Jedan od najljepših izdanaka povjesničarske i srodnih znanosti svakako su knjige. Kada su i jezično odmaknute od pukog “znanstvenog” diskursa i uobličene u intrigantan narativ (ne znači i banalizirane i trivijalizirane!), za nas čitatelje to je prava poslastica. Naravno, za istraživače je to težak zadatak koji ne traži samo nadarene i voljne pojedince, već cijele timove koji sve kompleksnije teme tek tako istražuju dubinski i na doista svjež način. Povijesna znanost više definitivno više nije posao (samo) za osamljenog pojedinca u arhivu…

Proces otkrivanja

Ne smije se ni jednom propustiti istaknuti da “talijanski” slojevi Rijeke (nazivamo ih “talijanskim” u nedostatku adekvatnije sociološke terminologije iako je to ujedno i vrlo neprecizno i zavodljivo) u lokalnoj i nacionalnoj historiografiji tek počinju izlaziti na površinu na jedan suvisliji, sustavniji i ozbiljniji način. “Prosječan” čitatelj to uglavnom ne zna ili ne obraća pažnju, ali solidan dio “istraživanja” iz pravca domaće, tada jugoslavenske, historiografije bio je prvenstveno usmjeren na teme i teze koje su trebale dokazivati i pokazivati “hrvatske” slojeve grada. Tako je npr. Jadranski institut JAZU-a, odnosno današnji nasljednik Zavod za povijesne znanosti HAZU-a u Rijeci, a koji će postati jedna od jezgri povjesničarskih istraživanja i zajednice, osnovan upravo kao jedna “vrsta znanstvenog servisa za potrebe jačanja pregovaračkih argumenata tijekom pregovora oko zapadne granice Jugoslavije” (“U skladu s marksizmom ili činjenicama?” Magdalena Najbar - Agičić), što je činjenica koja se u pristupu i duhu osjeti do danas.  

Već i ranije, ali posebno tijekom osamdesetih, pa potom prema kraju tisućljeća ta paradigma se potpuno rastočila - granica više nije bila suvislo pitanje, a ni povijest sigurno nije bila njeno mjerilo, nacionalna napetost s Italijom istopila se i usmjerila na istok, a stasali su mlađi povjesničari (klasični povjesničari, povjesničari umjetnosti, povjesničari književnosti…) koje su zanimale teme “o drugima”. I sama je Rijeka prolazila kroz specifičan proces potrage za novim, ali prošlošću nadahnutim identitetom - uspjeh romana i predstave “Vježbanje života” Nedjeljka Fabrija, nastanak sinteze “Povijest Rijeke”, objava popularno pisanog vodiča kroz riječku arhitekturu Radmile Matejčić “Kako čitati grad” (...) samo su dio simptoma istog procesa…

A pri tome su i “oni drugi” sve snažnije izlazili na površinu - moderna arhitektura u vrijeme Kraljevine Italije, fiumanski slikari, fotografi i književnici, D’Annunzio i stotinu na njega vezanih svjetova, reklame i marketing (jedan od zanimljivijih i čini mi se neshvaćeno značajnih pothvata Muzeja grada Rijeke svakako je bila izložba o reklamama u Rijeci), izumitelji, migracijska i demografska kretanja grada Rijeke između 1945. i 1955. (knjiga “Prešućena povijest” Gorana Moravčeka o masovnom odlasku većeg dijela Talijana i Fiumana nije slučajno pod tim naslovom 1990. ugledala svjetlo dana...), susreti i zajednička izdanja riječkih kulturnih ustanova s nekad “nevoljenim” Società di studi Fiumani i časopisom “Fiume”, potpuno su izmijenili pejsaž istraženog i neistraženog… Tako smo prošle godine postali bogatiji i za knjigu “Međuratna arhitektura Rijeke i Sušaka” Julije Lozzi Barković, “Riječka Crkva u razdoblju fašizma” Marka Medveda”, “Drenig” Ervina Dubrovića (...), od kojih svaka govori upravo o jednom od kraćih (samo dvadesetak godina), ali vrlo intrigantnih razdoblja riječke povijesti, onom u kojem je Rijeka izravno bila dio Kraljevine Italije.  

Jedan "običan" natpis...

Današnja Rijeka i Riječani teško mogu biti na jednako živ način svjesni postojanja stare traume, rane, odlaska i nestanka gotovo cijelog jednog grada i posebno cijelog sloja ljudi koji je u svojim rukama imao moć, sredstva, kulturu, sredstva i vrijeme za kulturnu dokolicu… Taj nesretan proces migracijskih kretanja kao najkobniji rezultat fašističkih i nacističkih politika odvijao se do 1950. diljem istočne Europe ostavljajući cijela područja etnički homogeniziranima, ujednačenima i lišenima osjećaja kulturne i narodne raznolikosti koji ih je do tada karakterizirao. Današnja vrlo zatvorena i konzervativna gledišta stanovnika istočne Europe, a bivših socijalističkih zemalja, prema imigrantima bilo koje vrste, svoje izvore imaju i u tim procesima jer su cijele generacije stanovnika naučene na življenje u vrlo homogenim nacionalnim zajednicama. Cijeli gradovi - od Rige na Baltiku preko Rijeke na Jadranu do Odesse na Crnom moru - bili su do otprilike tridesetih i četrdesetih godina XX. stoljeća multikulturalniji i heterogeniji nego ikada kasnije.

Tragovi te nestale kulture, osim u očitom vidu zgrada, na riječkim su ulicama zapravo  slabo vidljivi, poznati, razumljivi… Ali postoje. Jedan od svakako najintrigantnijih uklesani je natpis iznad ulaza u Osnovnu školu Dolac i glasi - Biblioteca Civica. Narodna knjižnica? Pa gdje je? Unutra su samo škola i djeca. Isti natpis prati nas i u navigaciji na mrežnoj stranici Sveučilišne knjižnice Rijeka. O čemu je točno riječ, pitamo se. Običnom građaninu nije jednostavno saznati na potpuno odgovarajuć i cjelovit način. Google vam gotovo sigurno neće pomoći. Uzmete li pak u ruke “Povijest knjižnica i knjižničarstva u Hrvatskoj” Josipa Stipanova, naići ćete na nekoliko površnih spomena knjižnice Biblioteca Civica, što i ne čudi jer Stipanov se mahom koristio sekundarnim izvorima i temeljnim istraživanjima. Jedno je od njih monografija Gradske knjižnice Rijeka iz 2000. godine, sigurno najkonkretniji i najkvalitetniji komad štiva o povijesti knjižnica i javne dostupnosti pisane riječi u Rijeci uopće.

Tu ćemo imati malo više sreće - u malim, gotovo letećim fragmentima, javljat će se spomen Casina (Casino patriziale, Casino nobile, Nuovo casino, Casino commerciale, Casino patriotico…) zapravo niza čitaonica i manjih knjižnica. Naravno, o njima nećemo saznati ništa više jer “talijanski” i “fiumanski” elementi samo su rezultat obrade Narodne čitaonice riečke, karakterizirane povremeno kao “hrvatske”. Ukazuje se povremeno i Biblioteca Civica, i to u onim trenutcima kada se objašnjava što je Sušak dijelom navelo na stvaranje vlastite knjižnice 1930. godine ili pak pri objašnjenju procesa knjižničnog razvoja neposredno poslije Drugog svjetskog rata. Razlog tolikog poznavanja Narodne čitaonice riečke i Gradske biblioteke Sušak nije malen odnosno nije ignoriranje drugih, potpuno suprotno - jednostavno, riječ je ključnim karikama u evoluciji i razvoju današnje Gradske knjižnice Rijeka! S druge pak strane, Biblioteca civica, odnosno njen pohrvaćeni naziv Gradska biblioteka Rijeka, imala je potpuno drugu evoluciju - s korijenima iz 18. stoljeća (gradsko-gimnazijska knjižnica) postala je 1948. godine Naučna biblioteka, odnosno današnja Sveučilišna knjižnica Rijeka! I doista - njene današnje mrežne stranice i katalog dodatno će upogoniti naš vremeplov - prošetat ćemo kroz naslove iz fonda knjižnica koji su već mnogima poslužili kao vrijedni izvori o povijesti Rijeke… Ali u preveliku dubinu nećemo zaći.

Priča o čitalačkoj kulturi     

Biblioteca Civica, odnosno određena doza misterioznosti kojom je obavijena ona i ostale riječke knjižnice pod etiketom "talijanske", nešto je što tek vrijedi u jednom suvremenijem smislu istražiti i prije svega predstaviti. Paradoksalno je da vrlo detaljno poznajemo priču o knjižnici na Sušaku (cca 15 000 stanovnika) i čak malenih, mahom hrvatskih čitaonica današnjeg riječkog područja (Trsat, Drenova…), a velom magle, osim naravno u uskim stručnim krugovima, ostaje obavijena Biblioteca Civica, odnosno ne samo ona već cijeli ogroman komad priče o javnoj dostupnosti knjige, knjižnicama i čitalačkoj kulturi u Fiume, zajednici od cca 55 000 stanovnika u industrijski, urbanistički, arhitektonski i tehnološki bogatijem i dinamičnijem gradu.      

Što su Biblioteca Civica i ostale knjižnice/čitaonice u Fiume, treba doista otkriti novim prebiranjem izvora, činjenice ispričati, predstaviti sve ljude koji su u njima radili, osmišljavali, koristili, knjige koje su se čitale… U šetnji Dolcem nameću se misli - koje su se ideje, paradigme i vizije stavljale pred arhitekta Giacoma Zammattija, tvorca fascinantne ulice Dolac koji je još 1885. godine u rukama imao zahtjev za projektiranjem zgrade Scuola Cittadina Maschile, u kojoj su uz školu za dječake morali biti smješteni i gradski muzej i gradska biblioteka? Kakav je u svom knjižničarskom poslu i vizijama bio Silvino Gigante, slavni riječki povjesničar i brat još poznatijeg Riccarda (fašistički riječki gradonačelnik) koji je bio ravnatelj knjižnice Biblioteca Civica od 1932. do 1940., vremenu u kojem je Fiume živjela punokrvni život unutar okvira fašističke Italije? Tko je doista i koja je potpuna priča o Pietru Pilepichu, čovjeku koji je u Firenzi završio talijansko bibliotekarstvo i njegove moderne principe kao knjižničar implementirao u našoj knjižnici Biblioteca Civica? Što su čitali radnici rafinerije, brodogradilišta i ostalih tvornica? Riječki profesori? Riječki beskućnici i boemi?! Kako se odvijala nabavna politika i kakav su utjecaj politika i ideologije na nju imale? Kakav imidž i kakvu je ulogu u gradskom životu knjižnica uopće gradila? Koje su zapravo sve gradske točke na kojima se moglo doći do knjige, gdje se čitalo, družilo uz pisanu riječ? Postoje li vezane i važne fotografije knjižnice, čitaonice, čitatelja?

Sjajan članak Tatjane Blažeković iz 1954. godine u "Vjesniku bibliotekara Hrvatske" pod naslovom "Naučna biblioteka na Rijeci" jedan je takav koncentrat "linkova" u kojem svaka informacija otvara dodatna pitanja, znatiželju, dileme...

Kulturalna povijest (pred vratima)

Trebat će dosta istraživačkog i kreativnog napora ne bi li uobičajena natuknica o osnivanju Naučne biblioteke 1948. godine postala nešto više od uobičajenog navođenja da je nastala od knjižnice Biblioteca Civica, koja je pak bila spoj isusovačkog i privatnih obiteljskih fondova. Pritom ovo sigurno nije samo priča o povijesti Sveučilišne knjižnice Rijeka - ono što zapravo tražimo jest cjelovita, interdisciplinarna, bogata i sadržajna povijesna pripovijest o kulturi čitanja u Rijeci, do sada mahom fragmentarno i parcijalno tretirana. Bit će to fascinantna priča o nadarenim i vrijednim pojedincima, čitalačkim navikama i interesima, načinu provođenja slobodnog vremena, razvoju znanosti, lokalnoj povijesti znanja i njegovoj kontroli na temelju ideologije i radikalnog nacionalizma, ulozi knjige i pisane riječi u oblikovanju identiteta i osjećaja cijelih gradova…. Želimo osjetiti ljude od krvi i mesa, njihovu energiju, vizije i strepnje… Kulturalna povijest s cijelim nizom pristupa i paradigmi na tom je putu od pomoći. Čitajmo “Socijalnu povijest medija” Petera Burkea ili “Kruh, maštu & mast” Miroslava Bertoše, jednog od autentičnijih prenositelja duha škole “Annales” hrvatskom historiografijom…  

Puno je prašine koja će se morati otpuhati ne bi li naše suvremene ambicije -  prvenstveno znanstvene, ali i dokoličarske - jer želimo dobru priču i knjige koje ćemo čitati u dahu, biti zadovoljene. Što je uopće povijest knjige, pismenosti, čitanja? Koja su to povjesničarska pitanja koja si moramo postavljati pri kretanju u potragu? Kako se smisleno odmaknuti od običnog pozitivističkog pristupa i “događajnice”? Kako podatke složiti u logično-posljedične veze unutar šireg konteksta? Kakvim stilom i riječima ispripovijedati rečeno? Ovo je samo jedan djelić pitanja s kojima smo suočeni. “Uvod u povijest knjige - temelj pristupa” Davida Šporera možda ponekog inspirira. Posao neće biti samo prekopati arhive, periodiku, prepisati informacije (iako, tko to napravi, zaslužuje spomenik!) već će temeljni zadatak biti ulančati ih, objasniti, staviti u globalni europski kontekst… Vidimo to kao jedan višegodišnji projekt kvalitetnog tima koji čine povjesničari, knjižničari, sociolozi, antropolozi, dizajneri (!), a čiji je šećer na kraju biblioteka sjajnih i globalno zanimljivih knjiga…

U djelu “Apologija historije ili zanat povjesničara” Marc Bloch kaže: “Volio bih da se među profesionalnim povjesničarima, posebice, mladi naviknu na razmišljanje o neodlučnostima, tim neprekidnim prekrajanjima našeg zanata.” I to je vjerojatno važan dio uspješnog recepta… Čitateljska Rijeka, knjižnice, knjige, čitaonice, izdavači, knjižare (...) stare Fiume traže spretne istraživače i talentirane pripovjedače koji će znati napisati našu verziju “Sira i crva” (djelo o svijetu jednog običnog mlinara iz XVI. stoljeća stvorena prema analizi knjiga koje je čitao) ili “Svijet Aldusa Manutiusa” (fascinantna priča o poduzetništvu i tiskarstvu u Veneciji na samim počecima tiskanja knjiga…).” Ne trebamo očekivati ništa manje. Po osobnom dojmu neke knjige ili kraći članci Irvina Lukežića su na tom pragu…

Slavlje knjižnica 

Nakon pročitanog teksta možda izgleda neobično baš u tjednu Dana hrvatskih knjižnica (ne talijanskih, ne “fiumanskih”, ne mađarskih…) pisati o knjižnici koju smo u vrlo površnom identitetom etiketiranju spremni označiti onom koja nije “naša” i koju mahom svodimo na broj koji smo 1945. godine “mi” naslijedili - a on je iznosio preko 40 000 svezaka.

Upravo suprotno - Dan hrvatskih knjižnica prava je prilika za otkrivanjem svih slojeva i dimenzija gradskog života, a jednu od njih svakako čini vrijeme, odnosno povijest. Uostalom, i sam pojam “hrvatska” ili “talijanska” knjižnica u globalnom svijetu, EU i EPK kontekstu dobiva jedno novo i slojevitije značenje. Bez kompleksa i kompromisa uđimo u sve priče koje čine jednu zajednicu, pa makar bila riječ o “samo” jednom natpisu iznad vratiju na koji više nitko i ne obraća preveliku pažnju… Neće biti neugodno, samo uzbudljivo, a s putovanja ćemo se vratiti malo bogatiji i potpuniji.

Za početak, i šetnja Dolcem i katalogom (do) Sveučilišne knjižnice Rijeka može biti dobar start...