Poznato je da jezik izražava naše poimanje svijeta oko sebe. Kroz jezik izražavamo svoje stavove, uvjerenja, odnose, predrasude itd. Kao ljubitelju knjige i jezika istovremeno, nametnulo mi se pitanje može li se kroz određene termine kojima se koriste korisnici kada govore o knjižnici i knjižničarima "iščitati" njihov stav prema nama? Možemo li kroz jezik struke, u ovom slučaju jezik knjižničarstva otkriti stav knjižničara o knjižnici i sebi samima? Ja vam nudim nekoliko primjera iz prakse pa prosudite sami.

Knjižnica vs. biblioteka

Posljednjih godina termin knjižnica potpuno je zasjenio onaj biblioteka. Pa ipak, starije kolegice knjižničarke i korisnici starije dobi i danas se rado koriste riječi biblioteka. Zvuči im šire nego knjižnica, kažu, a termin je "obojen" i nekakvim značajnijim odnosom poštovanja prema hramu znanja negoli knjižnica.

Drugi je primjer sintagma narodna knjižnica. Knjižničari se najradije koriste ovom sintagmom, jer je misija jednoga narodnog knjižničara učiniti znanje dostupnim svim lokalnim zajednicama. Mi smo tu "za narod". U medijima i svekolikoj javnosti radije se koristi pojam javna knjižnica. Zadatak je medija informirati javnost, a ova sintagma više izražava dostupnost javnosti, a manje se bavi time kome je knjižnica namijenjena. Sintagmu gradska knjižnica najviše rabe korisnici. Građanima je važno da je knjižnica na pogodnom mjestu, da ona pripada (užem) centru grada. Važna im je otvorenost, ali ih uopće ne dotiče pitanje kome je ona namijenjena, oni mahom ne razlikuju narodnu knjižnicu od školske, sveučilišne ili specijalne. O tome ne razmišljaju.

Termin korisnik uvriježen je za nekoga tko se koristi uslugama knjižnice. U neformalnom razgovoru knjižničari se i dalje koriste terminom član. Uostalom, koristi se pojam članski broj (a ne korisnički broj), članarina, članska iskaznica. E sad, ako je korisnik netko tko se koristi uslugom (a jest, kažu naši rječnici), a član netko tko punopravno pripada nekoj skupini, onda bismo zaista trebali razmisliti o tome koga mi želimo u našoj knjižnici, korisnike ili članove? One koji se koriste uslugom ili one koji sudjeluju u programima, volontiraju, uključuju se u rad knjižnice?

Umjesto članska iskaznica često kažemo samo iskaznica. Samo mi knjižničari koristimo se terminom iskaznica. Kad malo razmislimo (i još ponešto pročitamo) o tom terminu, shvatimo da se radi o jednom vrlo formalnom izrazu, štoviše prevedenici iz njemačkoga Ausweis (riječ koja još uvijek priziva nelagodne konotacije). Knjižničarima je ta iskaznica i zahtijevanje iste formalni i nerijetko omraženi dio posla. Korisnici mlađe dobi koriste se terminom kartica. Zašto? Jer su novčanici puni raznih kartica! U tom smo trenutku još jedna šalterska službenica u nizu. Korisnici starije životne dobi pak vole reći legitimacija. I za njih je taj dio boravka u knjižnici formalne naravi, čak i više i opet s nekakvom dozom strahopoštovanja.

Zakasnina vs. kazna

Pojmom zakasnina opet se koriste samo knjižničari. Iako se nerijetko nađemo u situaciji da objašnjavamo korisnicima da su samo malo zakasnili i da je cijena zakasnine simbolična, oni se opet "crvene" i vrlo im je neugodno. Knjižničari pojmom zakasnina pokušavaju "ublažiti" cijelu situaciju i označiti je kao neminovni dio procesa, nešto što bi trebalo korisnike opomenuti da možda i netko drugi želi čitati istu knjigu i da knjiga pripada svima. Pa ipak, korisnici zakasninu doživljavaju kao kaznu, a upravo se tim terminom i koriste. Oni polaze od sebe, oni su kažnjeni i zapravo ih ne zanima razlog zbog kojega ih "kažnjavamo". Korisnici srednje životne dobi koriste se nerijetko i terminom globa, a upravo ta životna dob izložena je eventualnim sudskim ili upravnim novčanim kaznama ili prekršajima, pa joj je termin već iz drugih područja dio svakodnevnog života.

Termin obavijesti vrlo je nedavno uveden u praksu, a odnosi se na termin opomene. Termin obavijesti nije "obojen" kuđenjem, opominjanjem, preodgojem i dobro da je ušao u praksu. Na ovaj način knjižničari obavještavaju korisnika da bi trebao vratiti knjigu. Ništa manje, a i ništa više! Kao ni mnogi danas, tako ni naši korisnici zasigurno nisu pošteđeni raznih opomena, tužbi i sličnih neugodnosti u svakodnevici. Zaista nema potrebe da knjižnicu i knjižničare percipiraju u tom kontekstu.

Budući da jezik reflektira svijet oko sebe, upravo uz pomoć jezika možemo doći do nekih spoznaja o sebi i svojoj struci, a to nam omogućuje da sami sebe preispitamo i eventualno "popravimo". Narodne knjižnice imaju taj privilegij da su otvorene svima tako da boljeg uzorka za istraživanje javnoga mnijenja o knjižnicama i knjižničarstvu nema!