U trogodišnjem životu našeg Magazina imali ste priliku upoznati doista najrazličitije slojeve rada naše knjižnice - možemo slobodno reći od prašine na teško dohvatljivoj polici do najprogresivnijih eksperimentalnih ideja koje nastojimo implementirati u naš rad.

Upravo s trećim rođendanom Magazina poklopio se i vrlo odgovoran zadatak - predstavljanje novog ravnatelja naše ustanove. Takva promjena za svaku ustanovu poput knjižnice velik je i značajan trenutak jer pred ravnateljem je četverogodišnje razdoblje u kojem nastoji, među ostalim, ostvariti vlastite razvojne ideje, stvoriti radnu i pozitivnu stvaralačku energiju, ali prije svega izgraditi ustanovu na koju zajednica može biti ponosna.

Niko Cvjetković na dužnost ravnatelja stupio je u srijedu, 1. lipnja, a mi vam u sljedećem razgovoru predstavljamo njegova osnovna razmišljanja o izazovima koji se nalaze pred njim i knjižnicom.

Koji su izvori motivacije za javljanje na raspisani natječaj te bivanje ravnateljem Gradske knjižnice Rijeka? Znam da pitanje zvuči poput nečeg na razgovoru za posao, ali čini mi se da tako zajednica najbolje može razumjeti što nas očekuje.

To je svakako jedno teško, ali zasigurno i suštinsko pitanje. Ostalo mi je u sjećanju da su, kada sam tu svoju želju iskazivao ljudima iz svoje okoline, reakcije bile vrlo širokog raspona i meni zanimljivije od same moje želje - jedni su bili iznenađeni, drugi uplašeni, treći ohrabrujući... No na kraju, nakon razmišljanja, svi su me podržali i rekli da je to dobar razvojan put. Vjerujem da ključna činjenica motivacije nije bivanje ravnateljem Gradske knjižnice Rijeka zbog funkcije, već nakon deset godina profesionalnog bavljenja knjižničarstvom i rada u školskoj knjižnici čovjek poželi dodatno razviti svoja viđenja i ostvariti svoju viziju rada jedne narodne knjižnice. Ono što je vrlo značajno i intimno u svemu tome jest da sam osobnu svoju knjižničarsku karijeru i počeo u Gradskoj knjižnici Rijeka. Upravo sam tu krenuo od samih temelja. Zauvijek ću pamtiti ta prva tri dana koja su bila poput nekog mističnog iskustva, a ticala su se prvenstveno orijentacije gdje se nalaze pojedine knjige. Od tog početka postupno je rasla spoznaja o tome što je doista knjižnica i da to nije samo gospođa za pultom koja pruža knjigu u ruku...

Za Vas će promjena u odnosu na ambijent školske knjižnice biti značajna…

Istina, promjena je doista velika. U školskoj je knjižnici puno toga drugačije - u njoj si najčešće “One-man band”, ali tako dobiješ uvid u cijeli posao i lanac funkcioniranja. Sada ta stečena znanja treba iskoristiti u novom kontekstu. U školskoj knjižnici često si i s kolegama iz zbornice, ali još češće i sam sa sobom. A to nije nevažno za osobni razvoj.

Život narodne knjižnice složeniji je i svakodnevica je znatno “nabrijanija”, da se tako izrazim…

Da, uz to su i očekivanja značajna. I trenutni je kontekst takav da su pred Gradsku knjižnicu Rijeka stigla velika očekivanja i mi trebamo znati odgovoriti na njih. Konkretno, mislim naravno na projekt Europske prijestolnice kulture 2020., kroz koji svi očekujemo određeni pomak prema boljem. To znači i izlazak iz određenog dosadašnjeg okvira rada, osmišljavanje i provođenje suradnji kakve prije nisu bile napravljene. Svi ćemo morati puno učiti ne bismo li sve uskladili i posložili. Ovakva je posebno priroda projekta Dječje kuće, u kojem partnerstvo ostvaruje cijeli sloj subjekata.

Možemo očekivati da će provedba jednog takvog projekta biti vrlo kompleksna…

Zato mi je i drago da se dobar dio naše participacije odnosi na Dječju kuću jer unutra će važan dio biti dječja knjižnica odnosno Dječji odjel “Stribor”. On će se morati najmanje mijenjati u odnosu na vrstu rada koja nas čeka jer već je sada kroz njega ostvarena otvorenost, suradnički rad te jedna posebna kreativna energija… Uz Dječju kuću nastat će i infrastruktura koja je potreba - knjižnici ne nedostaje ideja i elana, a sada se javlja i taj dodatni poticaj. To će biti jedan stvarno dobar spoj i veselimo se suradnji s partnerima.

Ne toliko direktno povezano s Europskom prijestolnicom kulture, ali uz provođenje kulturne strategije Grada Rijeke neizbježno je pitanje dugo iščekivane nove središnje knjižnične zgrade. Što možemo očekivati na planu ostvarivanja tih planova?

Možemo postaviti pitanje - zaslužuje li Rijeka kao treći grad u Hrvatskoj jednu udobnu, lijepu i modernu središnju zgradu knjižnice? Siguran sam, svatko bez izuzetka odgovorit će - da. Kada i što će se dogoditi, ne možemo tvrditi mi kao knjižničari, već su tu na potezu druge strukture. Mogu reći da pozdravljam svaki napor da se nova knjižnica izgradi u kontekstu revitalizacije kompleksa “Rikard Benčić” i da smo mi spremni za aktivnu suradnju, planiranje i aktivan rad. Realno, više od toga sada i ne možemo obećati jer jasno je da ostvarivanje bilo kojeg projekta, pa i ovoga, ovisi o financijama.

Neovisno o smjeru koji zadaje provedba projekta Europske prijestolnice kulture, što je osnova vizije i plana rada koji će Vas voditi u četverogodišnjem mandatu?

Mislim da je bit svega što trebamo reći da knjižnica u potpunosti treba biti okrenuta korisnicima i njihovim potrebama. Knjižnica je ustanova u kulturi koja temeljnu snagu crpi iz matičnog posla, a to je knjižničarstvo, no kada kažem knjižničarstvo, ja uistinu više ne mislim na ono klasično knjižničarstvo slikovito prikazano kroz ponašanje “izvolite knjigu s police”, već na nešto puno više. Uistinu sam sretan što je upravo Gradska knjižnica Rijeka jedna ustanova koja je to davno prerasla i nalazi se na dobrom putu. Treba nastaviti s jednom prirodnom evolucijom, kontinuirano pratiti potrebe korisnika i pronalaziti načine da na njih odgovorimo u postojećim uvjetima. Puno je slojeva društva i grupa s kojima radimo, a mi se moramo postaviti aktivno prema zadovoljavanju tih potreba. Na kraju krajeva, knjižnica je puno više od središnje zgrade. Moramo graditi mrežu snažnih ogranaka, biti na ulici…

Upravo spomenuto svakako nas vodi i prema razgovorima o potencijalima digitalnog svijeta…

Tako je, knjižnica danas može biti u dnevnom boravku, u džepu… Ali i tu je na sceni, odnosno u pozadini rada svega, knjižničar. Ono što je potrebno jest da stalno učimo, pratimo nove trendove, usavršavamo se… Primio sam se čitanja monografije Knjižnice iz 2000. godine, gdje u samom uvodu na dnu piše što krasi djelatnike knjižnice. Stoji da su to vrhunski profesionalci u svom području uvijek otvoreni prema korisnicima. Vjerujem da to treba vrijediti u svakom poslu. Čovjek mora imati neki ideal kojem treba težiti. I dva mala koraka prema njemu veliki su pomak. Kako dolazim iz škole te je vrijeme izrade završnih radova, vidiš da učenici u potrazi ne dolaze dalje od prve stranice Googlea. I tu mi moramo pronaći svoje mjesto i ostvariti svoje zadaće. Jedno od najbizarnijih iskustava bilo mi je kada me učenik pitao “zašto ste ovu riječ podignuli na drugu”. Zbunio sam se. A riječ je bila o napisanoj fusnoti “2”… Iako sve to ovisi o puno faktora, to je poražavajuće i za nas kao knjižničare jer je informacijska pismenost u dobroj mjeri naše područje djelovanja.

U prijavi ste dosta riječi posvetili ulozi marketinga. Planirate li poseban angažman na tom planu?

Svakako. Ne trebamo biti agresivni, ali moramo biti proaktivni. Činjenica je da sa svojim idejama i sadržajima moramo ući u gotovo svaki dom. Građani moraju u svakom trenutku znati što im knjižnica nudi i što mogu dobiti. Ništa se neće dogoditi po inerciji. No i tada moramo biti realni oko onoga što imamo i što nemamo. Svi smo mi svjesni kako bi to trebalo izgledati.

Usko povezano s problemom marketinga jest uopće i pitanje održavanja programa u knjižnici, poput predstavljanja knjiga. Svjedočimo da se ona sve češće odvijaju u manje formalnim ambijentima, uz cigarete i alkohol…

Baš sam nedavno neformalno pričao s prijateljem povodom njegovog pitanja kada ćemo napraviti program “Rođendan u knjižnici”. Malo sam se začudio i zamislio. U redu je biti neformalan, ali treba li baš i knjižnica postati kafić, nisam siguran. Knjižnica je svakako vrhunsko mjesto za predstavljanje knjige, puna je knjiga te što više predstavljanja, to bolje. Posebno trebamo držati do naših lokalnih autora, koji su ujedno i naši korisnici te netko tko nam treba u svakodnevnom radu.

Kada smo već spomenuli riječ “neformalno”, koji su Vaši interesi izvan knjižnice?

„Neformalno“, ali povezano s knjigama, meni je osobno povijest jedna od najdražih stvari. Mogu provesti sate listajući stare časopise, novine, knjige... Porijeklom sam iz Bakra i logično postoji i povezanost s povijesti svoga kraja. Dolaskom u Pomorsku školu Bakar zainteresirao sam se za školske brodove te sam ih počeo sustavno istraživati i to me je prilično zaokupilo. Još „neformalnije“, imam band tako da se volim opuštati na svirci, a volim i putovati motorom pa pisati o tim putovanjima. „Najneformalnije“ u ljetnim mjesecima uživam na barci sa svojom obitelji.