Vrlo je teško sastaviti popis omiljenih knjiga, filmova ili glazbenih albuma jer je popis svakoga dana sve dulji i nemoguće ga je dovršiti. S njega se ne brišu ljudi, na njega se dopisuju likovi, događaji i priče u kojima uživam jednako kao i kada sam ga počela sastavljati. Ipak, kada je riječ o knjigama koje su promijenile tijek mojega razmišljanja ili rada, situacija je malo drugačija. One ne moraju biti među omiljenima, ali ih se mogu sjetiti u svako doba dana i noći jer su mi otvorile vrata percepcije prema novim iskustvima i pomogle mi u kreiranju vlastitoga mikrokozmosa koji neminovno korespondira s njihovim svjetovima i ulazi u prostore koji ne poznaju granice.

Da, granice su ono najvažnije na što su me ove knjige upozorile. Briši granice svoje imaginacije, Kristina. Ne stvaraj granice svojim radom i u svojem radu, Kristina. Upozoravaj na granice i uvijek stani uz one koji ruše granice, Kristina. Neću duljiti, ove su knjige oblikovale moj umjetnički i aktivistički svijet i dale mi odgovor na pitanje: Kako da napišem sav taj društveni zaborav? (Pisanjem, samo pisanjem, Kristina.) Upoznajte prvih pet.

Tin Ujević, Sabrana djela, KIZ “Tin Ujević”, 1991.

Bilo je to 1995. ili 1996., ja sam u osmom razredu osnovne škole, a u Malom salonu se održava sajam knjiga. Skoro sam se onesvijestila od sreće kada sam ugledala tri sveska u smeđoj i ružičastoj boji koja čekaju baš mene da ih kupim. Ujević, moj Ujević. Naravno, nisam imala novaca, ali sam toliko gorljivo uvjeravala tatu kako ću umrijeti od tuge ako ih ne kupim odmah i sada da se momentalno smekšao i dao mi novac koji ni on nije imao. Najbolje utrošeni novac na svijetu! Hvala tata!

Leon Uris, Mila 18, Zagreb: Mladinska knjiga, 1991., prevela Nada Šoljan.

I dalje sam u osmom razredu osnovne škole. Dobila sam jedinicu iz Cankara jer sam umjesto njega čitala Urisa. Izmislila sam radnju neke Cankarove priče, učiteljica se razbjesnila, a ja sam odlučila da želim studirati povijest i pisati o Drugom svjetskom ratu. To će biti moj doprinos uklanjaju svih granica među ljudima i stvaranju bolje budućnosti, mislila sam tada.

D.A.F. de Sade, Filozofija u budoaru, Zagreb: DAF., prevela Jelena Rajak, pogovor Anne Le Brun; Ivan Čolović, Erotizam i književnost, Beograd: Narodna knjiga, 1990.; Valter Boggione, Giovanni Casalegno, Dizionario del lessico erotico, Torino: Utet libreria, 2004.

Malo se švercam gurajući nekoliko knjiga u istu bilješku, ali jedna vodi do druge. Srednja je škola, lektire čitam u slobodno vrijeme, a fokusiram se na ono što mi je važnije. Škola mi se gadi, a da ne bih odustala od nje, pokušavam naći izlaz u slobodnom odabiru knjiga. Hesse i Lovecraft mi pomažu da se smirim, povijesne knjige uče me Drugom svjetskom ratu o kojemu pišem maturalni rad, a de Sade mi je prava poslastica. Treći je razred srednje škole, susrećem se s libertarijanizmom, kupujem Adama Smitha, mislim o užasima inkvizicije, pronalazim Malleus Maleficarum i obećajem si da nikada neću biti ravnodušna prema društvenim i socijalnim nepravdama. Dvije godine kasnije, na studiju sam Hrvatskoga jezika i književnosti, bavim se istraživanjima erotizma u hrvatskoj književnosti. Čolović mi, osim što nudi dobar pregled francuske erotske književnosti, daje uvid u erotsku fotografiju u intervjuu s André Chabotom, fotografom groblja, danas mojim prijateljem na Facebooku. Čolović me upoznaje s Annie Le Brun, Susan Sontag i Georgesom Battaileom, a Annie Le Brun s Radovanom Ivšićem čije drame obožavam. Radovan Ivšić s André Bretonom (naopačke?!), a svi oni skupa sa suvremenim piscem Regisom Jauffretom kojega rado čitam. Jednom u dvije godine odlazim u Rim gdje mi živi teta kako bih obnovila sjećanja na rimske ljepote pa tako 2005. kupujem erotski leksikon koji je toliko dobro strukturiran da sam odlučila i ja napisati jedan takav na hrvatskom jeziku, no kada odem u penziju.

Slawomir Mrožek, Drame, Beograd: Nolit, 1982., izbor i prijevod Petar Vujičić

Na studiju smo slušali kolegij o poljskoj književnosti koji je bio jezivo dosadan jer se nikako nismo pomakli dalje od ljubavno-duhovne pjesme Karla Wojtyle. Nije njegova poezija toliko loša, no potrebno je, ruku na srce, sat i pol da ju pročitaš, analiziraš i eventualno zavoliš. Kopajući po povijesti poljske književnosti naišla sam na Mrožeka u kojega sam se zaljubila. Zaboravila sam napomenuti da sam 1999. odustala od studija povijesti jer mi je druga velika želja bila dramaturgija u Rimu, no kako nismo imali novaca ni za studij u Zagrebu, upisala sam kroatistiku u Rijeci da pomirim prvu i drugu želju. Nelogično? Sasvim. (U godinu dana pripreme za potencijali studij dramaturgije pročitala sam svu teorijsku literaturu koju sam mogla naći u riječkim knjižnicama, a Batušićev Uvod u teatrologiju sam znala napamet. Trauma? Ma ne! Ljubav. :) Uglavnom, da se vratim na Mrožeka. Minimalistički izraz u grotesci, aktivistički glas inteligentnoga dramatičara, satiričar s kojim bih rado svakoga dana pila kavu. Ovo Nolitovo izdanje možda je najvrednija knjiga koju posjedujem. Zbog Mrožeka sam odlučila puno više raditi na svojim dramama, a i kada mi dosade suvremeni tekstovi hrvatskih dramatičara, uvijek mu se rado vratim.

Herbert, Zbigniew, Svjedok zlovremena, Rijeka: DHK, 2003., prijevod Petar Mioč; César Vallejo, Hodočašće, Rijeka: DHK, 2001., prijevod Jordan Jelić.

Druga je godina fakulteta, mi smo zapeli u starijoj hrvatskoj književnosti, a pod klupom mi bubre latinoamerička književnost i novo poljsko čitanje stare Europe. Herbert me doveo do Szymborske, a Vallejo do Mistral. A gdje je Sabato? E, to se čita kod kuće. Od 2003. kada god netko spomene ili izgovori riječ četvrtak, ja zamislim čovjeka koji umire u Parizu. Klasik. I to na kiši. Moja mašta je komadić daske/a za potpuni instrument imam drveni štapić. (Herbert, “Klepka”, str. 138) Plus, bila sam na svakom Jelićevom gostovanju u Rijeci jer iznimno cijenim prevoditelje/ice, čak i među njima imam svoje omiljene.

Na kraju sam prvoga dijela popisa. Smješkam se jer je potpuno nevjerojatno, iracionalno i magično koliko vam knjige mogu popuniti praznine koje vam ostaju nakon završetka obrazovanja i koliko vam uspješno mogu zaliječiti rane; fizičke ili psihičke, ratne ili mirnodopske. Nisu knjige samo flasteri na krvavim ožiljcima nego i antibiotici protiv upale svijesti i stimulansi za jačanje kritičkoga uma. Preostalih pet knjiga strpljivo čeka da dođe na popis. Ne gradi nove granice, Kristina, one su zla kob zdravoga društva.

Fotografije: njuskalo.hr