Povijest se piše o centrima, a ne o periferijama. O prošlosti Rijeke također razmišljamo kao o jednoj cjelini, pri tome smjestivši sve relevantno u centar, pokoji izdvojeni industrijski pogon i onih nekoliko ulica uz Korzo, čiji način funkcioniranja i ulogu u gradskom življenju volimo interpretirati kao srednjoeuropski historicistički bulevard. No kakav život i kakve priče krije onaj prostor izvan gradskih zidina prikazanih na skici Rijeke Ivana Klobučarića iz 1578. godine ili pak na crtežu dolaska cara Karla VI. u Rijeku 1728. godine? Samo bregove, zelenilo i grmlje, upravo onako kako je doslovno prikazano? Ili postoji povijest periferije, onih mjesta izvan zidina, smještenih na margini, ali koji su bili sastavni dio gradskog življenja? Povijest je prema nama bila okrutna i ostavila nam je uglavnom one izvore koji govore o “velikim događanjima” i “velikim ljudima” u “centru” te veći dio toga nikada nećemo saznati na kvalitetniji i sadržajniji način.  

No danas u rukama imamo jednu drugu priču - onu o tome kako su ti obični prazni bregovi, zamišljeni u Klobučarićevo i Karlovo vrijeme bez ikakvih detalja i gotovo pastoralno nevini, postali dio grada te gotovo njegovog proširenog centra ili bolje rečeno “centar na brdu”. Priča o prostoru Kozale divan je primjer transformacije  jednog krševitog zelenog brijega smještenog gotovo neposredno iznad sjevernih zidina Rijeke (ovisno o autoru, razdoblju i smještaju naziva “Kozala”), gdje je izlazak predstavljao opasnost, ali češće užitak rada i pića jer to je bilo mjesto vinograda (spomen Kozale datira iz 15. stoljeća upravo kao jedne od lokacija gradskih vinograda), a prema kojem se u zenitu Monarhije šire građanske vile, dvorišta ukrašena egzotičnim botaničkim vrstama, nove gradske ulice omeđene historicističko-secesijskim zgradama, u “centar izvan centra” za vrijeme Kraljevine Italije koncentriran oko doma za okupljanje fašista i u Rijeci do tada stilski neviđene crkvene građevine. Konačan “začin” pružio je socijalizam koji je između kuća i vrtova ugurao betonske nebodere i zgrade stvorivši ono što je Kozala danas - visokourbanizirana integralna gradska zona udaljena par minuta od Korza.

Prokužimo zgrade…

Hodati Kozalom uzdignuta čela i nosa ne mora biti znak umišljenosti, već uranjanja u svijet koji bude fasade i oblici njenih kuća i zgrada. Čitajte stoga radove Julije Lozzi - Barković, vrijedne znanstvenice i istraživačice povijesti riječke arhitekture koja će nam pomoći da bolje razumijemo arhitekturu i urbanističku logiku iza dijela današnjeg izgleda Kozale. Njena “Secesija u arhitekturi Rijeke” otkrit će vam priču o probitku toga specifičnog stilskog pravca u Rijeku, a iščitate li knjigu pažljivo, i o njegovim ostacima na Kozali. Ipak, za razumjevanje uloge i nastanka ključnih kozalskih objekata, kapitalnije je njeno djelo “Međuratna arhitektura Rijeke i Sušaka: usporedba i europsko okruženje”, novi rad koji pruža precizan i informativan uvid u niz arhitektonskih ostvarenja u Rijeci u vrijeme Kraljevine Italije. Naime, Kozala zapravo budi pažnju kada niste u tom naselju - šetnja s gostima Molo Longom izazvat će upit “što je ono gore”, a pogled će otputovati prema crkvi sv. Romualda i Svih Svetih, velebnom izdanju koje, gledano iz pravca mora i dolaska brodova u Rijeku, lebdi nad gradom. To je samo dio ostavštine talijanskog razdoblja - tik uz crkvu izgrađen je i društveni centar fašističke organizacije. Stoga ne bismo li bolje shvatili kako je udahnut i život tim zgradama, moramo pogledati knjige koje nam pružaju kontekst. Tu nam pomaže povjesničar Marko Medved koji u preglednom i opširnom djelu “Riječka Crkva u razdoblju fašizma: nastanak biskupije i prvi talijanski upravitelji” donosi detaljnu priču o razvoju vjerskoga života u navedenom razdoblju, kao i o izgradnji same crkve. Za razumijevanje pak života pod fašizmom u našim krajevima poslužiti može rad Darka Dukovskog “Fašizam u Istri: 1918. - 1943.”. Nemojte da vas obeshrabri što je knjiga o Istri - kontekst kozalske egzistencije bio je  vrlo sličan, fašistička paradigma oblikovanja života ista i u Genovi, Bujama i Rijeci, a Dukovski je spretan pripovjedač koji povijesnim faktima umije udahnuti život…  

Socijalističko razdoblje Kozale, upravo ono prema kojem je možda danas najprepoznatljivija kada pogledamo njene nebodere, nije još doživjelo adekvatnu obradu - pomoći može “Rijeka i regija u Titovo doba”, u kojoj se prije svega može informirati o godinama i tijeku snažnog investicijsko-građevinskog zamaha šezdesetih i sedamdesetih, čiji su rezultat kozalski neboderi, ali i objekti javne namjene. Kozala je lokacija koja ima svoje mjesto u razumijevanju lokalne povijesti sporta i rekreacije. Dvorana “Dinko Lukarić” izgrađena je u toj plimi javnih ulaganja, i to sredstvima famoznog samodoprinosa pa vrijedi zaviriti u “Proljeća riječke solidarnosti” Miroslava Bajzeka, pregledno djelce o riječkim samodoprinosima. Uz to pročitajte i “Boćanje: igra znanja i vještina” ne biste li bolje razumjeli igru čiju ćete buku čuti prolazeći dijelom današnje Kozale. Za razumijevanje njene kulture čitajte Huizignu, Braudela, Matvejevića i ostale koji su nam pokušali objasniti “razigranog” čovjeka… 

Prokužimo ulice…

Riječi nose značenje, a naša je sreća što smo imali Vandu Ekl koja je detaljno istražila nazive lokaliteta i ostavila nam “Živu baštinu: studije i eseji”. Kozala je posebno obrađena i imate li i dilemu oko porijekla naziva brijega ispred vaše zgrade, Ekl će ga razriješiti. No za razliku od povijesnog nazivlja lokaliteta, danas vidljiviji i svakodnevnom funkcioniranju važniji trenutak svakako su imena ulica. Ona su vjerojatno najpouzdaniji i najsnažniji način čuvanja spomena na određene značajne povijesne ličnosti, a ako su mudro osmišljene, mogu biti i dio identiteta određenog naselja. Po tom pitanju Kozala je jedna neobična mješavina koja zasigurno ne šalje jedinstvenu poruku i imenovanje čijih ulica nije pratilo jedinstvenu logiku. Tu stoga nalazimo mješavinu lokalne tradicije sadržane već u imenu Kozala (što nije samo naziv naselja već i dijela glavne ulice), baštine hrvatske književnosti realizma XIX. stoljeća, istarskih preporodnih zbivanja, povijesti radništva i NOB-a. Nekakve posebne poveznice sa samom Kozalom veći dio tih imena nema, ali sve su to značajni ljudi s čijim je radom dobro upoznati se. Priča o Matku Baštijanu, Jakovu Volčiću i Matku Brajši pripada onoj o hrvatskom narodnom preporodu u Istri pri čijem razumijevanju pomaže niz djela, a mi ističemo novije - “Narodni preporod u Istri: (1860-1907)” Antonija Cetnarowicza. Na preporod se svakako nastavlja djelovanje posebno značajnog svećenika Bože Milanovića koji je na Kozali također dobio svoju ulicu - sam Milanović ostavio je vrijedna dijela o hrvatskom narodnom preporodu u Istri poput “Hrvatski narodni preporod u Istri” ili pak o Istri općenito “Istra u 20. stoljeću: zabilješke i razmišljanja o proživljenom vremenu”, dok su o njemu biranim riječima pisali Stipan Trogrlić u “Mons. Božo Milanović istarski svećenik: (1890. - 1980.): crkveno-vjersko i javno - političko djelovanje” i Milan Rakovac u “Sinovima Istre”. Za značenje i važnost postojanja ulica Vjenceslava Novaka i Ante Kovačića  tu su nam povijesti hrvatske književnosti, npr. drugi svezak “Povijest hrvatske književnosti XIX. stoljeća” Miroslava Šicela.

Uz nisku likova važnih za nacionalnu kulturu smjestile su se na Kozali ulice i onih značajnih za borbu protiv nacizma ili za radnička prava. Upečatljiv je svakako Petar Kobek kojem je pripala dugačka ulica koja spaja Kozalu s Rastočinama. Ime Petra Kobeka malo kome što znači - nije pisao romane, ali je bio radnik koji je smrtno stradao u velikom štrajku u veljači 1906. godine nakon povorke s crvenim zastavama preko Korza. Kobeka je ispratilo tisuće ljudi, a priča kaže da je svećenik iz povorke istjeran šakama. Vrijedi u tom kontekstu napomenuti da se Kobekova ulica nastavlja na ulicu Bože Milanovića, što podsjeća kako povijest ispisuje neobične mozaike. U čemu se sastoji značaj Kobekove žrtve, približava knjiga  “Sindikalni pokret u općini Rijeka do 1941. godine” Ljubinke Karpowicz i Mihaela Sobolevskog. Nemojte se uplašiti vrlo formalnog naziva - riječ je o preglednom istraživanju u kojem možete saznati što je značilo živjeti npr. u potkrovlju radničkog stana na Kozali, nemati pravo glasa i boriti se s kolegama za veću dnevnicu koja uključuje i čašu vina dnevno! Oktavijan Valić ( jedan od 13-orice streljanih na Sušaku), Aleksandar Mamić, Silvije Bačić, Mirko Franelić dio su pak povijesti lokalne borbe protiv fašizma i nacizma za čije su razumijevanje korisni radovi Petra Strčića i Antona Girona.

Šteta je što o lokalnom NOB-u nema suvremenijih i interdiscipliranijih knjiga.

Prokužimo život…

Pomisao na Kozalu dobrom dijelu Riječana budi asocijaciju na groblje, smrt, propadanje, nestanak… No zaokrenimo priču - kozalsko groblje nije priča o smrti već o životu jer upravo na njemu su svoje posljednje počivalište pronašle stotine onih koje su stvarale i dizale Rijeku u danima njenog najvećeg rasta. Pročitajte zato knjigu “Kozala: monografija o riječkom komunalnom groblju i o kulturi pokapanja u Rijeci” ili pak zavirite u periodici u jedan od mnogih radova Daine Glavočić koja nam otkriva koliko je povijesno i kulturno bogatstvo tog mjesta. Teško je izabrati u čiju priču koja je završila na tom groblju treba zaviriti prije možda baš od onoga tko zapravo i nije na njemu pokopan, ali je zahvaljujući velikom mauzoleju najvidljiviji - to će otkriti knjiga “Robert Whitehead: engleski tvorničar torpeda iz Rijeke” nakon koje ostanite još neko vrijeme duboko disati.

Kozala je kao mjesto smrti bila autentičnija u onim destruktivnim danima prosinca 1920. godine kada je služila kao prirodno zaleđe Guvernerove palače, u kojoj je provedbu svog društvenog eksperimenta počeo Gabriele D'Annunzio. Upravo su ususret Krvavom Božiću na području Kozale bile posebno snažne obrambene točke ardita. “D'Annunzio u Rijeci: mitovi, politika i uloga masonerije” otkriva dio priče o tom čovjeku, "Riječka država" Ferde Čulinovića dio rezultata, "Na zabavi revolucije : umjetnici i slobodnjaci s D'Annunzijem u Rijeci" Claudia Salarisa uključene umjetnike,  a konkretna događanja pokriva knjižica “Krvavi Božić 1920.: riječka avantura Gabriela D'Annunzija”, koja je katalog istoimene izložbe održane u Guvernerovoj palači.

No da bi neko mjesto gubilo stanovnike, nije potrebno nikoga ubiti, već u tragičnim spletovima povijesnih okolnosti odlazak ponekad postane jedina opcija - upravo se tako osjećalo tisuće Talijana i Fiumana kada su nakon 1945. godine napuštale Rijeku i Kozalu, a za razumijevanje čega je korisna “Rijeka: prešućena povijest” Gorana Moravčeka. Kozala je i priča o negdašnjem podijeljenom gradu - s kozalskog brda i strmine očima kao na dohvat ruke, a tako daleko, Trsatska je gradina, crkva i cijela sušačka strana - godinama razvijana kao dio neke druge države, ideologije, naroda… Parametar je to koji je nametnula u ranijim stoljećima politika, ali i dandanas drži na neki način geografija, posebno za pješake kojima je dolazak s Kozale do Trsata, iako očima tako blizak, nogama tako dalek. Možemo li zamisliti stakleni pješački most preko kanjona po uzoru na kineski primjer? 

Onkraj ideologija i kao nešto što u suvremenom svijetu ruši granice, svakako je škola, a Kozala je mjesto intenzivnog razvoja školstva, i to još od 1876. u čemu se krije zanimljiva priča o zgradama, borbi za jezik, vezi s Drenovom koja je trajala do osamdesetih… Rad ”Osnovna škola Kozala: 1876. - 1976.” poslužit će kao izvor informacija.

Naposljetku, ne biste li prokužili Kozalu, čitajte o meteorologiji jer uz Rijeku na većini izvješća o službenoj temperaturi, visini snijega, oborinama stoji “Kozala”.

A pri tome što je Kozala budućnosti, može pomoći naše ranije “prokuživanje”.