… da je Edgar Allan Poe začetnik detektivskih romana?

… da je njegova kratka detektivska priča iznjedrila Augustea Dupina, prethodnika Sherlocka Holmesa i Herculea Poirota, apsolutnih vladara žanra?

… da je njegova priča Umorstva u ulici Morgue nepatvoreni manifest detektivske proze?

… da je objavljena tek 20. travnja 1841. godine?

Malo tko od nas nije nikada posegnuo za detektivskim romanom. Zasigurno vas topli smiješak obasipa na samu pomisao. I, polako stvarate sliku omiljenog (malenog, zdepastog, simpatičnog, u mom slučaju) detektiva koji će vas svojom pronicljivošću potpuno oduševiti na posljednjim stranicama knjige.

U nekom životnom razdoblju neminovno je osjetiti potrebu za detektivskim romanom. Osobno ne poznajem osobu koja je preskočila ovu životnu fazu. 

U potrazi za novim literarnim zanimljivostima došla sam do podatka da je 20. travnja 1841. godine objavljena prva detektivska priča pod nazivom Umorstva u ulici Morgue. Edgar Allan Poe započeo je priču koja i danas traje: priču o detektivu koji, zahvaljujući svojim nadnaravnim sposobnostima, razrješava slučajeve teških umorstava ostavljajući čitatelja bez daha. 

Kad sam priču uzela u ruke, shvatila sam da sam na tragu nečeg zaista spomena vrijednog. Poe ne samo da je napisao prvu kratku detektivsku priču, on je svijetu obznanio recept za njezino pisanje. To je pravi mali manifest detektivske proze! Autor ne škrtari na napucima o tome kako se piše detektivska proza. Polazište je, naravno, detektiv pa Poe objašnjava koje ga osobine moraju krasiti: “On voli zagonetke, pitalice, hijeroglife: pokazujući, pri rješavanju svakog pojedinog od njih, stupanj pronicljivosti koji se običnom poimanju čini nadnaravnim. Njegovi rezultati, do kojih je došao samom biti i jezgrom metode zapravo nam se prikazuju kao čista intuicija.” (Str. 5.) Naš detektiv mora preferirati šah, matematiku, kartaške igre, imati snažnu moć prosuđivanja. Osobnošću bi morao biti ekscentrik. Tako naš prvi junak detektiv Auguste Dupine izlazi samo noću i upija ugođaje i događaje koje zatekne. Krasi ga “uzbuđena a možda čak i bolesna inteligencija”. On je itekako svjestan da “sve prividne mogućnosti u stvari to nisu”. (Str. 23.)

Nerijetko detektiv ima pomoćnika ili barem sugovornika. Dijalog je dinamičnija forma od monologa pa nam autor na taj način ima priliku skrenuti pažnju na detalje i navesti nas (vrlo često) najprije na krivi trag.

Nadalje, prostorija zločina bi, ako imamo ambicije stvoriti kvalitetan detektivski roman, ili barem priču, trebala biti zaključana iznutra. Na taj način dobivamo jedan hvalevrijedan misterij koji valja razriješiti. 

Naš detektiv radi mimo policije, nerijetko usporedo s njom. To je naša prilika da se uhvatimo u koštac s ne tako dragim birokratskim aparatom: potrebno je svakako policiju prikazati pomalo ograničenom, pa čak i kritički navesti čitatelja na zaključak da je njoj bitno jedino da se slučaj razriješi pa makar se pred lice pravde privela kriva osoba. Policija si “sužava vidno polje, jer predmet drži preblizu.” (Str. 18.)

Radnja se uglavnom vezuje uz aktivnosti detektiva i njegove postupke pri otkrivanju počinitelja, dok psihološka dimenzija zločina i njegova izvršitelja ne zauzima uobičajeno mjesto kao u drugim vrstama kriminalističkog romana. 

I sad, nakon što imate “uputstva za uporabu”, niste li pali u napast “skuhati” jednu detektivsku priču? Ili barem uzeti već postojeću priču/postojeći roman u ruke i prešutno se nadmetati sa simpatičnim pametnjakovićem?

Priča o detektivu koji pred našim očima razrješava krvavi misterij stara je oko 150 godina. Pa spomenimo neke od detektiva koji su nam svojim odgonetanjima budili sva osjetila i kovali nas uz knjige:

1. Prvi, već spomenuti, Auguste Dupin. Dupina se nadograđivalo, uobličavalo, rezalo i lijepilo, on je “prvi mačić” koji ne samo da nije bačen u vodu nego djelić njega živi i danas u mnogim djelima naših suvremenika.

2. Narednik Cuff, u ovom slučaju, iznimno, policajac, ali u svim drugim svojstvima još jedan Auguste Dupin. Autor je Wilkie Collins, a roman je Mjesečev kamen.

3. Sherlock Holmes – ekraniziran pa time još pristupačniji. Artur Conan Doyle ikona je žanra, a njegov detektiv stopostotni je proizvod Poeova manifesta. Priče o Sherlocku Holmesu i danas se smatraju najvišim dometom kriminalističke proze.

4. Otac Brown – katolički svećenik koji razrješava umorstva – u startu intrigantna ideja koja se ipak ne razilazi u mnogočemu od prethodnika – G. K. Chesterton ostaje vjeran žanru.

5. Hercule Poirot – je li potrebno što dodati? Ako ste njegovo ime pročitali a da pritom niste osjetili potrebu da ga afektivno akcentuirate, posudite još danas jedan od romana Agathe Christie.

6. Inspektor MaigretGeorg Simenon prenio je težište na mjesto zločina – ostalo preuzima od svojih prethodnika.

7. Perry Masson – američki je predstavnik žanra, autora Erlea Stanleya Gardnera.

Ako se želimo (a želimo) baviti daljnjom kronologijom ove vrste književnosti, priča se odmiče s ladanjskih umorstava i prelazi na gradske ulice. Dashiell Hammet, Raymond Chandler i mnogi drugi serviraju nam novoga detektiva: osim inteligencije i pronicljivosti, dobivaju na cinizmu i grubosti. 

Da zaokružimo cjelinu, spomenut ću još nekoliko autora kriminalističkih romana, jer cijelo istraživanje za ovu priču otvorilo mi je potpuno nove poglede na romane Rossa MacDonalda, Thomasa Harrisa, P. D. James, Ruth Rendell, Ellis Peters, Sare Paretsky, Colina Dextera. Njihova “njuškala” više mi se ne čine bezličnim i trivijalnim, sada kada na kraju balade shvaćam čiji su potomci. Nisu geni bezazleni.