Legende o knjižnicama od prapovijesnih vremena (vjerojatno još i ranije od stoljeća sedmog) pripovijedaju bajke o knjižnici koje uključuju zle tete knjižničarke koje više od svega (čak i više od smiješka pri ulazu) cijene tišinu na svom radnom mjestu.

Dok mnoge knjižnice u Hrvatskoj dalje pronose glas o tihim knjižnicama (a bogme i knjižničarima), neki među nama potrudili su se svojim korisnicima omogućiti ćakulu do mile volje – sve dok ostajemo u granicama ljudskom uhu ugodnih decibela i, još važnije, ugodnog rječnika.

No, kad se korisnik zanese, ili kad se grupica mlađih korisnika nađe na okupu tijekom onih dragocjenih petnaest minuta dnevno rezerviranih za igranje igrica na knjižničnom računalu, dolazi do pojave u knjižničarskom žargonu poznate kao rusvaj.

Kako nam nije u interesu raspravljati o dobrobiti igranja igara s prijateljima (akademici su više napisali o tome), ni o knjižničnoj politici, reći ćemo samo da nam je dotični rusvaj najbolji znak da je vrijeme da, vrlo jednostavno, naćulimo uši – kao što činimo i svakog trenutka kad na naša vrata pokuca izrazito loše raspoloženi korisnik.

Ustvrdili smo već da knjižničari dolaze u više varijanti, od onih koji gledaju u svoj kompjuter, i ne vide dalje od toga, preko onih koji vide i čuju i više nego što bi željeli, pa i ono što ih se ne tiče. No, posebna je vrsta knjižničara oštrouhi knjižničar, knjižničar koji čuje apsolutno sve što se događa oko njega, pa i ponešto što ne bi trebao...

Jedna od rijetkih stvari kojih se pridržavamo iz starih vremena knjižnice (skupa s vraćanjem knjiga na vrijeme, izbjegavanjem ručanja nad knjigom i slično) jest da u knjižnici, jednostavno, nema psovanja. Knjižničari ne psuju (barem ne u javnosti). Korisnici ne psuju (barem ne dok su u našim prostorima – ne u našoj smjeni). Jedina naznaka psovanja može se naći na pokojoj naslovnici, ali ni nju nikada ne bismo pročitali naglas.

Ipak, u svakodnevnom životu toliko smo navikli začinjavati svoj govor raznolikim varijantama riječi koje nam nikad ne bi pobjegle, recimo, pred pristojnom starim gospodinom ili pred korisnikom iz obližnje osnovne škole, pa čak i nama “izleti”, ponekad, napola, potiho (ili, srećom, skrovito).

A što kad nas baš taj gospodin ili osnovnoškolac počaste kakvim sočnim izrazom? Što kad gore spomenuti mladi korisnici na knjižničnom računalu krenu jedan s drugim razgovarati kao da su na školskom dvorištu, daleko od svakog budnog uha? Što kad se netko prema nama krene ponašati kao da smo, možda, baš mi na tom istom igralištu – ili na nekom drugom, psovkama još neprikladnijem, mjestu?

Dio knjižničara neće primijetiti, dio se neće obazrijeti (možda neće ni čuti), dio će upozoriti korisnika, a dio će tog istog korisnika (ili korisnike) zamoliti da se udalji iz knjižnice, pogotovo nakon ponovljenog prijestupa. Naravno, zabavnije uvijek postaje nakon upozorenja - moljakanje i slatke okice u slučaju osnovnoškolaca (kao da smo jučer došli u knjižnicu!), te još više psovanja, podizanje glasa (nerijetko i šake, obično po stolu) u slučaju starijih korisnika. (To ne promakne ni jednom knjižničaru – a, bogme, ni korisnicima u krugu od pedeset metara oko epicentra uzrujanog posjetitelja knjižnice.) Slušajući reakcije na naše reakcije, reklo bi se da je nepristojnije kad nas zamole da se suzdržimo od psovanja na javnom mjestu s puno djece nego psovati na tom istom mjestu.

Doista, kakav je to način – pristojno se izražavati u javnosti? Pa tko još to čini? (Mala djeca, dobro raspoloženi umirovljenici i knjižničari.)

Istini za volju, ne događa se često – ali kad se dogodi, dugo se pamti. I dok u ovo mirno ponedjeljno jutro razmišljamo o tome kako što bolje dočekati proljeće – s novim programima, novim radnim rasporedom, novom zgradom knjižnice (oh, oprostite – ipak ne govorimo o proljeću 2025., već ovogodišnjem) – možda bismo mogli i razmisliti o tome da, uz posvuda prisutne znakove “hvala što se ne koristite mobitelom u prostoru knjižnice” (kao da je to ikada knjižničaru spasilo uši), osmislimo i nove plakatiće - “hvala što ne psujete u prostoru knjižnice”?