Nije lako biti čitač.[1] "Čitač" u Hrvatskom jezičnom portalu. Mnogi misle da jest, ali taj sveti poziv sa sobom nosi brojna odricanja i nedaće. Nemojte me pogrešno shvatiti, ništa se ne može usporediti s onim osjećajem kada dođete do kraja dobre knjige, no nemojmo se zavaravati da ne postoje izazovi.

Znaš o čemu govorim, druže čitaču, zar ne?

Godinama čekaš da se napiše novi nastavak tvog omiljenog serijala, istodobno strahujući da će pisca prije nego što uspije dovršiti knjigu strefiti infarkt. Ili kombi (znalo se događati, guglaj „famous writer struck by vehicle“). Ili pročitaš prvih pet nastavaka odlične priče, uzbuđeno se uputiš u knjižnicu po novi, posljednji nastavak, a knjižničarka te sućutnim glasom obavijesti da taj nastavak još nije preveden na hrvatski. Ili da nema slobodnih primjeraka u knjižnici. Ili da ga je taman posudio momak koji je netom izašao iz knjižnice kad si ti ušla, pa kontempliraš o tome koliko bi bilo neprimjereno da istrčiš na Korzo, slijediš ga i pokušaš nagovoriti da ipak tebi prepusti taj primjerak.

„Jako brzo čitam, sigurno brže od tebe. Obećavam da ću ti vratiti knjigu za dva dana. Tri, najviše. Usput, razmisli o tome da me oženiš jer imaš savršeno divan ukus za knjige. Imat ćemo ooooogromnu privatnu knjižnicu u našoj kući pored mora, satima ćemo na plaži čitati svoje omiljene knjige dok se djeca igraju u plićaku.“

Na kraju odustaneš od tog plana jer shvatiš da taj scenarij može završiti jedino sudskom zabranom približavanja. Knjižničarka ti je jedina nada.

„Ljubazno vas molim da mi rezervirate primjerak i da mi žurno javite čim postane dostupan.“

„U redu, ali moram vas obavijestiti da je ova knjiga vrlo tražena i da je lista čekanja podulja jer je primjeraka malo. Kako sada stvari stoje, doći ćete na red za četrdeset osam godina i devet mjeseci.“

„Fantastično. Taman ću dostići čitalačku zrelost i otići u mirovinu pa ću imati vremena za čitanje… Da, svjesna sam da neki ljudi smatraju da je sarkazam najniži oblik humora i svakako imaju pravo na svoje pogrešno mišljenje. Ispričavam se, znam da niste vi krivi, niste zaslužili da se iskaljujem na vama. Pod stresom sam, znate. Moram saznati kako priča završi… Znala sam da ćete razumjeti. Hvala vam puno na pomoći, snaći ću se već nekako. Doviđenja!“

No za taj problem postoje rješenja. Postoje knjižare. Postoji Amazon. Postoji krasna stvar zvana Kindle, poznat i kao „najbolji čovjekov izum od otkrića vatre.“

Pale sam među knjigama

Međutim, nedvojbeno je najgori osjećaj za svakog čitača onaj koji slijedi neposredno nakon najboljeg osjećaja na svijetu. Ono kad pročitaš knjigu ili serijal koji te polako, ali sigurno proguta i uvuče u posve drugi svijet, prožvače i ispljune dva tjedna kasnije natrag u stvarni svijet dezorijentiranu, neispavanu, raščupane i neoprane kose, s mrljama neidentificirane hrane na odjeći.

Nakon početne euforije kada shvatiš da si upravo doživjela jednu od najuzbudljivijih književnih avantura u životu, slijedi tuga kada shvatiš da to nemaš s kime podijeliti. Izgaraš od želje da porazgovaraš s nekim o toj fantastičnoj knjizi, a imaš osjećaj da si doslovno jedina osoba u Rijeci (ako ne i šire) koja ju je pročitala, unatoč tome što je riječ o svjetskom književnom fenomenu. Ti si Pale sam među knjigama.

Potom započinješ višednevnu uzaludnu misiju u kojoj pokušavaš nagovoriti prijatelja, poznanika, brata, sestru, mamu, tatu, strinu, ujaka, susjedu, djelatnicu lokalne pošte, mesara, zubaricu i slučajnog prolaznika na cesti da pročitaju knjigu samo da imaš s kim porazgovarati. Naposljetku odustaješ kad vidiš da tvoji napori ne nailaze na plodno tlo. Možda će netko od njih u jednom trenutku svog života i posegnuti za tim djelom, no do tada će tvojim venama već kolati neke druge riječi i priče.

Dani se pretvaraju u tjedne, tjedni u mjesece, a onda jednog dana doznaš da će autor objaviti četvrti nastavak nečega što je trebala biti trilogija. Odjednom tvoja misija postaje jasna.

Per aspera ad astra

Prijeđi na stvar više, u ovom trenutku zacijelo pomišlja svaka osoba koja dosad nekim čudom još nije kliknula onaj iksić u gornjem desnom kutu koji zatvara prozor u kojem se nalazi ovaj tekst.

Znači, ovako. Dragi ljubitelju pisane riječi i uzbudljivih priča, nadam se da mi nećeš zamjeriti što ti se obraćam na ti, ali osjećam određenu bliskost samim time što dijelimo ljubav prema čitanju. Zaista smatram da nećeš pogriješiti ako odlučiš pročitati znanstvenofantastičnu trilogiju (koja se sad već pretvorila u tetralogiju) „Crveni ustanak“ autora Piercea Browna.

Gotovo je nemoguće govoriti o svakom nastavku pojedinačno jer prve tri knjige čine savršenu cjelinu. Prvi dio, „Crveni ustanak“, služi kao svojevrstan uvod u priču i likove. Radnja se odvija 700 godina nakon što je čovječanstvo koloniziralo druge planete našeg Sunčevog sustava. Društvo je podijeljeno na obojane kaste: Crveni su najniža kasta čovječanstva i oni ispod površine crvenog planeta rudare helij-3, plin koji omogućuje teraformaciju Marsa kako bi u dogledno vrijeme omogućili život na surovom planetu. Međutim, nitko im se nije sjetio reći da je to zapravo moguće već tristotinjak godina.

Iznad površine najviša klasa društva, takozvani Zlatni, vladaju prosperitetnim i bogatim Marsom izrabljujući crvene koji im omogućuju lagodan život. Sve se mijenja kada naš mladi glavni junak, crveni Darrow, tragičnim spletom okolnosti otkriva pravu istinu i pridružuje se pobunjenicima. Zahvaljujući naprednoj tehnologiji koja omogućuje genetsku manipulaciju, Darrow se pretvara u Zlatnog, infiltrira se među vladajuće i kreće u nemilosrdno rušenje nepravednog društvenog sustava na jedini mogući način – iznutra. Znam, znam. Zvuči kao priča viđena već tisuću puta. Katniss Everdeen je radila isto u „Igrama gladi. Trish Prior u „Različitoj“ također. Ako te zbog toga prvi nastavak ne uspije potpuno osvojiti, ne odustaj. Pravi spektakl tek slijedi.

U drugom dijelu „Zlatni sin“, čitatelj već dobro poznaje situaciju, društveni poredak i što svaka boja predstavlja te je posve emocionalno investiran u likove, pa samim time dolaze i prirodni strahovi da će naš omiljeni lik (ili više njih) izgubiti život. Radnja stoga nesmetano uzima veliki zamah i u warp pogonu galopira naprijed te se širi na druge planete, pa postaje vrlo teško ispustiti knjigu iz ruke. Munjevitom brzinom dolazimo do eksplozivne i neočekivane završnice u kojoj nam autor zabija figurativni nož u figurativno srce. Bol je sve samo ne figurativna.

U ovom trenutku imam moralnu obavezu napomenuti da su na hrvatski jezik prevedeni samo „Crveni ustanak“ i „Zlatni sin“. Svakako se pobrini da imaš treći nastavak negdje pri ruci prije nego što dovršiš drugi. Ponavljam, ovo nije vježba. Odgovorno tvrdim da ćeš nakon druge knjige odmah htjeti (ne htjeti, MORATI) krenuti na treću. Srbi su uvijek bili brži od nas kada je u pitanju prevođenje knjiga, pa je tako „Zvezda zore“ Pirsa Brauna dostupna već sada. A ako ipak preferiraš (i)jekavicu, tu je i bosanski prijevod „Zvijezda zore“. Naravno, dostupan je i izvornik „Morning Star“. Opcije, dakle, postoje. Nemoj reći da te nisam upozorila.

Većina trilogija s kojima smo se imali priliku susresti proteklih nekoliko godina, posebice onih namijenjenih mladima, pati od nečeg što volim zvati „sindromom treće knjige.“ Ukratko, treća knjiga je u većini slučajeva uvjerljivo najgora. Autor u prvim dvama nastavcima razvija priču koju u posljednjem nastavku najčešće ne zna kako završiti jer se pogubi u likovima, događajima, spletkama i intrigama.

Svaki je kraj težak, a posebice ako moraš zadovoljiti apetite milijuna čitatelja različitih dobi i afiniteta. Upravo je ovdje Brown briljirao. Izbrusio je stil i doveo pisanje na zavidnu razinu, a pritom nikada nije izgubio iz vida što je htio reći. Čak i ako je u nekim dijelovima improvizirao, učinio je to vrlo dobro jer čitatelj u svakom trenutku ima osjećaj kao da autor od samog početka zna točno što radi i kamo radnja vodi, što je doista fascinantno s obzirom na količinu događaja i likova. Stoga se usuđujem reći da je „Morning Star“ pravo malo remek-djelo svog žanra i funkcionira kao savršen završetak vrlo dobre priče.

Nije kraj kad pomisliš kraj

Međutim, autor je odlučio da to ipak nije kraj i da ima još nešto za reći, pa je u siječnju ove godine objavljen četvrti nastavak sage nazvan „Iron Gold.“ Sudeći prema ocjenama na Goodreadsu, riječ je o još jednom uspješnom ostvarenju mladog pisca.

Valja napomenuti da je Pierce Brown imao svega dvadeset i šest godina kada je 2014. godine objavljen njegov prvijenac „Crveni ustanak“, a uspio je stvoriti čitav jedan fikcijski svijet (točnije, svemir) na kojem bi mu mogli pozavidjeti znatno stariji i iskusniji literarni kolege. Usto, dozvolit ću si da budem malo površna, zbilja je oku ugodan (neka ti Google pokaže ako mi ne vjeruješ), što je zapravo pomalo iritantno jer ne možeš biti i lijep i talentiran. Nije fer prema svima nama koji nismo ni jedno ni drugo.

Što se, dakle, može očekivati od „Crvenog ustanka“ i njegovih nastavaka? Puno akcije, političkih spletki, spektakularnih svemirskih bitki, revolucija, ustanaka, izdaja i iznenađujućih obrata te pokoja ljubavna pričica, ali i nesavršeno savršeni likovi koje je zaista teško ne zavoljeti unatoč svim manama i ponekim idiotskim postupcima zbog kojih glasno vičeš u knjigu u krcatom autobusu dok te ostali putnici u čudu promatraju ne shvaćajući da ti uopće nisi više u petici nego na palubi svemirskog broda Quietus.

Ako preferiraš romane u kojima glavni lik na sto pedeset stranica razmišlja o smislu života dok sjetno promatra pauka kako plete mrežu u kutu sobe (što je isto u redu), onda ovo možda ipak nisu knjige za tebe. A ako pak odlučiš dati šansu ovoj uzbudljivoj svemirskoj avanturi i svidi ti se, molim te javi mi se da budemo prijatelji.