Nisu ovo pitanja s kojima previše razbijamo glavu, ali simpatična su i možda poticajna za osmišljavanje i provođenje raznovrsnih kvartovskih projekata, aktivnosti, intervencija...

Jedno od naselja o čijem rođendanu ne razmišljamo svakako su Škurinje, posebno onaj dio koji se neko vrijeme dičio i dodatkom “novo naselje” - uostalom, u sjaju silnog betona i asfalta Škurinje nam djeluju maksimalno “nepovijesno” te se radije pitamo ima li se tu uopće što istraživati ili reći. Doista, izuzev nekoliko kuća, naziva samog lokaliteta “Škurinjska draga” odnosno “Valscurigna” (u opticaju od XV. stoljeća protegnut gotovo od Potoka do današnjih Tibljaša), potencijala priči koje tek treba detaljno i precizno istražiti (radna terapija psihijatrijskog odjela gradske bolnice, crkva Sv. Marije, granica između Kraljevine Italije i Kraljevine Jugoslavije...), ne čini se da istraživačke prilike izviru na sve strane. Nije to bilo posebno naseljeno, ali je plodonosno područje uz čiji su potok rasli vinogradi, šume, vrtovi…

Čak je i ranih sedamdesetih godina XX. stoljeća mjesto današnjih Škurinja izolirana točka udaljena od centra, o čemu svjedoči problem izgradnje ceste između Marinića i Škurinja 1974. i 1976. godine, a koja je nekoliko puta bila obustavljana jer nije predviđena dovoljna širina ceste za autobus.

Na slici: Prve škurinjske zgrade nekad i sad (izvor: Novi list) 

output_fOAJWC

No sve se to promijenilo u lipnju 1976. godine, prije točno 40 godina. Naime tih lipanjskih dana u prve novoizgrađene zgrade stigli su i prvi stana željni stanari. Rođeno je “Škurinje Novo naselje”. Proglašen je tada i službeni dovršetak izgradnje prvih stanova s “industrijske vrpce”, što je zapravo vjerojatno najfascinantniji sloj nove povijesti tog naselja i dio povijesti riječke arhitekture.

Dvije godine ranije, povodom Dana Republike 29. 11. 1974. godine bučno je otvorena “prva riječka tvornica stanova”! Tim biranim riječima opisivao se novi pogon građevinskog poduzeća Adriamont u kojem su stvarani betonski blokovi ne bi li potom putovali na gradilišta na kojima su ubrzano nastajale zgrade. S obzirom da je iza tvornice stajala i licenca talijanskog proizvođača iz Forilija, samopouzdanje je bilo na nivou. Očekivanja javnosti i politike od Adriamonta (danas garaža Autotransa, autosaloni….) bila su velika - očekivalo se svakodnevno stvaranje elemenata za jedan i pol stan, godišnje je trebalo nastajati 420 stanova, a konkretno obećanje koje se ticalo Škurinja glasilo je da će prve zgrade nastati za tri mjeseca od početka proizvodnje, što je označavalo proljeće 1975. godine.

Naravno, stvarnost je bila drugačija - sve se odužilo, predviđeni rok za useljavanje prvih škurinjskih stanova u srpnju 1975. godine prekršen je, a Adriamont je krivca pronašao u raznim kooperantima koji su gradili tradicionalnim metodama te vremenskim neprilikama - naime iste godine u ožujku zabilježena je najveća visina snježnog pokrivača u Rijeci.

Na slici: Vijest o useljavanju prvih škurinjskih stanova u lipnju 1976. godine

Prvi članak

Kada se građane pitalo što misle o stanovima “s tekuće vrpce”, bilo je i optimista i pesimista. Petar Kovačević, mesar prodavaonice Gavrilović, mislio je: “Ako se uzme u obzir da je rješavanje stambene problematike jedan od najakutnijih problema, doprinos tvornice stanova bit će izuzetan”, dok je Josip Vojić, pomorac “Jugolinije”, bio skeptičniji: “Možda je tvornica stanova jedno od rješenja brže izgradnje stanova, samo je pitanje kakve će biti kvalitete montažni stanovi.” Prvi objekti, konkretnije prva 4 naseljena, bila su smještena uz rub Ulice Đure Strugara, današnje Osječke te se iznad njih odmah nastavio dizati ostatak naselja, početnih 16 objekata. Prizori tih nekoliko godina na Škurinju bili su pomalo nadrealni iz današnje perspektive - iz pogona su izlazili betonski elementi, a oko njega u roku od nekoliko mjeseci nicale zgotovljene zgrade. Paralelno su dolazili stanari, mlade obitelji s djecom…  

Potrebno je naglasiti i da je usporedno s premijernim radom Adriamontove “tvornice stanova” počela i izgradnja novih pogona Riječke tvornice konopa, čiji je kamen temeljac postavljen 1974. godine, a gradnja se protegnula na sljedećih nekoliko godina. Sve su to bili razlozi da se Škurinje nazivaju uglavnom “radničkim” naseljem jer su i stanove kupovali i dobivali radnici riječkih poduzeća. Iznimno je intrigantno kako su tvorničke stvaralačke prostore postupno preuzele trgovine, kladionice, kafići, no to je jedna posebna priča… Adriamonta već dugo nema, a autoru su ostale samo neke neobične uspomene poput one da je najbližem prijatelju u igri razbijanja stakala propalog Adriamonta slučajno jedan kamen uputio u njegovu glavu. Srećom bez trajnih posljedica…    

Među tim “stanovima iz tvornice” našao je svoje mjesto i naš Gradski bibliobus, koji u ulici Save Jugo Bujkovoj ima svoje dugogodišnje stajalište. U nekoj bogatijoj budućnosti možda i Škurinje oplemeni knjižnični ogranak jer je naselje bez dodatne kulturne infrastrukture ostalo u samom startu iako se i ona bila predviđala pojedinim planovima.

U svakom slučaju, Škurinje Novo naselje, sretan ti 40. rođendan!

Na slici: Prostor Adriamonta nekad i sad (izvor: monografija "Rijeka" 1980.) 

output_uGwP7N

Fotografije: Monografija "Rijeka"