Za prvo mišljenje nismo pitali korporativne futurologe, već one koji imaju najčišću maštu – djecu. Ekipa s naše radionice Pssst... pišemo hrabro se uputila tamo gdje nitko nije išao.  

Petra Cupać (5. r.)

Ima: Auta koji lete,

Motora koji rone, 

Brod koji mete, 

Aviona koji su žene. 

Ljudi se ne svađaju, 

Novce više ne trebaju. 

Škola više ne postoji. 

Ljubimci ljubuju. 

Sad najosnovnije: Kriminalaca nema više.

Ivan Leko (4. r.)

Sve je drukčije:

Pisanje: Gdje je papir?! Nema ga. Njegovo mjesto zauzeli tableti. Sada se tipka po tabletima umjesto da se piše po papiru.

Čitanje: Nema više knjiga iz kojih se čita. Sve je na tim tabletima. U ovom izdanju tablet izigrava knjigu!!!

Škola: Škola više nije škola! To je elektronska postaja, živi elektronski muzej!!!

Sve: Šta je sve ovo, dovraga!?!!$*@%#

P. S. Sreća da nisam tamo. Nekako sada volim vrijeme u kojem živim i školu!

P. P. S. Ma ja samo pričam gluposti.

Carlo Peloza (5. r.)

Tableti će zamijeniti knjige.

Knjižničare i knjižničarke zamijenit će roboti (koji znaju svaku knjigu u knjižnici).

Moje bilježnice će zamijeniti prijenosna računala.

Djeca će se igrati kao u svijetu današnjice (Playstation, X-box 360…).

Ana Tirić (5. r.)

Sada smo u 2050. godini poslije Kr. Sada ću vam pokazati kako mi pišemo i čitamo.

Sve je puno strojeva. Gdje god se okreneš, stroj.

Mi imamo robote koji obavljaju sve, čak i ponekad (kažem ponekad) pisanje (kada se nama ne da).

Dakle, kada pišemo poruke, uglavnom svi mi imamo iPhone 100 koji ima sve i svašta pa se preko njega dopisujemo.

U školi svi imamo laptope na dodir (to nije tablet). Taj laptop, dakle, vidimo mu ekran, ali tipkovnicu on kao projektorom stavi na zid.

Kako prstima «tipkamo» po zraku, tako nam dolaze slova. Doma uglavnom pišemo na tabletu.

Ovo kako se mi dopisujemo je zakon, ali i malo glupo jer ako ti se pokvari laptop, tablet ili iPhone, a da prije ne spremiš podatke, sve ti se izbriše (to mi se jedanput dogodilo).

Meni je draže pisati olovkom jer je to moj rukopis, a na strojevima je svima jednak.

Mi nikada ne čitamo sami nego kada dođe poruka, onda je «neki glas» pročita naglas. To je malo bezveze ako ti stigne poruka za koju ne želiš da je drugi čuju, ali «glas» je mora pročitati.

Eto, to je to. Nadam se da vam se priča svidjela. O, joj! Stigla mi je poruka! Vidimo se, moram ići! Bok!  ♥