Za pisanje kreativnih književnih djela najvažnije je pronaći svoj autorski glas i ne odustati od njega. Kreativnost je sloboda i individualnost, a ne niz naučenih pravila koja bi se lako mogla prenijeti s jednog čovjeka na drugog. No ipak, kad najveći autori progovore o svom načinu pisanja, to nas zanima, očekujemo da će se skinuti barem dio koprene s njihove kreativne tajne. Pitamo se skrivaju li ključeve odaja zanata, imaju li neke drugačije sposobnosti, bismo li ih i mi mogli steći? Znatiželja je posve opravdana, no tu je i neizbježna kontradikcija – teško ćemo kopirati njihov 'recept', jer oni su vjerojatno uspjeli baš zahvaljujući svojoj osobnosti, različitosti, jer su se usudili biti svoji. Kao što je R. M. Rilke još 1929. napisao u Pismima mladom pjesniku:

„Pitate jesu li Vaši stihovi dobri. Pitate mene. Prije toga pitali ste druge. Šaljete ih časopisima. Uspoređujete ih s drugim pjesmama i uznemirujete se kad neka uredništva odbijaju Vaše pjesničke pokušaje. No (kad ste mi već dopustili da Vas savjetujem), molim Vas, da se okanite svega toga. Vi gledate prema van, a upravo to sad ne biste smjeli činiti. Nitko Vas ne može savjetovati, nitko Vam ne može pomoći. Postoji samo jedan način. Uđite u sebe. Istražite razlog koji Vas nuka da pišete; provjerite je li on pustio korijenje u najdubljem djelu vašeg srca, priznajte sebi biste li morali umrijeti, ako bi vam bilo uskraćeno pisati. Ovo ponajprije: upitajte se u najtišem času svoje noći: moram li pisati? Potražite u svojoj dubini odgovor. Pa ako bi on bio potvrdan, ako se s tim ozbiljnim pitanjem možete suočiti s jednostavnim i čvrstim „moram“, tada gradite svoj život sukladno toj nužnosti: sve do u najnevažniji i najneznatniji trenutak mora Vaš život biti znakom i svjedočanstvom protiv tog poriva.“ (prev. Dragutin Horvat)

Dakle pisati treba svojim glasom, u pisanju uživati, ali ipak je od onih s velikim iskustvom moguće pokupiti neke cake kojih se možda sami ne bismo domislili.

S njime bi se sigurno složio i proslavljeni američki autor Stephen King. Jer on svoju knjigu o pisanju „On writing: a memoir of the craft“ („O pisanju: memoari jedne vještine“) – u Americi objavljenu 2000. i nažalost kod nas neprevedenu – završava suvremenijim riječima, ali sličnom porukom:

„Ne pišete da biste zaradili, da biste se proslavili, pronašli nekoga s kime ćete izaći van, da biste ševili ili stekli prijatelje. Na kraju pišete da biste obogatili živote onih koji će čitati vaša djela, ali i svoj život. Pisanje će vas probuditi, od njega ćete ozdraviti i sve preboljeti. Biti sretni, okej? Bit ćete sretni.“

Dakle pisati treba svojim glasom, u pisanju uživati, ali ipak je od onih s velikim iskustvom moguće pokupiti neke cake kojih se možda sami ne bismo domislili, ili bi nam trebalo puno više vremena za donošenje tih zaključaka na vlastitim pokušajima i pogreškama.

Upravo je zato „On writing“ Stephena Kinga višestruko zanimljiv tekst. Podijeljen je na dva dijela i žanrovski se može smjestiti između autobiografije i praktičnog priručnika za pisanje. Prvi dio je više autobiografski, iako King svoju osobnost otkriva i u drugom dijelu o pisanju i čitanju. S obzirom na to da King potpisuje neke od najpoznatijih svjetskih horora neće nas iznenaditi podatak da mu je majka u djetinjstvu pričala o smrtima kojima je svjedočila, a njemu su te priče bile toliko upečatljive da ih nikada nije mogao zaboraviti!

Zašto čitati ovu knjigu

Zašto biste trebali pročitati knjigu „On writing“, zašto bi je trebalo prevesti? Prvi je razlog svakako voajerski. Mnoge zanima što o svome životu i pisanju ima za reći čovjek koji svaki dan piše 2.000 riječi. King je pisac popularnih i ekraniziranih romana, poput „Carrie“, „Shining“, „Pet Sematary“ ili „It“. Nevjerojatno, od tih je kultnih romana samo ovaj zadnji roman preveden i izašao u Algoritmu (prev. Božica Jakovlev), dok „Carrie“ i „Isijavanje“ u hrvatskom prijevodu uskoro trebaju izaći u Lumenu. Prevedena su i prva četiri romana iz Kingova serijala „Dark Tower“, a istoimena će se serija snimati u Hrvatskoj.

King se proslavio kratkim, ali stilski i tematski intrigantnim romanom „Carrie“ (1974.), s time da taj uspjeh uopće nije očekivao, jer, kao što je jednom rekao – koga bi zanimala knjiga o djevojci koja ima problema s menstruacijom?! U ovoj knjizi objašnjava da je prije uspjeha s „Carrie“ bio zaposlen u vešeraju pa u školi, što ga je i jedno i drugo silno iscrpljivalo i oduzimalo mu dragocjeno vrijeme za pisanje.

Ti nas autobiografski detalji podsjećaju na dvije stvari presudne za pisanje: motivaciju i slobodno vrijeme. U njihovoj sprezi nastaje kreativnost, rađaju se ideje koje prvo slobodno huče i jezde, a onda se u nekom rafiniranom obliku istaču prema čitateljima koji napisano prihvaćaju kao da im se dogodilo, a ne kao nešto što su pročitali. To je upravo doživljaj koji Stephen King želi postići kod čitatelja.

Svidjela mi se i teza da se dobre priče nalaze svuda pa da zato ne treba ići u potragu za idejama nego ih treba prepoznati kad se pojave.

„On writing“ je lijepo napisana knjiga, s divnim rečenicama koje možete vizualizirati, poput:

„Pisanje romana, osobito dugačkog, može biti težak, usamljenički posao: kao da Atlantski ocean prelazite u kadi.“

Osim toga ona je izvor mnogih čudesnih anegdota: primjerice, kad je imao 11 godina, King je napisao priču, natipkao je na mašini i poslao u časopis, nisu je objavili, ali godinama kasnije urednik je donio tu priču na potpisivanje neke od njegovih knjiga!

King ovdje nudi i praktične savjete, temeljene na vlastitom iskustvu, ali i sugestije koje je tijekom godina čuo od raznih iskusnih urednika, s čitateljem dijeli svoja iskustva s radionica kreativnog pisanja, popise knjiga koje voli čitati, ali i općenitije misli o pisanju i stvaranju. Meni je u čitavoj knjizi najdraža njegova definicija pisanja kao pročišćenog mišljenja.

Svidjela mi se i teza da se dobre priče nalaze svuda pa da zato ne treba ići u potragu za idejama nego ih treba prepoznati kad se pojave. Osim toga svatko tko želi pisati mora prvo puno čitati, i više se može naučiti iz loših nego dobrih knjiga – one nam pokazuju greške koje treba izbjegavati! Uz to, bolje je uzore tražiti u klasicima nego u živućim piscima.

Nakon što mu je neko vrijeme ovaj rukopis stajao nedovršen u ladici, King je jedva preživio jako tešku automobilsku nesreću. Nakon toga je počeo na nov način promatrati odnos pisanja i života: pisanjem ove knjige vratio se sebi i normalnom življenju.

Konkretni savjeti za pisanje

Pišite svaki dan, i obavezno se u trenucima pisanja što bolje izolirajte od svega što vam odvraća pozornost: interneta, televizije – čak vam i pogled kroz prozor može smetati! Kinga pri pisanju izolira jako glasna glazba. Dakle, pišite redovito i nemojte da vas obeshrabri činjenica da prva verzija napisanoga nije dobra. Pisanje prve i druge verzije King slikovito opisuje kao „pisanje zatvorenih i otvorenih vrata“. Prvu verziju piše u izolaciji, iza zatvorenih vrata, to je vrijeme kad sam sebi priča priču, piše je na brzinu kako ne bi nešto zaboravio, a i da si ne dopusti previše sumnje u samoga sebe.

Zatim tekst stavlja u ladicu i uzima odmor od oko šest tjedana. U tom razdoblju radi nešto drugo i pokušava što manje misliti na rukopis. Nakon toga se vraća tekstu i ispravlja nelogičnosti, označava dijelove koje treba doraditi i sl. Druga verzija trebala bi biti prva minus deset posto teksta. Tada nastupa trenutak za otvaranje vrata – rukopis pokazuje svojoj Idealnoj Čitateljici – u njegovom slučaju supruzi Tabithi. Prvo čitanje povjerava njoj i nekolicini najbližih prijatelja, ali njoj najviše vjeruje.

King naglašava važnost jednostavnosti jezika. Kad birate riječ, nemojte upotrijebiti sinonim riječi koju ste prvu htjeli iskoristiti, jer zašto biste se zadovoljili sličnom riječju? Ističe i činjenicu da iz teksta u drugoj verziji treba izbacivati priloge. Jer kad napišete „rekla je prijeteći“, uvjerava on, zapravo postižete slabiji učinak od običnog „rekla je“. Duhovito zaključuje da je nizati priloge možda ljudski, ali upotrijebiti jednostavne formulacije poput „rekao je on“ – to je božanski! Podsjetilo me to na filozofa Johna Searlea čija je teza da ni sami ne razumijemo nešto što ne možemo jednostavno objasniti.

Za uvjerljivost književnog djela, smatra King, treba izbaciti pretjerane opise: ako u romanu „Carrie“ glavnu junakinju opiše kao socijalno neuklopljenu, s lošim tenom i zastarjelom garderobom, čitatelji će tome lako nadodati neke svoje elemente i moći će zamisliti stvarnu osobu, koju su možda i poznavali. Ako već u startu u tančine opiše njezin izgled, oduzet će čitateljima mogućnost da sami nadograde njezin lik i time se dodatno užive u radnju.

Romani Stephena Kinga, osobito njegova ranija djela poput „Carrie“ ili „Shininga“ pokazuju izuzetno umijeće gradnje lika i uvjerljivosti dijaloga. Zato je logično da autor smatra da se lik u romanu ne gradi opisima (po čuvenom pravilu show, don't tell – pokaži, nemoj prepričavati), nego gotovo isključivo kroz dijalog. Jer najbolje priče su o ljudima, a ne o događajima! Da bi priče bile uvjerljive, treba se čuvati i jednodimenzionalnosti likova, jer ljudi nisu takvi ni u životu.

Postoji muza za pisanje i svatko je ima, ali od nje ne treba očekivati da vas pospe magičnim prahom: ona samo sjedi do vas dok se znojite. 

Prema radionicama kreativnog pisanja Kingov stav je ambivalentan. S jedne strane one su korisne (ukoliko je predavač dobar!) jer polaznike mogu natjerati da se uopće ohrabre pisati i da uhvate kontinuitet. No imaju barem dvije negativne strane – često podrazumijevanju da polaznici jedni pred drugima čitaju i komentiraju tekstove što se Kingu čini suludo jer se to, u njegovom iskustvu, često svodi na subjektivne i neartikulirane primjedbe koje polaznike demotiviraju. Drugi je nedostatak što se radionice često svode na niz pravila što može biti kontraproduktivno jer je za kreativno stvaranje važno pronaći vlastiti autohtoni glas i put, a ne se povinovati zamislima ostalih polaznika i/ili voditelja radionica.

Iz svoga iskustva čitanja – jer nisam polazila nijednu sličnu radionicu – rekla bih da se kod brojnih autora lako osjeti da su zanat ispekli na kreativnoj radionici. Znate onaj osjećaj: čitate tekst koji je pravilan, vrlo korektan ali posve mlak, često klišeiziran, očekivan, nezanimljiv, čak i ona domišljatija mjesta su nekako usiljena, i ne može vas zadržati da ga pročitate do kraja jer mu kronično fali zaigranosti, kreacije i osobnosti.

I vječno pitanje: jesu li za stvaranje važniji talent ili disciplina? Kingov je odgovor duhovit i uvjerljiv. Postoji muza za pisanje i svatko je ima, ali od nje ne treba očekivati da vas pospe magičnim prahom: ona samo sjedi do vas dok se znojite. Dakle, nemojte čekati muzu nego pišite svaki dan, po mogućnosti na istom mjestu – kako bi muza znala gdje i kada vas treba potražiti!

Iako su se Kingova djela zadnjih godina pretvorila u konfekciju, od njega se o pisanju može puno naučiti. Stoga, poslušajte njegove savjete a zatim dajte mašti na volju, pišite, nadopisujte, nemojte se bojati izbacivanja, ispravaka i neuspjeha! Hemingway je napisao da od deset priča koje napiše devet baca u koš jer nisu dovoljno dobre. I čitajte, čitajte, bildajte svoj vokabular raznim vrstama tekstovima – jer King ispravno upozorava da bi se pisanja trebali ostaviti oni koji kažu da pišu, ali nemaju vremena za čitanje.