Jer, svaki početak je težak. Kaže se to djeci kada krenu u školu, kažu to pisci kad traže prve riječi svojih priča, zna to svatko tko je ikad započinjao nešto veliko i neizvjesno.

Danas je situacija bitno drugačija. Nakon 18 godina održavanja naših pričaonica za djecu 4-6 godina ili 16 koliko živi engleska igraonica za istu dob, više nema dvojbe oko ove teme. Programa za predškolce u knjižnici sada pak, čini se, nikad dovoljno. A dobna granica djece koju roditelji dovode na pričaonice sve je niža. S tom spoznajom srca su nam velika, a istovremeno znamo da djeca od 2 i 6 godina ne mogu ravnopravno sudjelovati u istim sadržajima. Nije nam bilo druge no smišljati načine kako pokrenuti pričaonicu za djecu rane dobi, djecu od 2-3 godine u našoj, posljednjih desetak godina stalno prisutnoj, općoj programsko-financijskoj besparici.

No tko je Novac Kojeg Nema da nas spriječi u dobrim namjerama?

Ideju koja je dugo tinjala odlučili smo upaliti.

U našem gradu postoji fakultet na kojem rastu buduće odgojiteljice. Taj fakultet zove se Učiteljski, a taj studij Sveučilišni preddiplomski studij ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Na tom fakultetu uči se i o djeci rane dobi, o njihovim razvojnim karakteristikama i o razvoju njihovih čitateljskih navika. A među našim članovima dvije profesorice koje na tom fakultetu predaju: doc. dr. sc. Maja Verdonik (Dječja književnost s medijskom kulturom) i Vesna Katić, prof. viši predavač (Jezično-komunikacijski integrirani kurikulum). Nakon samo jednog susreta i inspirativnog razgovora iskra je upaljena. Ideja „knjižničnog praktikuma“ za buduće odgojiteljice učinila se svima vrlo zanimljivom platformom. Za razvoj studentica, razvoj knjižničnog programa, za razvoj čitateljskih navika djece rane dobi. Timu se pridružila i raspjevana praktičarka: umirovljena odgojiteljica Grozdana Jurišić. Ideji se odazvalo desetak studentica. Žličica teorije, prstohvat prakse, malo glazbe, s jedne strane ništa, s druge puno iskustva, i pričaonica je mogla krenuti. Učit ćemo jedni od drugih, a svi zajedno putem. Da vidimo kamo će nas to odvesti.

Za program je isprva odabran Ogranak Zamet. Jer su se upravo u njemu na pričaonicama uz stariju predškolsku djecu počeli pojavljivati maleni. Obiteljski ogranak i inače je pravo mjesto za takav sadržaj. U kojem djeca i roditelji zajedno sudjeluju, a nakon svega zajedno biraju knjige koje će ponijeti kući – one za djecu i one za odrasle. I žive u toleranciji. Malo mira za starije, malo veselja za malene… Zrak je ovakvog ogranka nužno obogaćen raznim zvucima. A svi moraju živjeti zajedno. I tolerirati se. Kao i izvan zidova knjižnice.

No kako to sve skupa zapravo izgleda?

Bliži se 18 sati. Sve više „malih ljudi“ ulazi u knjižnicu. Ma što ulazi, utrčava. Prate ih mame i tate. Žure da ne zakasne na priču. Jer na priču se ne kasni. Znaju to svi. Piše u Pssst... malom bontonu. Tko zakasni, smeta onima koji su stigli na vrijeme. Jer kad priča krene, svi žele slušati nju. Ako netko zakasni, svi gledaju u njega. I priča se onda jako ražalosti jer je nit između malih glava i male priče iskidana. Zato svi koji to znaju, ne kasne. Jastučići su na podu, u krugu. „Mali ljudi“ biraju boju, roditelji sjedaju do njih. Komuniciraju jedni s drugima i malo s drugim drugima. :) U 18 sati čuje se zvuk „fućkalice“. Grozdana daje znak da pričaonica počinje. Dvije studentice kreću s pozdravom i pozdravnom pjesmicom. Sunce-Mjesec.

"Ovo je sunce (raširen dlan),
a ovo je mjesec (skupljena šaka).
Sunce će jaako zagrliti mjesec,
dignut će se visoko, visoko, visoko
i pokloniti se!"

„Stari“ pričaoničari već znaju sve riječi bez greške, novi brzo uče i ponavljaju za njima. Malo namjerno ispletene priče prije priče i kreće priča. Ona prava. Zbog koje smo tu. Danas je na redu Miffy na snijegu. Ako mi nismo te sreće, nek bar Miffy bude. Male i velike glave sve su usmjerene na studentice koje čitaju. I na crteže koji prate priču, jer Martina danas čita, a Ivana njenu priču prati ilustracijama iz slikovnice. Svi smo tiho i slušamo, i gledamo. Oni koji najbolje gledaju i slušaju, lako se prepoznaju. Otvorenih usta, isključeni iz ostatka svijeta, prate priču. „Unutra“ su. Nakon priče slušamo priču još jednom. Jer jednom ko nijednom. Uvijek se nakon čiče-miče čuje ono „A sad još jedanput!“.
Nakon drugog kruga malo pričamo o priči, a zatim studentice najavljuju specijalne gošće – nestrpljivo iščekivanje i veliki uzdah – dvije velike Miffy pojavljuju se glavom i brkovima – nacrtane na bijelim kartonima, studentice ih lijepe na zid. Malim i velikim pričaoničarima dijele obojane „komadiće garderobe“. Netko se usrećio s rukavicama, netko je osvojio šal, netko par čizmica, netko skafander – uglavnom, Miffyce valja toplo obući, da se ne smrznu na snijegu. Jer moraju one nama doći opet! Možda ne idući četvrtak, možda ni onaj sljedeći, ali uskoro će Miffy htjeti voziti bicikl, ići u cirkus ili na plažu i zato sad mora biti sigurna na snijegu. Da se ne razboli. Mali „pričaoničari“ nestrpljivo ali poslušno čekaju da studentice prozovu baš njihov odjevni predmet. Mame i tate im pomažu u tom strpljenju. „Miffy je hladno na ručice... Brrr... Tko ima rukavice da joj ih navuče?“ Ivano je konačno došao na red. Lucija također. Uzbuđeni, žurnim koračićima prilaze Miffycama i „navlače“ im rukavice. Miffy je sada toplo na ruke. Ali i oko srca. Tolike male ruke obukle su je od glave do pete. Nikad joj više neće biti hladno. Tko ima takve prijatelje, nikad se neće smrznuti.

Nakon ovog humanitarnog čina, svatko uzima svoj jastučić, nosi ga u kut na hrpicu, a „podij“ je oslobođen za ples! Svi zajedno u jedan veliki krug, ruka u ruci i pjesmica. Ma ne jedna, više njih. Jedna po izboru studentica i Grozdane, 2-3 po izboru „malih ljudi“, a posljednja, uvijek ista, kao znak za rastanak. Ali rastanak koji najavljuje ponovni sastanak.

ZAJEDNO U KNJIŽNICI

Pružimo si ruke svi, ruke svi, ruke svi,
Pružimo si ruke svi – prijatelji.
Pozdravimo se sada mi, sada mi, sada mi,
Pozdravimo se sada mi – veseli.
Vidimo se opet tu, opet tu, opet tu,
Na novom čitanju u Zametu.

Nakon pričaonice, djeca s roditeljima biraju slikovnice koje će ponijeti kućama, a stručni tim seli za okrugli stol i nastavlja s pričom. Malo drugačijom. Studentice iznose svoje dojmove, odgojiteljica svoje, studentice iz pratnje primjećuju svoje, knjižničarka također. Nastojimo analizirati sve detalje. Pohvaliti dobro, upozoriti na greške. Zahvaljujući tome i velikoj iskrenosti, pričaonice danas daleko su od onih s početka. Jer sjetimo se, svaki početak je težak, a takav je bio i naš.

No kako smo uz sve to skupa rasli?

Priznajemo, nije isprva bilo lako. Učili smo zajedno, tražili se puno, malo griješili, puno novog otkrivali. Shvatili da nam tehnika samo smeta, pa smo CD-player zamijenili „fućkalicom“ (intonatorom) i a capellom. Uvidjeli da nam „misleće kapice“ na glavama ničem ne služe (zapravo, sprečavale su novim idejama da nam padnu na um!). Otkrili da nam jastučići puno mekše leže pod guzama od tvrdih stoličica (priča mekše sjeda kad sjedimo na jastučićima!). Zaposlili mame i tate da nam pomažu oko svega. Malo se igramo i skrivača. Dosjetili se da igračke sakrijemo prije no maleni dođu, a vratimo ih odmah nakon priče (samo nam odvlače pažnju tijekom čitanja i navlače suze na lice ako ih branimo). Sastavili mali bonton pričaonice i njime rekli sve što nam se učinilo da trebamo. Da je priča nježan stvor koji voli kad ne trčimo po knjižnici, ne pričamo dok nju slušamo, ne jedemo i ne pijemo jer njoj i mljackanje i srkanje smeta. Da, osjetljiva je ta naša Priča, ali volimo je. I zato što je volimo, svega se iz bontona povremeno malo podsjetimo. A pobjeda vrijedna zlata – mame i tate naučili da je mjesto pored djeteta najbolje mjesto na svijetu i da nam priča treba jednako svima – malenima i velikima. Da mobiteli šute dok mi pričamo, da će facebook biti na istom mjestu i za sat vremena, da sav taj virtualni svijet ostaje izvan našeg kruga. Jer je naš krug najtopliji krug u gradu četvrtkom od 18 do 19 sati. I točka.

Daleko od toga da smo prebrodili sve dječje bolesti, rastemo i dalje i još smo im podložni. Ali to je ljepota odrastanja. I namjerno se nećemo cijepiti, jer svaka nas od tih „bolesti“ malo očvrsne i nečemu nauči. I da, kad padnemo, moramo ustati i da će rana, kad se ogrebemo, zacijeliti, a da ćemo unatoč svemu biti veći i jači. Svega smo toga svjesni i zato hrabro idemo naprijed.

Pridružuju nam se nove studentske snage. Osam novih mladih dama veselo je popratilo dvije posljednje pričaonice i nestrpljivo čekaju svoje startanje. Malo se i boje. I to je prirodno. Jer sigurno ni njima neće biti lako i vjerojatno će se i njima ponekad karte okrenuti naopako. Ali one sad imaju mekši oslonac jer nekoliko izvježbanih studentica ostaje uz njih. A svi zajedno znamo: svi smo mi nešto radili prvi put u životu i naučili kako nema bez muke nauke ni kruha bez motike. ;) Zato nećemo strogo suditi, nego sjesti za stol i zajedno graditi. Svaki put iznova, a svaki put lakše no prethodni. Jer sad su nam temelji postavljeni i putovi zadani. Valja ih samo pažljivo slijediti. I novim se pobjedama radovati.

Priča se nastavlja

S novom sezonom Pssst…. mala priča u Ogranku Zamet kreće 25. veljače. Od tada do 15. svibnja svakog četvrtka u 18 dvogodišnjaci i trogodišnjaci i njihovi roditelji sudjelovat će u jednosatnim druženjima i pričama izabranim baš za njih.

Zbog velikog interesa, sudjelovanje u maloj pričaonici bit će moguće jedino uz prethodnu prijavu djece-članova, a organizirani će biti ciklusi pričaonica kako bi sva djeca dobila priliku sudjelovati u pričaonici. Upis djeteta na prijavnu listu bit će moguć u knjižnici, u Ogranku Zamet.

Zbog kvalitetnije izvedbe, kako bi djeca i roditelji koji sudjeluju dobili što više od sadržaja koji je za njih osmišljen, broj djece po pričaonici bit će ograničen. No ne bojte se, svi ćete doći na red. Prva će grupa sudjelovati u 6 pričaonica u vremenu 25. veljače – 31. ožujka, a druga u istom broju pričaonica u vremenu 7. travnja – 12. svibnja.

Update

U jesen 2016. Pssst... mala priča preselila je u Ogranak Trsat. Predbilježbe su obvezne, u ciklusima po šest pričaonica omogućeno je sudjelovanje trima novim skupinama djece i roditelja.