Tko je Mladen Blažević? Što radi, čime se profesionalno bavi ili se misli baviti? U dopisivanju spominje "debele poljoprivredničke prste". ;))

Radim kao vrtlar za jednu firmu iz Poreča, pokušavam održavati dvanaest hektara nasada šljiva, krušaka gnjilača i višanja u Vojniću kraj Karlovca i pokušavam osnovati tematski robinzonski kamp s popratnim sadržajima u selu Ćuki kraj Vižinade. Ovo zadnje trebalo bi istisnuti ono prvo i ostaviti mi više slobodnog vremena za ovo srednje. Osim obitelji s kojom živim i uživam u Istri, posebne interese pronalazim u istraživanju rane povijesti ovog kraja, arheologiji i preživljavanju u prirodi pa si ponekad dopustim lagati da se u tome dobro snalazim. Da ponekad i pišem.

Zvuči jako zanimljivo i konkretno u ovo današnje vrijeme. Možemo znači i o prosvjedima seljaka... Što bi trebao biti "tematski robinzonski kamp"?

O prosvjedima seljaka možemo na nekoj prometnici. Kamp će zapravo biti komad ledine s lijepim pogledom prema dolini rijeke Mirne i s Grožnjanom nasuprotnoj strani te hektar i pol djelomice pročišćene šume (ovisi koliko ću metara drva uspjeti isjeći za grijanje zimi). Na tom bi prostoru do proljeća trebalo izniknuti nekoliko objekata. Velika sjenica, mali amfiteatar za tridesetak ljudi, nekoliko stambenih objekata iz brončanog doba, podzemna peć za keramiku i veliko ložište na otvorenom okruženo klupama. Osnova investicijskog plana za ovaj pothvat temelji se na činjenici da žena i ja u njega ne planiramo uložiti ni kune.

 Sav potreban materijal (kamen, drvo, pruće, trsku i blato) (razmak viška) imamo na licu mjesta ili u neposrednoj blizini. Autentično. Dobro, nećemo saditi konoplju zbog užadi i prošvercat ćemo u brončano doba pokoji čavao. Isto ćemo se tako koristiti bagremom, a on je stigao iz Amerike. U interesu za naš kamp nadamo se da će nam pomoći činjenica da se u neposrednoj blizini nalaze tri neistražene brončanodobne gradine, neistražena pećina s uklesanjima na zidovima (neolit i kasnije, a za ranija bi razdoblja trebalo kopati, što ne smijemo), rimski put Via Flavia i bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta. U kampu se već sadi botanički vrt s biljkama korištenim u to vrijeme.

Sve najljepše želje u provedbi želimo. Govoreći o ljubavi prema starini, mislimo na prapovijest ili slikovito rečeno razdoblje "od stoljeća sedmog"? Naletjeli ste na povjesničara. :)) U Istri živi i radi sjajni autor i istraživač Miroslav Bertoša, koji pri tome ima i književne predispozicije i ljubav prema lijepoj riječi u jednoj takvoj znanosti. Omiljena tema istarske povijesti?

Prapovijest. Paleolit pa sve do antike i srednjeg vijeka tijekom prelaska na kršćanstvo. Za kasnija mi razdoblja interes malo gubi na intenzitetu. Ali obuhvatio sam sve. Poganske običaje prepoznajemo i danas. Ne zanimaju me službeni povijesni podaci, nego si pokušavam predočiti svakodnevni život tih ljudi. Zirnuvši u neki kutak pećine, često se iznenadim koliko podcjenjujemo neolitskog čovjeka. Ali vjerojatno će i o nama u skoroj budućnosti govoriti kao o zatucanim pećinskim ljudima koji su slavili i štovali prirodne pojave kao što su novac, država ili nacionalnost. Što se Bertoše tiče, ne mogu reći da dovoljno poznajem njegov rad. I priznat ću da sam se u ove tri godine u Istri, od kad sam se doselio i usmjerio ovamo svoje interese, više skitao po terenu nego čitao knjige. Zadnje vrijeme uz sve te poslove i obitelj, intenzivno pišem, pa mi zaista ostaje malo vremena. Veselim se ružnom vremenu i knjigama zimi uz peć. Bertoša je svakako uži izbor, a favoriziranu temu iz istarske povijesti nemam. Zasad sam fokusiran na dolinu Mirne jer mi je tu pred nosom, pa se hvatam za sve što je vezano uz nju.

Uređivali ste časopis Slijepi putnik. Kako je završila ta priča?

Slijepi putnik časopis je za književnost koji je krenuo u krivo vrijeme. (Koje je dobro vrijeme?) Svjetlana Janković, Aleksandar Rokanović i ja osmislili smo i izdali prvi broj časopisa i pripremili drugi. Onda su, kako to obično biva, presušila sredstva. Iako daleko ambiciozniji i bolje pripremljen, drugi je broj isuviše stanjen da bi uopće izašao, ali ipak je. Treći se priprema, u što nisam aktivno uključen. Urednik je Miodrag Vučinić, ali, koliko čujem, izaći će u e-izdanju.

Eh, e- izdanja. Evo tu je duboki problem. Naime, i ovdje se to ide raditi, pretpostavljam, kao zamjena za skupi tisak. A to je krivo. E-izdanja trebaju ići iz želje i volje da se napravi nešto uzbudljivo i novo. Mislim, kada ja to govorim iz perspektive entuzijasta digitalnog izdavaštva...

Naravno. Ovako se pada s konja na magarca iako ne mora biti tako. Tiskana izdanja književnih časopisa su doživjela svoju kulminaciju prije nekoliko godina i od tada je smjer samo nizbrdo. Našli bismo za to stotinu razloga. E-izdanja mogu nastati s investicijskim planom sličnim našem za izgradnju kampa. Nađe se nekoliko entuzijasta i krene, a onda su sve opcije otvorene. To je ujedno i njihova najveća prednost. Kao s obiteljima koje su navikle na određen standard i onda im ti digneš ratu zbog švicarca i odjednom nemaju ni za kruh. Kad krećeš od nule ili blizu nule, zadovoljan si sa svime postignutim pa te to tjera naprijed, a to je, čini mi se, formula za uspjeh. Književnost uživo dobar je primjer. Prava je prednost e-izdavaštva što u njemu još možeš naići na neistražena područja. Možeš probijati putove kroz prašumu. Tiskana su izdanja ostala uljuljkana u toplini svojih korica.

Odakle interes za objavljivanje na Facebooku i projekt Književnost uživo?

Moj interes za objavljivanje na Facebooku nije postojao dok me Alen Kapidžić nije navukao. I nisam siguran zahvaljujem li mu ovom prilikom ili ga psujem. Psovao bih ga kad bih razmišljao samo o vremenu provedenom na Književnosti uživo i što sam za to vrijeme mogao napraviti. Ovako mu se moram zahvaliti što, prije svega, ponovno redovno pišem, što me specifičnost medija natjerala da pišem u kratkim formama i što sam se iz istog razloga usudio pisati pjesme. Prije Književnosti uživo napisao sam samo nekoliko krezubih pjesama, koje se nisam usudio pokazati ni ženi. Ne tepam si da mi sad pjesme imaju sve zube.

Uz to Književnost uživo mi pruža mogućnost da predstavim dijelove svježe napisanog romana. Nikad nisam imao strah od javnog pokazivanja svojih tekstova, ali pomalo me uzbuđuje pomisao da tek napisanu, jednom pročitanu priču ili dva puta pročitanu pjesmu objavim široj publici i to s mogućnošću komentiranja. Znaš ono, pogledaš sutra ujutro što si napisao pa si šokiran. Tempom objavljivanja jednom dnevno nemaš pravo na grešku. Ne mislim na pravopis. Sasvim sigurno najvažnija stvar, zbog koje ću Kapidžiću ipak zahvaliti, jest činjenica da sam u vrlo kratkom vremenu upoznao veliki broj zanimljivih ljudi s puno zajedničkih interesa. Neke ne samo virtualno.

Meni je zanimljivo da se Facebook od platforme koju elitistički gledano mnogi ocjenjuju kao “glupu” pokazuje kao zanimljiv okvir za pravi život književnosti. O djelima se komunicira, izražava dojam, sigurno završavaju u raznim folderima publike... S druge strane, sigurno mnogi i zamjeraju život lijepe riječi u tako hiperaktivnom ambijentu...

Bilo koja platforma ili medij glupi su onoliko koliko se glupi ljudi nalaze na njoj. Uostalom, preplavljeni smo glupošću u toj mjeri da ono što je manje glupo doživljavamo umjetnošću. Mislim da se glupost na svijetu povećala proporcionalno s povećanjem stanovništva. I tu nema iznimaka. Od tiskane, glazbene, vizualne produkcije i njihovih do nedavno isključivih medija, preko svih ostalih internetskih platformi. Kako na tim platformama, pa i na ovakvim Facebook stranicama kao što je Književnost uživo, napraviti češalj, a ne izgubiti na njegovoj otvorenosti? Nikako. Mislim da nije ni potrebno. Ili, točnije, sve je to odraz vremena u kojem živimo. I oni iz neolita s početka priče (bez zareza) u pećini su u zidove uklesavali svakakve gluposti. Ali ipak su neki od njih nacrtali bika. A lijepa riječ ionako ne postoji. Postoji lijepa rečenica.

Kako izgleda Vaš stvaralački proces i gdje zapravo leži motivacija za stvaralaštvo?

Stvaralački proces preteške su riječi za ono što ja radim. Primjerenije bi možda bilo reći proces recikliranja. Riječ proces odgovara, jer podsjeća na tvorničku proizvodnju. Doživljavam svoj mozak kao malu tvornicu budalaština, koja u posljednje vrijeme radi u tri smjene. Repromaterijal je uglavnom osobno iskustvo i otpadci tuđih znanja koje marljivo sakupljam od svog djetinjstva odnedavna pomažući se Googleom. Vjerojatno ću mnoge razočarati, posebno prave pjesnike, ali ja ne vjerujem u inspiraciju. Vjerujem u marljivo razmišljanje i sastavljanje otpadaka u različitim kombinacijama i omjerima. Za to je potrebno dobro ispeći zanat i imati mnogo pogrešaka u proizvodnji. Jesam li sam ispekao zanat, ne znam, ali dosta griješim. I nema stajanja. Moram biti u kondiciji za pisanje da bih pisao. Ako tvornicu zaustavim. Treba mi dosta vremena da ponovno pokrenem proizvodnju. Ono što imam na umu pri proizvodnji, također se neće dopasti svima.

Mislim da si danas ne možemo dozvoliti luksuz da pišemo slobodno kao što su ljudi pisali prije stotinjak i više godina. Danas, nažalost, postoji kriterij zanimljivosti teksta koji određuje hoće li ti biti pročitana druga rečenica. Vrhunski zanatski rad ili, ako hoćete, umjetnost danas, bojim se, mora uključivati komponentu atraktivnosti ili je osuđena na smrt pri rođenju zbog nepregledne produkcije. Iz tog se razloga istinski trudim zabaviti čitatelja, i to čak i na onoj trivijalnoj i banalnoj razini. Na nivou dosjetke. Ako se u pozadini uspije podvaliti i neko pitanje za koncentriranijeg čitatelja, onda je za mene tekst postigao cilj. Ne tražim ništa više. Treba imati na umu da za zabavu i atraktivnost umjesto humora i dosjetki jednako dobro može poslužiti tuga i očaj. A inspiracija, O. K., neka vam bude inspiracija, odabrane su asocijacije koje se slučajno pojavljuju tijekom proizvodnje.

Kratka priča Mladena Blaževića u Inkubatoru

http://gkr.hr/Magazin/Inkubator/Gostionica

Koje žanrove, autore i oblike književnog stvaralaštva preferirate?

Najviše volim dobar komad proze. Kad te roman proguta zajedno s cipelama. Nažalost, najmanje čitam romane i ne mogu sad ni reći zašto. Trenutno, valjda, više pišem nego što čitam. Volim realnu prozu, ali ne onako kako nam je u posljednje vrijeme predstavljaju. Mislim da realna proza može pobjeći u prošlost i otputovati na egzotična mjesta, pa čak i u svemir. Primjera za to ima jako puno. SF - braća Strugatsky, povijest i putovanje - Matthew Kneale... naravno, ako ih čovjek tako čita. Najviše volim mješavine žanrova.

 Kad na primjer pokušaš u stvaran i značajan povijesni događaj smjestiti osobnu dramu, provući je kroz pustolovinu neizvjesnog putovanja uz psihološko sazrijevanje glavnog lika. To nije lako. Ovako bih kratko opisao svoj drugi roman, koji sam upravo završio. Vjerojatno pretenciozno i neistinito, ali ambicioznost mi nikad nije drugovala s mogućnostima. I volim sličice. Volim ih u romanu, kratkoj priči, u poeziji, eseju... Ne volim pridjeve. Volim umjesto pridjeva pročitati sličicu. "Imao je glas da ga ne možeš optrčati niti barkom oploviti." (Milorad Pavić: Predeo slikan čajem) Problem je što te sličice lako uzmu, pa ti, dok pišeš, postanu važnije od priče. Tu treba imati mjeru i davati ih na kapaljku. Inače kao da dođe do inflacije.

Spominjete drugi roman? Što možemo očekivati i kada?

Roman je gotov. Treba još samo malo šmirgl-papira. Vrijeme je radnje od 6. do 9. godine naše ere na prostoru koji zovemo bivša Juga, tijekom Batonskog ustanka. To je doba velikog uzleta Rimskog carstva za vrijeme Augusta. Tadašnji Balkanci napravili su rusvaj i to se moćno carstvo prepalo do te mjere da su strahovali kako će pobunjena ilirska plemena krenuti prema Rimu. Rat je trajao skoro četiri godine, koliko traje i putovanje glavnog lika tim prostorima, koji bježeći od dugova ne upravlja svojim životom.

Znači imamo rat na Balkanu, lika u gabuli, putovanje, avanturu, prostor za paralele s današnjim vremenom (Rimsko carstvo, uređenost i standardi naspram Balkana), balvan-revolucije, tadašnje heroje Domovinskog rata, Antu Gotovinu, privatizacijske pljačke... Što ti srce zaželi. S paralelama, naravno, treba biti jako oprezan. Lako pobjegneš u banaliziranje pa izgubiš svevremenost. Vidjet ćemo jesam li to izbjegao. Ali to je ionako kulisa. Najviše me zanimala osobna sudbina glavnog lika i onih oko njega te pokušaj prikazivanja tadašnjeg života.

A kada? Nemam pojma. To će, prije svega, ovisiti o izdavačima. Nekima upravo šaljem na čitanje. Sve su opcije otvorene. Jedna od opcija koju razmatram jest e-knjiga. A možda i pokušam kao Milan Zagorac skupljati donacije.

Dojam o aktualnoj hrvatskoj književnoj situaciji – autori, zastupljenost u medijima, stanje nakladnika... Gdje vidite prostore za razvoj i smjerove razvoja?

Čini mi se da je aktualna hrvatska književna situacija slična onoj ekonomskoj. Imamo izvrsne resurse i mogućnosti, a odosmo nizbrdo. Znači imamo, kao i svaka zemlja, ljude koji dobro pišu, ali samo šačici omogućujemo da žive od toga i to zahvaljujući popularnosti njihovih kolumni u novinama. Na prvi pogled mogućnosti su male zbog nepostojećeg tržišta, ali ništa ni ne radimo da to promijenimo. A istina je da su mogućnosti za promjene velike. Prije svega, evo i Književnost uživo je dokaz, imamo preko dvadeset milijuna ljudi koji mogu čitati naše autore bez prijevoda, kad bismo si mi to željeli priznati. Ili nas je strah da bismo čitali i njihove.

 Veliki nakladnici žive od udžbenika i kuharica, ali kad bi se uveo poticaj za izdavanje u širem okruženju u suradnji s državama iz područja bivše Juge, vjerojatno bi i oni našli interes u prezentiranju autora na tom prostoru, a kasnije, valjda i odgovarajućem nagrađivanju. Osim toga, svi smo okrenuti Zapadu, gdje vlada posvemašnja gužva, a iza leđa nam stoji čitalačka masa Slavena, koju možemo brojiti u stotinama milijuna potencijalnih čitatelja, s većom čitalačkom kulturom od naše i s kojima smo dijelili slične probleme u prošlosti pa su nam bliži i temama i preokupacijama. Ovako se autori svode na hrpu entuzijasta, koji si ne mogu pomoći pa uporno mrče po tastaturama iz čistog hobizma.

Imate li Vi kakav prijedlog novih modela? Mogu li nam modeli iz poljoprivrede pomoći? Naizgled se šalim i znam da zvuči čudno, ali vrijeme traži nekonvencionalna rješenja...

U osnovi da. Prije sam spominjao kako pisanje smatram proizvodnim procesom. Slijedom toga bilo bi logično da i za taj tip proizvodnje postoje poticaji. A ne da potičemo trgovce i zelenu mafiju koji pakiraju proizvod i prodaju ga skuplje. Isto vrijedi i za poticaje na izvoz proizvoda. Stavimo ako treba etiketu „Izvorni hrvatski proizvod“, koliko god to blesavo zvučalo za bilo što u današnje vrijeme. Postoji i ozbiljna inicijativa u smjeru plaćanja simbolične naknade piscu za svaku posuđenu knjigu. Ili knjižni ZAMP. Pa da se i moj smežurani knjižuljak izjednači s novim projektom Joška Čaglja zvanog Jole. Ali negdje je zapelo. I uvjeren sam da nisu problem novci. Neću sad znati točan izračun, prošlo je nešto vremena, ali čini mi se da smo za pola cijene izložbe Picassa u Zagrebu mogli platiti stotini pisaca dvadeset tisuća kuna za pisanje knjige. I tako deset godina zaredom.

Ja znam da su to kruške i jabuke, ali razlika je velika.