I oženio sam je. Spavaća soba postala je bojno poprište. Postelja se pretvorila u pakao. Prihvatim je, kao da sam oblak prihvatio; kao da vodim ljubav s plamtećim meteorom, kao da jašem na pruskoj koračnici… Na usnama joj je uvijek bio gorak osmijeh. Noć probdijem vodeći krvavu bitku nožem, sabljom, kopljem i strijelama. Ujutro iznova vidim isti osmijeh na svom mjestu i spoznam da sam izgubio bitku.

Postoje situacije u kojima se, kad vam netko spoila knjigu, film, utakmicu ili što li se sve već spoilati da, entuzijazam daljnjih akcija vezanih za navedeno sravni sa zemljom. A onda je tu, recimo, Sezona seobe na Sjever, jedna od onih knjiga koje, što više znate o njima i što spoilanje zapada u alarmantniju kategoriju, imate još gorljiviju želju da ih uzmete u ruke i pročitate (a ako mi dopustite da zagrebem s površine svog registra knjiga slične dijagnoze, tu su još i Ballardov Sudar, Burgessova Paklena naranča, Kushnerovi Anđeli u Americi – za početak). Ono što ju izdvaja u tu kategoriju jednim dijelom je modernističko naslijeđe struje svijesti, zatim natruhe postmodernističkog rizomatskog čitanja, a povrh svega filozofska, odnosno idejna potka koja pomalo matriksovski, poput crvene pilule, gradi jednu novu istinu o svijetu o kojem Zapad stoljećima (s)laže sebi prilagođenu predodžbu „bez pokrića“.

Salihov roman, osim mojih osobnih simpatija, prate i formalne pohvale i statusi „klasičnog djela postkolonijalne književnosti na arapskom jeziku“, odnosno „najvažnije arapske novele dvadesetoga stoljeća“ dodijeljene mu od Arapske književne akademije. Autor, Tajib (Tayeb) Salih, rođen je 1929. u Karmakolu u sjevernom Sudanu i, kao i njegovi likovi, studirao je na Sveučilištu u Kartumu i Londonu. Iako se vjeruje da je imao tendencije za rad u poljoprivrednom sektoru, životni ga je put nanio k novinarstvu – radio je kao kolumnist za BBC-jev arapski servis, pisao je za novine na arapskom jeziku Al Majalla u Londonu, a radio je i u katarskom Ministarstvu informacija u Dohi i UNESCO-u u Parizu gdje je u konačnici obnašao i dužnost predstavnika arapskih zemalja Perzijskog zaljeva.

Hibridnost identiteta

Upravo je iz te Salihove međaške pozicije u jazu Zapada i Istoka/Juga iznjedrila i Sezona seobe na sjever. Možda biste prigovorili kako i Istok i Jug imaju svoje priče vrijedne barem odvajanja veznikom, ne tek kosom crtom, ipak je onovremeni prevladavajući metanarativ tek bio na putu raspada u mnoštvo manjih naracija koje uzimaju u obzir konstrukte izvan tog istog koji teži univerzalnosti i homogenosti. Propitivanje ideologije koju jezik povlači za sobom inače seže još u polovicu devetnaestoga stoljeća (očigledno u radu onovremenih pjesnika, kao što je Stéphane Mallarmé) i razvija se preko Nietzschea i Foucaulta, sve do Lévi-Straussa, Lacana, Althussera i inih, a s njihovim postavkama i do konkretnih imenovanja ideologija i onih koji zbog (političke) moći čine te ideologije „legitimnim svjetonazorskim istinama“. U ovom je slučaju za izdvojiti Edwarda Saida, koji u radu Orijentalizam kroz ambivalentnu strukturu Zapad – Istok objašnjava diktatorsku poziciju Zapada koji se definira u odnosu s Istokom kao nečim što je „drugo“, „ostalo“. Drugost je sve ono što nije bjelačko, što nije kršćanstvo, pa prema tome i afričko stanovništvo (naročito u svojoj hibridnosti koja se posebice ističe na Sjeveru) ne biva pošteđeno pripadajuće „drugosne“ etikete.

Priču, naime, doznajemo od pripovjedača koji je i lik u radnji, a koji ipak ostaje neimenovan.

U vezi s rečenim, Salih je već u svojem prijašnjem radu obraćao pozornost na hibridnost identiteta i suživot različitih kultura (što nakon kolonizacije uključuje i onu zapadnjačku) u svojem rodnom kraju, ali sada je zajedno sa svojim likovima odlučio otrti pomade s očiju i proviriti u oporu stvarnost kolonijalne opresije i postkolonijalnog bremena koje je ostalo svakoj naciji da se s njime nosi. Tako šalje dvojicu svojih likova iz Sudana na put obrnut od onog kojim je Joseph Conrad poslao Kurtza u Srcu tame. Kurtz nam je, vjerujući da u svojem kolonizatorskom pohodu civiliziranja divljaka dolazi u srce tame, otkrio čije je srce zapravo zamračeno, a čijeg mračnog srca su reperkusije osjetili Salihovi pripovjedač i Mustafa.

Priču, naime, doznajemo od pripovjedača koji je i lik u radnji, a koji ipak ostaje neimenovan. Njegovo nas izlaganje tjera da osjetimo dozu ironije, odnosno svojevrsne umjetničke licemjernosti u nastojanju da prenese događaje točno onako kako su se odvijali, a s druge strane podmeće fabriciranost koja naracijom postaje sve očiglednija. Roman otvara svojim povratkom u Sudan nakon sedmogodišnjeg studiranja u Engleskoj i ono s čim se susreće je niz pitanja svojih sumještana o Sjevernjacima koja nam otkrivaju da su stereotipi, koji u narednim stranicama stižu u tsunamijima, neizbježno prokletstvo obiju strana – i Sjevera i Juga. Na drugoj je krajnosti sam pripovjedač koji u jeku postkolonijalnog kaosa i imperijalizma uspijeva ostati umotan u utopističku iluziju u kojoj su svi ljudi na ovom svijetu isti i žive živote kao i svugdje drugdje – rađaju se, umiru, čeznu za ljubavi, sretni su, nesretni, ima jačih, slabijih i potlačenih.

Salih, stoga, kao kontrapunkt pripovjedaču uvodi Mustafin lik koji će u vidu narativnog okidača potaknuti egzistencijalistička, etička, politička pitanja koja će pronaći svoje izvedbeno čvorište u pripovjedaču. Otkad pripovjedač saznaje za novu dušu u selu, postaje opterećen njegovom prošlošću i razlogom dolaska u inače mirno okružje. U spoilerproof romanu kakav sam vam i obećala, Mustafa nedugo po otvaranju radnje pokazuje da nije tvrd orah i  pripovjedaču priznaje sve svoje grijehe počinjene u imperiji. Vrlo antidetektivski, morate priznati. Međutim, tek sad kad smo saznali sve, započinje proces ponovnog otkrivanja onoga što se naočigled činilo notornim činjeničnim sustavom s kojim se svakodnevno krećemo.

Mustafa, iako povod svih ostalih priča, vrlo brzo završava svoju vlastitu (koju, naizgled, on sam pripovijeda) utopivši se u poplavi vode prelivene preko korita Nila. Od toga trenutka pripovjedač postaje vezan za njegovo nasljeđe formalno (ženu, djecu i materijalnu ostavštinu), ali i psihološki – produžetak Mustafine ličnosti kao kopkanja i izviranja iz nesvjesnog još se čvršće utjelovljuje u pripovjedaču.

Obrnuta kolonizacija

Iako preminuo, dijelovi Mustafine priče koje je pripovjedač prešutio one večeri kada ju je Mustafa i pričao, pojavljuju se kao sjećanja izazvana nasumičnim vanjskim događajima. Ta sjećanja produbljuju kontekst radnje i daju težinu novootvorenom sartrovskom poglavlju u pripovjedačevom životu. Njegovo neodgovorno, neautentično, deluzijsko življenje kojem je bio dotad priklonjen sada za sobom ostavlja fizičke žrtve ljudi koje je pripovjedač volio. Ona težina koja se polako nagomilava sačinjena je od bljeskova-reminiscencija Mustafinog europskog pohoda obilježenog njegovom filozofijom osvetničke, obrnute kolonizacije s otelovskim predznakom tuđinstva. Bljeskovi se u konačnici slažu u elaboriranu završnu epizodu koja zaokružuje Mustafinu sudbinu na Sjeveru, a koju pripovjedač dočekuje u tamnoj, misterioznoj Mustafinoj sobi koja je obnašala službu njegove životne i psihološke špajze – zaigrano simbolički i poprilično alanpoovski-frojdovski.

Osim seksa, nasilja, stereotipa, ljubavnih tragedija i duševne jalovosti, Salih progovara i o gospodarskoj i političkoj dimenziji koja, teško da se nećete složiti, zvuči neodoljivo poznato.

Ondje Mustafa, između ostalog (svojeg bogatog eruditskog nasljeđa), ostavlja uspomene na sve žene-bitke koje je osvojio: trima među njima smrtno je presudilo prokletstvo stereotipa zbog kojeg je Mustafa, umjesto samo čovjeka, u njihovim predodžbama postao orijentalno seksualno božanstvo. Ipak, jedna u mnoštvu njegovu je egzotičnu masku skinula sa zidova njegove sobe – istočnjačkog orgijaškog hrama, ali i s njegova lica. Zbog Jean Morris svaki je dan gubio sve krvavije bitke koje su u konačnici simboličko poistovjećivanje nasilja (rata) i seksa dovele do njihovog ujedinjavanja u zajedničku točku smrti. Ipak, Mustafa je i formalno izgubio rat onoga trenutka kada ga je kolonizator poštedio smrtnog okončavanja njegovog života i u njemu vidio, ponovno – umjesto ubojice – tek nesretnu priču nastalu u srazu, nerazumijevanju „nas“ i „njih“.

Osim seksa, nasilja, stereotipa, ljubavnih tragedija i duševne jalovosti, Salih progovara i o gospodarskoj i političkoj dimenziji koja, teško da se nećete složiti, zvuči neodoljivo poznato čak i skoro šezdeset godina nakon što je roman napisan: nezadovoljstvo „malih ljudi“ načinom upravljanja ljudi s visokih pozicija, političari koji se pojave svakih nekoliko godina s transparentima i obećanjima da ćete, ako oni dođu na vlast, živjeti u zemlji blagostanja, pokretanje radova za vrijeme predizbornih kampanja koji nikad ne bivaju dovršeni… A i ja vam ovaj put dajem obećanja koja, nadam se, ne iznevjeravaju kao politička.