U jednom nedavno snimljenom filmu postoji scena iz vojnog muzeja u kojem je čitav drugi kat, na kojem je bio prikazan Drugi svjetski rat, više godina bio zatvoren. Kada su iz Vlade nazvali muzej i poručili da valja srediti i taj dio stalnog postava, ravnatelj muzeja zatražio je od ministra instrukcije o tome kako ispričati tu priču. No kako naputke nije dobio, taj dio postava ostao je do daljnjega zatvoren. Redateljica filma komentirala je spomenutu scenu riječima kako se u tome očituje današnja nesposobnost pričanja o prošlosti i kako su povjesničari zakazali, pa su na scenu stupili umjetnici sa zadaćom da zabilježe neispričane priče. 

U riječkom slučaju Nedjeljko Fabrio s Vježbanjem života, posebice s postavljanjem na kazališne daske toga romana koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća, označio je buđenje interesa prema riječkom identitetu. Trideset godina nakon toga možemo sumirati da su kulturnjaci odigrali plodniju i važniju ulogu u pitanju identiteta od riječkih historiografa. Rijeka danas ima Dašu Drndić koja se u nekim svojim knjigama bavila riječkom prošlošću (spomenimo samo Leica format). Povjesničari umjetnosti, filolozi, filmski redatelji učinili su i čine zapažene iskorake: Igor Žic, Daina Glavočić, Irvin Lukežić, Bernardin Modrić, Julija Lozzi Barković i dr.

Ustanove poput Muzeja grada Rijeke i Pomorskog i povijesnog muzeja mogu se pohvaliti nekim sadržajno vrlo kvalitetnim katalozima koji tematiziraju riječku prošlost. Zadnjih godina zanimanje za riječku industrijsku baštinu uspješno promiče sjećanje na vrijeme ugarske Rijeke i velikog razvoja grada, doduše zahvaljujući prvenstveno entuzijazmu pojedinaca tek nedavno prepoznatog od društvenih struktura. Najradije bismo i uspješnog pisca Kristiana Novaka, profesora na riječkom Filozofskom fakultetu, zbog društveno relevantnih tema kojima se bavi uvrstili u ovaj niz, ali on se ne bavi Rijekom.

Zakazali

Dakle, povjesničari su zakazali. Zadnja objavljena Povijest Rijeke iz 1988. nastala je u posve drugačijim društvenim okolnostima. Zbog toga bi od povjesničara bilo opravdano očekivati da javnosti ponude novu sintezu riječke povijesti.

Povijest Rijeke

No moram razočarati čitatelje jer vijesti o tome da se takvo što sprema – a znamo da takva djela nastaju samo kao plod višegodišnjeg rada – nema na vidiku. Bez obzira što imamo više ustanova u kojima djeluju povjesničari zainteresirani za riječku prošlost, uključujući i akademske institucije, njihov dosadašnji rad nije proizveo rezultate koji bi nas zasuli optimizmom.

Kao i od svakog drugog historiografa, od riječkog se povjesničara očekuje stručni doprinos koji se sastoji od rada na arhivskim vrelima i već objavljenom literaturom. Bardovi riječke prošlosti poput Danila Klena ili Radmile Matejčić ostaju autoriteti do danas. No izmijenjene društvene okolnosti trebale bi povjesničare okrenuti zanimanju i prema čitavom nizu drugih, do sada neistraženih pitanja i problema. Otvorenost međudržavnih granica, demokratske društvene okolnosti i mogućnost sudjelovanja u europskim projektima znače da su uvjeti za rad historiografa danas bolji od jučerašnjih.

Historiografski pristup riječkoj prošlosti vezan je uz rad na arhivskom vrelu na talijanskom, njemačkom i madžarskom jeziku te integraciju hrvatske s inozemnom literaturom. Bez sposobnosti i spremnosti na takav pristup, koji podrazumijeva poznavanje jezika i suočenje s narativima drugih naroda, ne može se dobiti iscrpan prikaz riječke prošlosti.

Neotpetljana čvorišta

Riječka historiografija nije u dovoljnoj mjeri uspjela sačuvati memoriju na austrijsku Rijeku, kao i na madžarsku, talijansku, djelomično i jugoslavensku. Koliko je još nezabilježenih osobnih sudbina, da spomenem samo sudbinu Madžara i Austrijanaca 1918., Hrvata tijekom D'Annunzijeve okupacije i talijanske vlasti, raznih stradalnika tijekom Drugog svjetskog rata, ezula nakon 1945. itd.

Ako se izostanak proučavanja srednjevjekovne povijesti grada donekle može opravdati malobrojnošću izvora (iako ima još neobrađenih vrela), to zasigurno ne vrijedi za novi vijek. Povijesne epizode poput D'Annunzijeve okupacije (rujan 1919. – siječanj 1921.) riječka historiografija nije obradila u zadovoljavajućoj mjeri. Ferdo Čulinović objavio je 1953. djelo Riječka država, u nepovoljnim okolnostima kada kriza oko pripadnosti Trsta između Jugoslavije i Italije dosiže vrhunac. Bez obzira što je održan skup povjesničara, devedeseta godišnjica D'Annunzijeve riječke avanture nije u nas iskorištena da se hladne glave obradi tema. Možda nadolazeća stogodišnjica bude u tom smislu uspješnija.

Memorie Kobler

Riječka je historiografska produkcija osiromašena preranim odlascima Williama Klingera, Darka Dekovića i Darinka Munića. Pojedinci poput Ljubinke Toševe-Karpowicz (D'Annunzio u Rijeci; Masonerija, politika i Rijeka) plodniji su riječki povjesničari od onih koji djeluju u raznim strukturama i koji bi zahvaljujući tome lakše mogli osigurati organizacijsku i financijsku pomoć za istraživanje.

Naš grad i naše društvo trebalo bi biti u stanju bolje prepoznati i više financijski poduprijeti kvalitetne projekte istraživanja riječke povijesti. Podsjetio bih da je 1848. riječka gradska vlast potakla povjesničare da porade na proučavanju riječke prošlosti te da je Koblerova povijest ugledala svjetlo dana zahvaljujući gradskoj potpori.

Rijeka nije poput Splita imala jednog Enza Bettizu, autora nagrađenog romana Egzil. Je li uopće moguće, zbog nepomirena pamćenja, dramu egzila Talijana integrirati u memoriju grada i današnjih Riječana? Povjesničar Franko Dota obradio je i kritički prosudio suprotstavljene historiografske narative o poraću na širem graničnom prostoru Italije i Jugoslavije nazvavši to Zaraćenim poraćem. Književna produkcija Riječanke Marise Madieri (Vodnozeleno), pokojne supruge Claudia Magrisa, primjer je književnog pera otvorenog kulturnoj suradnji sjevernog Jadrana, na kojem Rijeci pripada istaknuto mjesto.

Nestali identitet(i)

Osobno sam se uvjerio, proučavajući riječku crkvenu povijest između dvaju svjetskih ratova, dakle vrijeme talijanske uprave, da dopiranje do ključnih protagonista nekog vremena znači iznošenje iz tame zaborava ne samo vijesti dotičnog razdoblja, već i više od toga. Da pojasnim. Osobe međuratnog vremena baštinile su starije tradicije, čuvajući u svojoj memoriji običaje i predaje ugarske Rijeke koje su iz 19. st. prenijeli u 20. st. Njihov odlazak iz grada nakon Drugog svjetskog rata imalo je za posljedicu gubitak povijesne memorije koja zadire i u 19. stoljeće. Raspad stoljetnih monarhija i promjene državne pripadnosti, s čime je povezan naprasni odlazak ljudi, za historiografsko pamćenje ima za posljedicu posvemašnji gubitak memorije. Premostiti te radikalne povijesne prekide znači sačuvati riječku povijest i bilo bi, smatram, od velikog značenja.

Dakako, prošlost nije samo mjesto sukoba i suprotstavljanja. Kuhinja i kulinarstvo mjesto su na kojem tolerantno dopuštamo utjecaj drugog i drugačijeg. Hrana i način njezine pripreme stoljećima grade novi identitet nadilazeći nacionalnu i ideološku pripadnost pojedinaca. Jednu takvu riječku austro-ugarsku kuharicu na talijanskome jeziku napisao je Francesco Gottardi (Come mangiavamo). Mislim da bi hrvatski čitatelj sa zanimanjem dočekao njezin prijevod.

U pitanju riječkog identiteta svoje mjesto ima i toponomastika, koja bi se trebala odražavati u današnjim imenima ulica. Riječki se povjesničar ne bi smio pomiriti s nepotpunim ili pogrešno ispisanim nazivima ulica poput Šimuna Kožičića Benje. U označavanju ulica pozitivna je iznimka nova ploča na Koblerovu trgu. No riječ je o izuzetku, a ne i pravilu. To ne čudi jer niti profesionalni historiografi do sada još uvijek nisu kritički obradili temeljnog riječkog autora Ivana Koblera. Tek su pokojni William Klinger i knjižničarka Tatjana Blažeković zabilježili nezaobilazni rad Josipa Ludovika Cimiottija, jer je iz njegova neobjavljena rukopisa, skupa s izvornim Koblerovim tekstom, nakon smrti samog Koblera sastavljeno ono što danas poznajemo kao Koblerovu Povijest Rijeke. Ona je objavljena posthumno, a po svoj prilici uredio ju je Madžar Aladar Fest.

Trebamo historiografiju koja će rad na vrelima znati povezati, dakako uz kritički odmak, s produkcijom iz Srednje Europe. Nedavno preminuli isusovac, Riječanin Sergio Katunarich (Katunarić), koji se okušao u poeziji, ali i memoaristici, nije preveden na hrvatski. Dakako nisu ni radovi koji nam dolaze iz drugih jezičnih izraza uvijek prihvatljivi. Neki uradci s ozbiljnom historiografskom pretenzijom ostaju u uskom krugu vlastite nacionalne i jezične tradicije poput Ilone Fried i njezine knjige Fiume.

Kvaliteta kao mjerilo?

Ne odričući se vlastitog nacionalnog identiteta ostati otvoren za dijalog s drugima recept je koji vrijedi ne samo za historiografe. To je povezano s pitanjem identiteta. On nikada, a posebice ne u slučaju Rijeke, nije statičan, jednom dan i nepromjenjiv. Identitet je rezultat susreta i integracije različitih čimbenika.

Ilona

Dok su u tijeku pripreme našega grada za Europsku prijestolnicu kulture 2020., legitimno je upitati se jesu li se povjesničari uključili u te aktivnosti, posebice u promišljanja o tome što je to riječki identitet. Pritom želim pohvaliti entuzijazam pojedinaca poput Željka Međimorca koji su od prostora antikvarijata Ex libris učinili interdisciplinarno mjesto dijaloga i kritičkog promišljanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Rijeke.

Uistinu kako Riječani poimlju sami sebe? U kojoj su mjeri povjesničari krivi za pogrešna poimanja koja imamo o sebi samima? Jesmo li vrjedniji i važniji po tome što za ime opatijske šetnice koristimo germansku verziju imena Franje Josipa, k tome uz njegovu pogrešno formuliranu državničku službu? Na stranu opservacija, koja nema veze s historiografijom, o tome da s jedne strane imamo potrebu da nas stranci (najčešće turisti) nekritički hvale kako bismo utvrdili i samodostatno potvrdili vlastiti identitet, a s druge uvelike koristimo strano nazivlje u uvjerenju da smo time u očima drugih kulturniji. Zašto su povjesničari slabo prisutni u definiranju riječkog identiteta i zašto se češće ne javljaju kada je u pitanju artikuliranje ciljeva u kulturi, pitanja su koja ostaju neodgovorenima.

Sudjelovanje povjesničara u promišljanju riječkog identiteta, uz potrebu da napokon kvaliteta postane glavni kriterij vrednovanja u našem društvu, čine nam se povezanim imperativima.

Fotografije: SVeVID