Najuočljivija razlika između naslova Medvjeđa koža i Spaghetti Brothers jest u broju stranica – Medvjeđa koža broji svega 62, a integralno izdanje Spaghetti Brothers ima 1080 stranica! Dok je Medvjeđa koža karakteristička po maestralno sažetoj naraciji, Spaghetti Brothers je epskih proporcija - tim je naslovom izdavačka kuća Fibra prije 2006. godine započela djelatnost što je dosad rezultirala s, kako kažu brojke, impozantnih 366 naslova iliti 75 686 stranica. Serijal Spaghetti Brothers najprije je izašao u šest knjiga, a najnovije izdanje čini svega jedan svezak u nešto manjim dimenzijama.

Osim obima, sljedeća bitna razlika između gore navedenih naslova je u samom sadržaju priče, no da bi se ona uočila, oba se naslova moraju pročitati. Braća Coen mogli bi od Medvjeđe kože napraviti cjelovečernji film, dok bi se po naslovu Spaghetti Brothers mogla snimiti televizijska serija nalik kultnoj seriji The Sopranos (1999-2007.). U centru ove crnohumorne i mjestimice brutalne priče nalaze se imigranti talijanskih korijena, točnije, petero siromašnih, maloljetnih potomaka (Amerigo, Francesco, Carmela, Caterina i Antonio) obitelji Centobucchi koje će životni put odnijeti u New York. Majka izdahne na brodu za obećanu zemlju, pri porodu petog djeteta, Antonija. Amerigo, prvorođenac koji je bio u pretjeranoj mjeri emocionalno vezan uz majku (što će se čitav život odražavati na njegov odnos prema ženama), stalno će predbacivati najmlađem bratu majčinu smrt. Dodatni razlog za mržnju Amerigo će kasnije pronalaziti u Antonijevom zanimanju – Amerigo će, naime, postati sposoban gangster ovisan o nasilju, a Antonio će se naći na drugoj strani zakona, u ulozi uzornoga i poprilično bojažljivoga policajca. Kasnije će se pojaviti novi razlozi za produbljivanje mržnje između braće – Tony će se zaljubiti u mlađahnu Filomenu koju će naposljetku oženiti nasrtljivi Amerigo nakon što Filomeninog oca spasi od dugova.

Amerigo je karakterno po mnogočemu kao Luca Torelli, hladnokrvni gangster koji je u devetoj umjetnosti poznatiji po nadimku Torpedo – Amerigo je poput Torpeda krajnje nemoralan, nepopravljivi seksist i šovinist, željan nasilja i uništavanja, zreo slučaj za detaljnu psihoanalizu jer, između ostaloga, redovno razgovara s fotografijom pokojne majke. U mladosti je pokušao napastovati sestru Caterinu, vidio kako se majka šutke podavala gazdi. Već tijekom djetinjstva Amerigo pokazuje značajke konfuznoga psihopata - za razliku od svog filmskoga kolege Tonyja Soprana koji unutarnji kaos i napadaje panike nastoji spriječiti ili makar smanjiti tako što potajice posjećuje psihijatricu, Amerigo svojega psihoterapeuta kokne za vrijeme prve seanse. Bratoubilačkih poriva Amerigo se neće riješiti, a slične će namjere početi okupirati i Tonyja. Treći brat, bogobojazni Francesco, postat će u Americi otac Frank, glas razuma (auto)destruktivne obitelji Centobucchi. Unatoč mantiji, Frank teško suzdržava svoje nalete gnjeva koje izazivaju nerazumni postupci krvne braće i sestara, stoga je Frank često puta prisiljen upotrebljavati raspelo u odgojne svrhe, naročito kad je Amerigo u pitanju. U više mu navrata Frank raspelom razbije glavu. Frank se trudi oko svoje braće i sestara, rado bi ih vratio na pravi put, no njegove molitve upućene Bogu i dobronamjerne intervencije ponekad završe posve naopako, suprotno Frankovim očekivanjima.

Sestre Carmela i Caterina također stvaraju mnoge muke Franku – Caterina je ispočetka lijepa i poznata glumica koja je, doduše, do slave došla preko kreveta, a popularnost stekla kao Gipsy Boone, prikazujući se u medijima kao „ciganska princeza“. Slavu je izgubila dolaskom zvučnoga filma, pokazalo se da Gipsy Boone teže pamti scenarij te da ima ružan glas i izražen naglasak, što su tada bili sasvim dovoljni razlozi za propast mnogih zvijezda nijemoga filma. Gipsy Boone prisiljena je glumiti čudovišta u filmovima B produkcije, lakomislena i slaba na alkohol, pristaje na mnoge nemoralne ponude za djeliće pažnje kojima je prije bila obasuta. Druga sestra, Carmela, naizgled je obična kućanica, a zapravo vodi dvostruki život – kad spremi djecu na spavanje i nakon što muž zaspi na njoj, Carmela noću odlazi u grad, u ulozi plaćene ubojice. Čin ubijanja pruža joj zadovoljstvo koje ne nalazi kao kućanica. Premda ih krase različite profesije, potomci obitelji Centobucchi temperamentno su poprilično slični, malo im treba da planu, svi su oni usijane glave, emocionalno rastrojeni i skloni impulzivnim reakcijama; jedino je Frank od svih njih promišljeniji i skloniji preispitivanju, dok su postupci drugih motivirani nagonima i strastima. Amerigo Centobucchi s vremenom ne zadobiva simpatije čitatelja, on se ne mijenja nabolje, njega ne raskapa osjećaj krivnje kao Franka i(li) Tonyja, uvijek je beskrupulozan i uvjeren u svoju muževnost, nasilan i izrazito nagao, ne bira sredstva kako bi dobio ono što mu se svidi i svjestan je svoje zloćudnosti. Premda ni po čemu idiličan, Amerigo će idealizatorima kriminala zasigurno poslužiti kao idealan idol. Jednom prilikom, dok promatra plačljivoga sina za kojega sumnja da je uopće njegov, Amerigo za sebe ustvrdi sljedeće: „Amerigo Centobucchi je uvijek druge tjerao u plač. Amerigo Centobucchi je pravo čudovište. I ljudi će to znati. Meni ne treba, kao mojoj glupoj sestri, četrdeset slojeva šminke kako bih ih plašio.“ (534.)

Glavnina radnje naslova Spaghetti Brothers smještena je u kasne dvadesete i rane tridesete godine 20. stoljeća – priču ne čine samo gangsterski motivi, već se prikazuje egzotični svijet slavnih što je prepun tjelesnih raskalašenosti i dvostrukih mjerila. Određene sličnosti mogu se pronaći u filmu Bullets Over Broadway (Woddy Allen, 1994.) u kojem se na znatno blaži način prikazuje glumački i gangsterski svijet New Yorka u 1928. godini. Argentinski duo koji potpisuje naslov Spaghetti Brothers, scenarist Carlos Trillo (1943-2011.)[1]Carlos Trillo itekako je poznat domaćoj publici, mnogi su naslovi objavljeni: Vratašca gospodina Lopeza, Alvar Mayor, Negro Blanco, IvanPiire, Fulu, Hodočasnik zvijezda, Light & Bold, Chicanos, Noć bez kraja, Iguana, Boy Vampire, Klara...  i crtač Domingo Roberto Mandrafina (1945.), namjerno su koristili nagle obrate i postupak pretjerivanja u svom radu, nastojali bi čitatelja i nasmijati i šokirati u prihvatljivoj mjeri, u čemu su redovno bili uspješni. Srodne istinite priče iz života sadržajno zapravo nisu pretjerano drugačije, samo su ispričane s manje smijeha.

Mandrafina naročito impresionira svojim crtačkim umijećem – em je u stanju prikazati brojne fizionomije lica, em je majstor kadriranja i montaže, što naročito dolazi do izražaja kada se opisuju usponi i padovi glumačke karijere Gipsy Boone, određena unutarnja stanja ili akcijske scene. Poput iskusnih sineasta iz vremena nijemoga filma, Mandrafina je u stanju tečno pripovijedati bez upotrebe riječi; u procesu vizualnoga pripovijedanja redovno kombinira srednje i krupne planove; svako poglavlje priče započinje i završava tako da se ono može čitati odvojeno i shvatiti neovisno o drugim dijelovima. I Mandrafina i Trillo pokazuju se kao prvoklasni majstori montaže dok više protagonista istovremeno izlaže viđenje istog događaja. Često se rabi i postupak retrospekcije, prvenstveno kada se objašnjavaju događaji iz prošlosti obitelji Centobucchi (da ne bi došlo do zabune, Mandrafina tada rabi drukčiji tip crteža).

Sveukupno gledano, naslov Spaghetti Brothers vrvi živim dijalozima, brzom radnjom te je krcat crnog humora, nepredvidljivih tragedija i upečatljivih karaktera – Trillova filmska priča o životu (auto)destruktivne obitelji Centobucchi može se mjeriti s filmskim klasicima Francisa Forda Coppole (Godfather) i Bernarda Bertoluccija (1900). Budući da najnovije izdanje Spaghetti Brothersa ima malo više od 3 kilograma, potencijalnim čitateljima preporučuje se klasična pozicija za stolom, u sjedećem položaju, čisto da ne bi došlo do neugodne utrnulosti ruku i nogu.