Gledam policu. U oči upada “Klepsidra”. Uzimam ju u ruke... Ma nije valjda… Prošlo je deset godina! Da, da… Prije deset godina u proljeće 2007. godine napravili smo prvu “Klepsidru”.

Čuđenju unatoč, osim asocijacije na računanje vremena, “Klepsidra” teško ikome može značiti nešto posebno značajno. No jednoj riječkoj mikrogrupici dvadesettrogodišnjaka bila je znatno više od vode, pijeska i protoka minuta...

Kolumna "Kulturni faul" serija je osobnih i subjektivnih osvrta na specifične fenomene iz područja kulture, obrazovanja i stvaralaštva.

“Klepsidra” je časopisni uradak studenata povijesti Filozofskog fakulteta u Rijeci. Takvih nadobudnih grupica studenata, koji žele nešto pisati i to dijeliti s drugima, nađe se na gotovo svakom fakultetu, posebno društveno-humanističke provenijencije kakvi su filozofski fakulteti. Mogla je to stoga bez problema biti otrcana priča poput jedne od mnogih - red studentskog zezanja, red seminarskih radova i to je to. “Klepsidra” je, bar smo to tada sebi govorili, bila prilično drugačija jer je od samog starta htjela djelovati maksimalno ozbiljno, vjerojatno ozbiljnije nego što su to naše tadašnje iskustvo, “ćosave” brade i godine sugerirali.

Činjenica postojanja recenzenata možda je najbolji dokaz tog usmjerenja, a imena Igora Eterovića, Kristiana Benića, Sare Vukušić, Petre Predoević, Klare Volarić, Ivane Sanković, Ružice Bubanj, Emilije Rodinger, Suzane Šmitran, precizno poredana i podijeljena u urednike, lektore, prevoditelje, trebala su dodatno dokazati serioznost pothvata. U drugom je broju Maja Milatović sažetke prevela čak i na francuski! Kakav snobizam! Bio je to zapravo utjecaj jednog od recenzenata, Miroslava Bertoše, našeg dragog profesora svjetske povijesti srednjeg vijeka na drugoj godini studiranja, bez kojeg zapravo baš ništa ne bismo ni radili. Bio je to inspirativan, nadahnut i dinamičan povjesničar (nazvali smo ga Picard zbog fizičkog, ali i duhovnog izgleda jer uvijek se je tu krila nekakva lekcija...) koji nas je zarazio francuskim utjecajem, posebno onime što se naziva škola “Annales”. Poslije ćemo saznati da ne postoji škola u baš strogom smislu riječi, ali to je neka druga priča…

“Problem zabave - napomene o prečesto zanemarivanome”, “Obrazovanje u srednjem vijeku”, “Poštarstvo Rijeke od XVI. do kraja XVIII. stoljeća”, “Fojbe očima povjesničara, a ne političara”, “Praxis - filozofski časopis kao odraz složene stvarnosti jednog vremena”, “Filozofija historijske znanosti u suvremenoj hrvatskoj historiografiji” neki su od naslova koji su svoje mjesto našli na stranicama te dvije “Klepsidre” koje je izgurala naša početnička posada. I sve to s preciznim fusnotama, izvorima, prijevodom sažetka, recenzentskim blagoslovom… Ne znam točno za druge, ali ja sam vjerovao da možemo napraviti ozbiljan povjesničarski znanstveni časopis s kojim ćemo postupno rasti.

Rasli jesmo, ali ne zajedno...

U osobnom profesionalnom razvoju i životu, s distance od deset godina, mogu reći da je “Klepsidra” odigrala fenomenalnu ulogu. Ona je imala funkciju onog terena na kojem se nabija kondicija. S dvadeset i tri godine lako je reći “ja želim biti povjesničar, publicist, autor...”. Doći do toga jest trening. Barem sam osobno, pomalo naivno, tako shvaćao. Kao što je Rocky ispijao sirova jaja i cijepao drva, tako smo mi dragocjene mladenačke sate i noći trošili na “Klepsidru”. U “Novom listu” objavljen je tada i razgovor “Okrutnošću do izvrsnosti” u kojem se objašnjavalo o čemu je riječ. Zafrkavali su me na studentskom biljeterskom poslu u kazalištu zbog te pretencioznosti, ali bilo je to sjajno vrijeme s dosta vjere. Osim lošeg lijepljenog uveza prvog broja. Na greškama smo shvatili da nam za drugi treba konac. Tako se raste, a ako se ne proba ništa, propada...  

No ruku na srce, nakon entuzijastične sezone 2007./2008. iz “Klepsidre” ništa posebno snažno i logično nije izraslo. Naši sustavi, obično opterećeni samima sobom i nekakvim internim inercijama, mahom i ne poznaju takav tip njegovanja mladica. Svi smo morali svojim putem. “Klepsidra” nije postala ozbiljniji znanstveni časopis. Nemamo ludo izdavačko poduzeće kakvo smo htjeli. Nismo stvorili ni zavod ni institut ni centar za istraživanje povijesti po našem guštu. Sjećam se razgovora s današnjom rektoricom riječkog sveučilišta, tada inspirativnom profesoricom, da je baš to naš cilj… Stvoriti nešto svoje. Čak mahom nismo u najstrožem smislu ostali u znanosti o povijesti iako smo većinom na svojim frontama ostali angažirani na raznim inicijativama, projektima, pričama (...) kojima je upravo povijest jezgra. Mislim da je sve to zasluga “Klepsidre”. To je bio naš prvi bend koji se zaboravlja, ali negdje između redaka postojao je potencijalni hit.

Uz “Klepsidru” smo i jako puno razmišljali o lokalnoj historiografiji, njenoj prirodi i dometima. Kada danas u nekom “tripu” zamislim da opet razgovaramo na klupici u onom parku kraj “starog” Filozofskog fakulteta, mislim da nam zaključci ni danas ne bi bili previše različiti. Prošlo je deset godina, a moj osobni sud ne bi se promijenio. Zapravo, bio bi možda trunku depresivniji.

A greška je vjerojatno negdje na izvorima...

Poslijeratni riječki povjesničari odnosno formalni okvir njihova djelovanja nastao je zbog politike. Magdalena Najbar Agičić u intrigantnoj knjizi U skladu s marksizmom ili činjenicama?” o domaćoj historiografiji pedesetih godina XX. stoljeća ispravno tvrdi: “Jadranski je institut trebao biti jedna vrsta znanstvenog servisa za potrebe jačanja pregovaračkih argumenata tijekom pregovora oko zapadne granice Jugoslavije, odnosno oko njenog razgraničenja s Jugoslavijom.”

Nije nastao zbog tko zna kakvih prosvjetiteljskih motiva…

Ipak, po putu su se javljali pravi majstori zanata koji su, šećući između povijesti, povijesti umjetnosti, jezika, ekonomije, ostavili u baštinu cijeli niz knjiga i znanstvenih članaka. Vanda Ekl, Radmila Matejčić, Danilo Klen, da spomenemo samo neke, imena su koji se pamte, a njihove knjige i članci materija u koju se opetovano zaviruje. Slijedila je onda duga evolucija koja je jedan od prvih vrhunaca doživjela objavom sinteze “Povijest Rijeke”. Pogled na uključena imena otkriva veličinu pothvata. Bilo je to vrijeme riječkih mentalnih i identitetnih prijeloma - dok su s jedne strane bujali znakovi rađanja novopronađenog identiteta (Matejčić i “Kako čitati grad”, pisanje lista “Val”, Fabrio i “Vježbanje života”…), s druge se strane klasično riječko tkivo, ono suštinski gospodarsko, industrijsko i lučko, slojevito rastakalo. Ta sinteza stigla je baš na kraju puta i postojanja grada u takvoj ekonomsko-društvenoj formi, te baš na kraju ideologije koja je taj uradak devastirala. Povijest radništva kroz socijalističku prizmu, jednostrane analize NOB-a, preskakanje cijelog spektra važnih tema i razdoblja ne bi li se narativ uklopio u željenu poruku, sve su to razlozi zašto je ta sinteza danas poprilično redundantna i zastarjela.

Nova lokalna riječka historiografija pred sobom ima bezbroj tema, a u slobodnom nizu nabrojat ćemo samo neke o bliskom XX. stoljeću.

Rijeka u fašističkoj Kraljevini Italiji

Nevjerojatno, ali Rijeka nema potpuno suvislo, zaokruženo, ozbiljno, modernije i precizno ispričanu povijest fascinantnog razdoblja u kojem je bila integralni dio fašističke Italije. Nemamo na umu nikakvu poznatu “događajnicu” ili specifične teme (poneke poput arhitekture i reklama vrlo su zanimljivo obrađene), već utvrđujemo da nam je potrebna kompletno nova društveno-kulturna povijest jednog grada uključenog u neviđeni društveni eksperiment kao što je bio fašizam. I većinu već obrađenih tema iz razdoblja Italije treba obraditi svježijim i politike lišenim paradigmama. Svaka generacija ima svoja vlastita i nova pitanja koja želi postaviti izvorima…

Na fotografiji: Centar Fiume. (izvor: Muzej grada Rijeke)

fiume

Monografije “legendarnih” poduzeća

Rijeka se diči bivšim tvorničkim identitetom, a gotovo ni jedno poduzeće nema ispisanu cjelovitu i profesionalno ispisanu istraživačku povijest. Jugolinija, Rikard Benčić, Torpedo, Vulan, Brodomaterijal, Transjug... Posebno je maglom prekriveno socijalističko razdoblje, a upravo o njemu se govori kao o vremenu “slave”. Hoćemo li saznati zapravo o čemu je riječ i što se dogodilo?

Na fotografiji: Priča o riječkoj trgovini i špediciji krije fascinantne slojeve. Zgrada Transjuga i kontejneri na samoj obali 1977. godine.

transjug

Potrošačko društvo

Povijest potrošačkog društva na nacionalnoj je razini kao relevantno područje Igor Duda dobro prepoznao, ali svako mjesto ima svoju posebnu priču. A kada je riječ o trgovačko-tranzitnom središtu poput Rijeke, ona je definitivno impresivnija od drugih.

Na fotografiji: Reklama za Robnu kuću Ri.

roba kuća

Beton

Urbanizacija, arhitektura, nastanak Rijeke na brdima i izlazak iz uskog okvira uz industrijalizirani obalni pojas tek postaju povijest. Fascinantna je to tema kroz koju će se ispričati povijest stanovanja, kolektivnog življenja, okoliša, urbane kulture…

Na fotografiji: Izgradnja naselja Škurinje.

15110274_183530488776019_708189202965680005_o

Čitalačka kultura

Iako su razni autori pisali i istraživali specifične aspekte života knjige u Rijeci (tiskare, medije, knjižnice…), posao nije ni blizu dovršenom. Osim što nedostaje integralni pristup, postoji i cijeli niz temeljnih rupa. Čitalačka kultura u Fiume, o kojoj smo već pisali, jedan je od primjera...

Na fotografiji: Trag bivše gradske biblioteke u ulici Dolac.

biblioteca civica

Biografije

Riječko XX. stoljeće puno je snažnih, intrigantnih i iskustveno bogatih ličnosti postojanje čijih biografija bi trebao činiti korpus temeljnog znanja. U hrvatskoj historiografiji biografski žanr općenito nije dovoljno iskorišten, odnosno najčešće se primjenjuje samo za pojedina politička lica. Dobar su lokalni primjer knjige o Whiteheadu i Drenigu, a na um pada bar stotinjak imena koja bi mogla zaraditi slična djela i kroz koja bi slika o riječkoj povijesti bivala cjelovitijom i kvalitetnijom.

Na fotografiji: Gradonačelnica Neda Andrić. (izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka)

neda

Povijest riječke kulture XX. stoljeća

Kako je zapravo nastalo ono što razumijemo pod pojmom “riječka kultura”? Kako su nastale i evoluirale riječke kulturne ustanove? Kako se razvijala i transformirala svijest o arhivu, knjižnicama, muzejima? Koji su bili trendovi, važni ljudi, publika? Monografije pojedinih ustanova ponešto otkrivaju, ali tražimo jedan cjelovit dubinski pristup koji bi nam pomogao da razumijemo današnje stanje i protekle procese.

Na fotografiji: Riječka knjižnica i Tito.

33_article_full

Povijest radništva i rada

U socijalističkoj Rijeci o povijesti radništva nastao je značajan broj radova, ali to nije povijest radništva o kojoj govorimo. Bez ideologizacije, sociologija i antropologija rada i radništva nude divne spoznaje. Spoznati prirodu radništva i radničkog mentaliteta znači bolje shvatiti i današnju Rijeku.

Na fotografiji: U 3. maju...

rad

Povijest strojeva

Tehnološka povijest je prilično uzbudljivo, ali prilično teško područje koje zahtijeva i specifična tehnička znanja. No koji strojevi, alati, radni postupci su se doista koristili u riječkom industrijskom XX. stoljeću te kakve su društvene odnose i kulturne fenomene proizvodili?

Na fotografiji: Riječka vijest iz šezdesetih godina XX. stoljeća.

tvornica

Povijest neostvarenog

Priče o neostvarenim projektima danas uglavnom privlače pažnju kao novolistovskog štivo (nedjeljom), ali riječ je dubljoj i još intrigantnijoj temi. Planiranje, pa neizvođenje određenih projekata nije specijalnost novijeg razdoblja, a izvori i arhivi kriju niz zamisli koje se nisu ostvarile. Ujediniti ih, shvatiti, razumjeti zašto su ideje nastale, a zašto nisu ostvarene prvoklasni je zadatak.

Na fotografiji: Neostvareni talijanski projekt nove gradske vijećnice i središnjeg trga od Korza do mora. (izvor: Međuratna arhitektura Rijeke i Sušaka)

vjećnica

Društvena povijest Crkve u Rijeci

Riječka Crkva u razdoblju fašizma” Marka Medveda jedno je boljih povjesničarskih djela o riječkom području publicirano posljednjih godina, a ono je samo početak preciznijeg razumijevanja duhovnog života u razdoblju u kojem je religioznost proživljavala najveće izazove u povijesti. Kako je to izgledalo na riječkoj mikrorazini?

Na fotografiji: Jedna od mnogih crkvi izgrađenih u Rijeci u kratkotrajnom fašističkom razdoblju.

Kozala

Transformiranje socijalizma

Od 1985. do 1990. godine na jugoslavenskoj razini, a posebno u Rijeci odvijali su se društveno-ekonomski procesi koji pripadaju najburnijim i najdubinskijim promjenama lokalnog društva ikad. Riječ je o razdoblju skrivenom između urbanih mitova, novinskih nagađanja i fragmentiranih sjećanja, a precizno ga izučiti i predstavljati na primjeru razvijenog grada poput Rijeke bit će prelijep posao.

Potrebno je suštinski shvatiti procese koji su se odvijali na svakodnevnoj razini običnih ljudi, upravljačkih elita u poduzećima, organizacijama, posebnih socijalističkih službi… Stasa mlada generacija koja nema u rukama prave materijale kojima možete shvatiti te složene i prilično nagle procese koji nisu tek tako uklopivi u nacionalni obrazac.

Na fotografiji: Željko Lužavec o budućem razvoju Rijeke 1987. godine.

Riječka privreda

Posao je, kao što vidimo, daleko od završenog iako sam nedavno čuo povjesničara srednje generacije kako se pita što će raditi silni studeni koji upisuju poslijediplomski studij! Kako nevjerojatno nemaštovito i pokvareno razmišljanje!

No vratimo se na našu temu…

Iako je broj tema, područja i mogućih teza načelno beskrajan, nije baš jasno tko će zabiti plug u njihovo suvislo obrađivanje. Riječka povjesničarska zajednica (ako ćemo uopće govoriti o zajednici) nema suviše kvalitetan i čvrst organizacijski okvir koji ju može pogoniti u takvo nastojanje. Paradoksalno je da danas u Rijeci postoji vjerojatno još više točaka koje stvaraju i udomljuju raznovrsne povjesničare nego 1987./1988. godine - odsjeci na fakultetima, pojedinci na raznim fakultetima, u muzejima, arhivu, knjižnicama, broj “samostalnih jahača” nije malen.

Paralelno, tehnologija povećava produktivnost povjesničarskog rada, no nisam siguran da je i broj istraživanja i knjiga posebno veći ili složeniji. Ne znam vode li na Odsjeku za povijest kakvu statistiku o tome gdje završavaju njihovi studenti, koliko su radova ili knjiga do danas objavili, gdje biva njihova karijerna sudbina, ali bilo bi to jedno od zanimljivih mjerila svrhovitosti, uspješnosti i kvalitete.  

Nema ni previše kvalitetnog lokalnog izdavačkog okvira koji bi poticao ili udomio knjiške napore povjesničarske provenijencije. Izdavački centar Rijeka već neko vrijeme pripada #RIP pričama, a upravo je on pri izradi “Povijesti Rijeke” odigrao jednu od presudnih uloga. Lokalna povjesničarska periodika rasuta je i neredovita, a neki poput časopisa “Rijeka” stvaranom iz perspektive Ružićeve ulice (podružnica HAZU-a) posvećeni su najčešće samima sebi i ličnostima poput one Petra Strčića. To nas je, prisjećam se, strašno ljutilo u danima "Klepsidre"...  

Dio izazova možda leži u činjenici što pojedinci koji vole, znaju i žele istraživati povijesti u tom svom činu vide prvenstveno autorsko djelo. Doista su mnogi povjesničari usamljeni slobodni jahači, a dobre rezultate u rasponu od mikrobiologije do računalstva stvaraju zapravo timovi. Jednako tako se i na povjesničarskim zadacima trebaju naći ekipe koje čine raznovrsni povjesničari, antropolozi, sociolozi, urbanisti, ekonomisti, dizajneri, informacijski i IT stručnjaci, psiholozi. Organizacijski gledano, dobar rezultat može nastati prvenstveno na čvorištu sveučilišnih inicijativa, muzejskih/arhivskih/knjižničnih praktičara i entuzijazma “amatera”.

Moramo dobro probaviti da nova povijest Rijeke…

… ne mora dokazivati da je Rijeka Hrvatska,

... ne mora dokazivati da je Rijeka posebna,

... ne mora dokazivati da je Rijeka vječna,

… ne mora dokazivati da je Rijeka najbolja.

Ona isključivo mora biti intrigantna, detaljna, precizna, pametna, dubinska, interpretativno bogata, nadahnjujuća, istinita i dobra priča o apsolutno svim aspektima življenja i ljudskog djelovanja koja ponekad pomaže razumjeti kamo idemo i što trebamo raditi, a češće nas samo informira, poučava ili zabavlja. A to nije zanemariv zadatak.

Kako smo naviknuli da “Kulturni faul” završava s glazbom, kao da je bilo jučer sjećam se da je pri finaliziranju uređivanja druge “Klepsidre” iz zvučnika išlo…

 

I nećeš...

 

Osobni tekući projekt: Povijest digitalne kulture u Rijeci

Osobno, kao potpuni slobodnjak iz čiste osobne strasti, stvaralačke želje i strasti provodim istraživanje povijesti računalstva i digitalne kulture u Rijeci. Ako sve prođe dobro, knjiga će nam u rukama biti predstojeće jeseni povodom desetog rođendana Peek&Pokea. Stvara se pod radnim naslovom “Kako čitati grad kroz pixele i bajtove”, a bit će to priča o riječkim ERC-evima, prvim “geekovima”, “šanerskim” trgovcima tehnološkom opremom, prvim pravim kreativcima za računalima (....) prožeta osobnim svjedočanstvima, sudbinama, igrom i znanjem.

Fotografije: Pogled na Rijeku kroz Commodore 64 naočale.