Svi pamtimo glavne pozitivce, naročito nepopravljive dobrice koji upravo zbog svoje silne dobrote stradaju od zločinačke ruke ili neke više sile; takve žalimo i oplakujemo pa ih još bolje pamtimo. Sladunjave dobrice, kojima sve ide od ruke, ne zadržavaju se tako duboko u sjećanju.

A što je s glavnim negativcima, kada priču pokreće i okreće živopisna ništarija? Što su gori i zločestiji u svom djelovanju, tim ih bolje zapamtimo. Njihova se zlodjela prepričavaju potajice, umjerenim glasom ili oduševljeno. Filmolog Dejan Durić u tekstu Mindhunter i trajna fascinacija kulture serijskim ubojicama iscrpno je analizirao serijske ubojice na brojnim filmskim primjerima, objasnio je kako se percepcija serijskih ubojica kod publike mijenjala kroz nedavnu prošlost.

Utjecaj okoline ili geni?

U strip-serijalu Torpedo 1936 (Fibra, 2017.) glavnu riječ ima negativac, plaćeni ubojica Luca Torelli, u kriminalnom miljeu znan kao Torpedo. Nema u tim pričama glavnog pozitivca. Ako i postoji, on brzo bude ušutkan za sva vremena, prevladavaju živopisni negativci, a Torpedo je među najvećima.

Što je siromašnoga mladića iz Italije natjeralo da krene stranputicom? Bi li zastranio i krenuo istim putem da je imao normalnije djetinjstvo, odnosno da mu otac nije bio gadni pijanac koji je mlatio ženu i djecu, a kasnije grozničavo molio Boga za oprost? U nekoliko se priča (Bilo jednom u Italiji) govori o povijesti Torpedove obitelji, kako je mali Luca imao mučno djetinjstvo koje je jamačno ostavilo trajne emocionalne posljedice, ali doznajemo i što je prethodilo njegovom rođenju.

Upitno je koga ili što okriviti za Torpedovu nepopravljivu amoralnost, je li ona rezultat nesretnih okolnosti, teške okoline ili plod loše genske karte. Bi li bio časniji građanin da je odrastao u boljim uvjetima? Priče ne nude konkretan odgovor na to pitanja, već prepuštaju čitatelju da pokuša samostalno pronaći odgovor.

Predmet divljenja ili zgražanja?

Prevladavaju kraće priče (od 8 tabli pa nadalje) što su, kratkoći unatoč, efektne izvedene. No, ima nekoliko dužih priča u kojima je radnja razvijenija, a likovi dodatno razrađeni (Kuba; Zakon taliona; Nadnica za strah; Dan loših namjera). S raznim profesijama i šupljim karakterima Torpedo ulazi u posao – bogati biznismeni, pokvareni političari, nepouzdani kolege gangsteri, razočarani supružnici, zabrinuti roditelji čija su djeca zabludjela – naravno, uvijek radi za honorar. Nije humanitarac.

1

Postupno saznajemo kako se probio kao kriminalac, da je sposoban izdati prijatelja iz djetinjstva za izdašni honorar, da se ne ustručava napasti mafijaše koji su jači i moćniji te da uvijek nekako naplati pruženu uslugu. Za pomoć ga traže i obični ljudi iz susjedstva pa mu se jednom prilikom obrati lijepa Luciana, supruga vlasnika ribarnice kojega gnjave lokalne siledžije (Sa mnom nema šale). „Ne tražim milostinju. Ali… budući da se radi o sunarodnjakinji, mogu naplatiti u naturi.“ „Signore Torelli! Ja sam udana!“ „Nemam ja predrasudbe. Osim toga, ovo je slobodna zemlja.“ „Imam sina!“ „Samo jednog? Vidjet ću što se da napraviti.“ (41.)

Potajno, lik i životno djelo Torpeda kod mnogih je predmet divljenja. Žele biti hladan kao špricer poput Torpeda; on predstavlja ono što pošteni ljudi ne mogu ili ne smiju biti, a baš ih Torpedova beskrupuloznost veseli ili opčinjava. On je otresit i ciničan, opaki frajer kojemu ništa nije sveto i izaziva sablazan. On je kao Prljavi Harry, ali djeluje na krivoj strani zakona. Torpedo nije karizmatičan, a ne može se pohvaliti ni ljepuškastim izgledom. Nema šarma, naizgled je sasvim prosječni, mršavi macho, a površnije žene upravo te njegove odlike privlače, ne smeta im što je on opaka, nepopravljiva bitanga. Dobro se uklopio u urbanoj džungli jer nema ideale za koje je spreman položiti život. Žilavo je stvorenje koje ne odustaje olako od zacrtanih planova, izrazito je osvetoljubiv i u tome pokazuje nesvakidašnju dosljednost. Ne prašta.

Već u prvoj priči izigra bogataša, pokupi od njega novac i spava s bogataševom bivšom ljubavnicom koju je navodno ubio. Veselje ne potraje, djevojka uskoro zbriše, a potrčko Rascal ponudi mu pomoć. Rascal na identičan način izigra Torpeda, što ovaj, naravno, shvati, ali ne saznamo što Torpedo kaže na vlastiti štos koji bi sada trebao progutati. Iz pogleda, koji je natopljen alkoholom, može se naslutiti da je Rascal kasnije pokupio dobre batine. Rascal je Torpedov smotani potrčko koji je u znatno manjoj mjeri sposoban i hrabar, ali nije posve beskoristan. Torpedo mu redovno uvali vrući krumpir, no bude slučajeva kada ga spašava iz problema i tako pokazuje da mu je stalo do njega te da nije posve bezosjećajan.

Torpedo ne gubi vrijeme na okajavanje, katkad prebrzo reagira, ali ima slučajeva kada je voljan čekati pravi trenutak. U priči Kakva su to vremena opisuje se kako je kao klinac radio čisteći cipele (zarađeni bi novac dao zemljaku koji mu je pružio konačište) i morao trpjeti maltretiranje kvartovskog policajca. Čim mu se pružila prilika, mladac je ukrao policajcu pištolj, a kasnije ga ubio, nakon čega je definitivno prešao na tamnu stranu.

U svijetu kriminala postupno radi na statusu, dođe na glas kao sposoban ubojica i probije se u branši. Za očekivati je da se Torpedo, kako se priča razvija, ne mijenja nabolje, da se nikada neće popraviti i postati mili dobrica. Njemu se nasilje uvuklo pod kožu, sastavni dio osobnosti. Nema prave prijatelje, nema svjetonazor koji brani, život mu se sastoji od zarade, žena i užitaka. Nepopravljivi nihilist, ništa mu nije sveto, u priči R.I.P i amen čak ubije svećenika po narudžbi, ali i iz užitka.

Javno, lik i životno djelo Torpeda je predmet zgražanja. U vladavini političke korektnosti rijetko će javno izraziti fascinaciju, već se ugristi za jezik i zatajiti ga poput Jude. Premda je duboko negativan, nepopravljivi ženomrzac i nasilnik, rasist i ubojica koji ne preže ni pred kim, ipak stječe simpatije jednog dijela publike, nije da mu svi žustro proklinju majku koja ga je donijela na svijet. Međutim, njegovi postupci u završnim pričama trebali bi izazvati snebivanje – njegova potreba za osvetom prelazi sve granice dobrog ukusa.

Svijet kriminala

Torpedo se ne može pohvaliti velikim stupnjem obrazovanja, nije u potpunosti usvojio engleski jezik, dogodi da pogrešno upotrebljava riječi, pa ga Rascal ispravlja, što bude smiješno. Obilata doza crnog humora čini gotovo svaku priču, humor izvlači priču od potpune mizantropije i hiperrealizma. Bilo bi teško čitati Torpedove pustolovine što su sastavljene od svakojakih opscenosti i nasilja da nema humora koji je izraženiji kod pripadnika muškoga roda. Na prvu nesvojstven ženama, spomenuti muški humor mogao bi izazvati negativne reakcije kod ženskog dijela čitateljstva, premda je javna tajna da i žene običavaju koristiti prljavi humor koji se redovno pripisuje muškarcima. Torpedo je idealni štivo za dvolične, osjetljive i rodno podijeljene pojedince.

2

Radnja se pretežno odvija u New Yorku tijekom 30-ih godina 20. stoljeća, no u nekoliko priča detaljnije se opisuju Torpedova mladost, primjerice, u priči Nadnica za strah vozi alkohol. Prohibicija je na snazi i vrijeme je idealno za dobru zaradu. Gangsterski filmovi česta su referenca, a katkad se spominju i drugi naslovi koji su bili aktualni tih godina (Frankenstein, Tarzan). Priče čine sumnjivi pojedinci skloni muljanju, (ne)potkupljivi policajci, zamamne žene savršene tjelesne građe koje rade u restoranima ili pjevaju u jazz lokalima. Ulice su pune nasilja, a pravda je kronično spora, gotovo pa nepokretna.

Ulogu naratora u didaskalijama pretežno ima Torpedo, ne osjeća se direktan glas autora. Crtač Jordi Bernet (1944.) i scenarist Enrique Sánchez Abulí (1945.) neizravno osuđuju zločin(c)e, nije da ih podržavaju i potiču ljude na bavljenje kriminalom. Prvi crtač, Alex Toth (1928-2006.), napravio je svega dvije epizode, da bi odustao od rada jer mu je priča bila odveć nasilna, nakon čega je posao nastavio Bernet. Nedavno je objavljena najnovija knjiga (Torpedo 1972), a ulogu crtača preuzeo Argentinac Eduardo Risso[1]Risso je domaćoj publici otprije poznat po naslovima Chicanos, Boy Vampire, Uskrsnuće i Fulu (za koje je scenarij napisao Carlos Trillo) te serijalu 100 metaka. (1959.). Iz naslova je vidljivo da Torpedo ima sreće, u najnovijoj priči je 36 godina stariji. I još je opak. Uskoro bi nova priča trebala biti dostupna na hrvatskom jeziku.

Priča o Torpedu podosta podsjeća na serijal Spaghetti Brothers, veoma slične naopake situacije i nesavršeni protagonisti čine priču argentinskoga dvojca - Domingo Mandrafina (1945.) i Carlos Trillo (1943-2011.). Bernetov crtež ima sličnosti s Mandrafinom, obojica često koriste karikaturalni stil, a priču inventivno montiraju. Kao u naslovu Oko Sokolovo, neke su table nijeme, crtež pripovijeda. Da se Torpedo i Oko Sokolovo sretnu u New Yorku, bio bi to zanimljiv duel. Vjerojatno bi Oko Sokolovo svladao Lucu Torellija aka Torpeda, ali ga ne bi uspio primiriti ili popraviti, učiniti društveno prihvatljivijim.

Karikaturalne priče o gangsteru Luci Torelliju sakupljene su u dvije knjige (svaka ima preko 350 stranica). Makar se priča bazira na glavnom negativcu i nema u sebi snažnoga pozitivca koji bi mu bio moralna protuteža, serijal Torpedo vrijedan je čitanja. Autori uz pomoć crnog humora na prihvatljiviji način prikazuju bešćutan svijet kriminalaca, ljudske slabosti, prikrivene mane i navodne pravednike koji također katkad zastrane. Ne navijaju Abulí i Bernet za loše dečke, ne prave od Torpeda narodnog heroja ili idola (mada uvijek ima onih kojima Torpedo služi kao životni uzor u bolesnoj mjeri), niti propagiraju amoralne vrijednosti, već ih otvoreno ismijavaju i prikazuju u grotesknom obliku.

Dvolično čitateljstvo, koje svoje negativnosti prikrivaju biranim rječnikom i usklađenim manirama, zgražat će se nad Torpedom i moralizirati, proglašavati ovo štivo štetnim za mlade pomoću kojega bi mladež mogla izgubiti vrline i stasati u prave kriminalce, što autorima nije bila namjera. Abulí i Bernet nisu gubili vrijeme na moraliziranje, već su radije utrošili talent na groteskni prikaz negativnosti koje su zaista činile newyoršku zbilju u prvoj polovici 20. stoljeća.

Ni vijesti iz Crne kronike nisu uvijek zastrašujuće grozne, bude slučajeva kada ta rubrika bude zastrašujuće smiješna, čega su Abulí i Bernet svjesni. A koliko je Torpedo svjestan toga, veoma je upitno. On se rijetko kada smije.