju, i iz vlastita iskustva mogla bih zaključiti kako to svakako mora biti kontinuirani proces, koji se prvenstveno pokreće u obiteljskom domu i traje cijeli život. Samo tako u dijelu „obveznog“ dijete će prihvatiti i zadane naslove i osvijestiti potrebu i informacije i užitak. Naravno, mnogi su naslovi „teški“, njihov jezik i jezik današnje djece dijele stoljeća, no suživimo li dijete s čitanjem, i to će lakše prihvaćati. Izdvajanje i bespilotno opserviranje teoretiziranjem kako djeci pribižiti lektiru jalovo je i već beskrajno zamorno.  Ionako je „pretjerana briga“ oko nekih stvari i pojava uvijek bila sumnjiva. Obično su prave stvari vrlo jednostavne, pa će i kroz školu biti puno simpatičnije i lakše prebrodljivo djeci ubacivati u program gostovanje „živog“ pisca s čitanjem ili informiranjem o lektiri davno preminulih pisaca, čiji je jezik, no ne i književna vrijednost, prevladana.

U svemu treba razlikovati slova od slova, riječi od riječi, prava djela od lažnih, podcjenjivačkih i kič tvorevina. Tu je bitna i informiranost i osjetiljnost i roditelja i učitelja, no božemoj, kad ne bi bilo konzumenata kiča, ni kič ne bi opstao. Ipak, trud donosi rezultate i svakom će djetetu zazvoniti kad u rukama bude imao vrijedno djelo ako mu na vrijeme pripremimo osjetila.

No, sad kad sam se dovoljno napametovala, da zaključim ono s čime sam i započela, a moglo bi se svesti na onu staru narodnu, koju kao i sve temeljno iskustveno dokazane, tako olako prebacujemo preko jezika: djela, ne riječi. I to u doslovnom smislu. Toliko je izmaštanih divota prebačeno na papir, kao kad uđemo u dućan prepun šarenih bombona i biramo deset deka od crvenih, dvadeset deka od zelenih, petnaest deka od plavih... Potrebu da se sve proba treba stvarati, kao što ptice čiste krila svojih mladunaca da bi mogli bolje letjeti. Ova civilizacija ima podosta problema oko tih gnijezda, jer krajnosti ruše kontinuitet. Veliku literarnu ostavštinu predaka valja poštivati i ne ignorirati, no svaka generacija, uključujući i našu, treba činiti sve da i mi stvaramo nešto što će jednog dana neka buduća djeca i ljudi uživati kao ostavštinu.