Iako je migracija stanovništva uobičajena pojava kojoj čovječanstvo svjedoči od davnina, posljednjih godina bilježi se značajan porast trendova preseljenja stanovništva na globalnoj razini. Statistike bilježe impozantne brojke, ukupan broj migranata prelazi 244 milijuna (više od 3 % svjetske populacije[1]http://www.migrationpolicy.org), a broj izbjeglica na svjetskoj razini veći je od 17 milijuna.[2]http://popstats.unhcr.org/en/overview

Ne čudi, stoga, sveopća prisutnost problematike u različitim domenama, od državnih vrhova i kreatora politika, preko medija, do prosječnog građanina. Sam spomen imigracije evocira niz teških slika i prizora; povorke izgubljenih i umornih ljudi, operacije spašavanja pretrpanih barki i brodova, krijumčarenja i žilet-žice na granicama. S druge strane, na površinu izlaze i više ili manje potisnuta ksenofobija, strah i panika, bauk terorizma. Kompleksnost osjećaja i misli, ali i reakcija, koje izaziva suočenost s fenomenom masovnog kretanja ljudi daje na znanje da se radi o pojavi vrijednoj pažnje i razmatranja.

Niz istraživanja iz područja društvenih i humanističkih znanosti bavi se, stoga, imigracijom i njenim posljedicama na države i njihove građane te imigrante i njihove interese. 

Filozofski pristup

Navedenim se bavi i filozofija, preko vlastitog, specifičnog pristupa nizu pitanja povezanih uz imigraciju: od moralnosti postojećih politika i granične kontrole, problematike modernog državljanstva i isključenja, preko ljudskih prava i globalne pravednosti do samoodređenja država i prava na slobodu kretanja. Izrazito bogat korpus akademskih djela, ali i publicistike, svjedoči o dubokim i često nepomirljivim neslaganjima među stručnjacima koji se bave različitim aspektima imigracije.

Jedan od vodećih političkih teoretičara i filozofa koji se bavi navedenim područjem jest Joseph Carens, predavač na Sveučilištu u Torontu. Tijekom  svoje akademske karijere Carens adresira niz važnih problema aktualnih u domeni političke filozofije, preko kojih se pokušavaju dati normativni odgovori na pitanje o tome kakav je pristup imigraciji najpravedniji.

Carens je, bez imalo dvojbe, gorljiv kritičar aktualnog migracijskog režima i zagovornik otvorenih granica. Postojeće uređenje svijeta, gdje moderne države odriješenih ruku odlučuju koga primiti, a koga isključiti iz vlastitih političkih zajednica, po njemu, uvelike nalikuje na feudalni sustav. Rođenje u bogatoj zemlji, poput zapadnih demokracija, ili u siromašnoj, poput zemalja subsaharske Afrike, stvar je čiste slučajnosti, koja po pojedince ima nevjerojatne, nezaslužene posljedice na životne prilike. Takav je svijet, stoga, duboko nepravedan. 

Knjiga The Ethics of Immigration iz 2013. godine objedinjuje dosadašnji Carensov rad na području etike imigracije. Iako napisana, sada već čini se davne godine, ova je knjiga za političku teoriju prilično recentna i značajna. 

Podijeljena je u dva dijela različitih metodoloških karakteristika i teorijskih pozicija, a sa zaključkom koji ih objedinjuje u eksplicitnu obranu otvorenih granica.

U prvom dijelu knjige kao temelj rasprave pretpostavlja se suverenost država i njihovo pravo na oblikovanje imigracijskih politika i ograničavanje slobode kretanja pojedinaca u skladu s tim politikama. Takav konvencionalan okvir, koji uvelike odgovara modernom uređenju svijeta, autor suočava sa širokoprihvaćenim liberalnim i demokratskim principima, poput slobode, moralne jednakosti pojedinaca, privrženosti ljudskim pravima i drugima, većini čitatelja zapadnihliberalnih demokracija nedvojbeno prihvatljivim principima.

Važnost intuicija

Pozivajući se na moralne intuicije u pogledu širokog spektra prava, Carens nastoji pokazati kako su imigracijske politike većine zemalja, a često i stavovi šire javnosti prema imigrantima (i ostalim kategorijama migranata poput izbjeglica i tražitelja azila, nereguliranih imigranata, privremenih radnika i ostalih negrađana i stranaca) u očitoj koliziji s vrijednostima demokratskih i liberalnih principa koje usvajamo. Tako je isključivanje stranaca na temelju rase, boje kože ili religije suprotno načelima nediskriminacije, dok isključivanje imigranata koji dugi niz godina rade u određenoj državi iz pripadajućih socijalnih programa narušavanje načela jednakosti. Niz neformalnih normi i negativnih praksi prepoznavanja poput osuđivanja stranog jezika, načina odijevanja, neprepoznavanja religijskih blagdana ili prehrambenih navika manjina stoje u koliziji s načelima jednakosti i ravnopravnosti koje su učahurene u demokratski ethos. Primjera je bezbroj, a ideja je pokazati kako su politike i svakodnevne prakse često u napetosti s vrijednostima koje bi trebale podržavati i zrcaliti.

Okosnicu prvog dijela knjige čini teorija o društvenoj pripadnosti. Neovisno o tome na koji smo način ušli u neku zemlju, kakav smo status imali, bili regulirani ili ne, bili djeca ili odrasli, nakon određenog vremena, kada smo postali dijelom tog društva, u njemu stvorili veze, odnose, domove, te njemu doprinijeli, mi trebamo postati punokrvni članovi zajednice, kao što de facto i jesmo. Pravima specifičnim za pripadnost nekoj zajednici, poput prava na rad, edukaciju, sudjelovanje u politici i odlučivanju trebamo moći pristupiti, ne preko strogo čuvanog, formalnog statusa građanina, već na temelju prisutnosti i aktivnog života, umreženosti u tkivo zajednice. I dok se Carens ne oslanja na priču o apsolutnom poništavanju razlike između člana i nečlana, građanina i stranca, u ovom dijelu on nudi redefiniciju članstva koje nije utemeljeno na formalnosti, već jednostavno na pripadnosti zajednici koja je nuspojava prisutnosti i života na nekom prostoru i kroz neko vrijeme.

Drugi dio knjige ponešto komplicira priču, koja već u prvom dijelu temeljito testira uobičajene politike i stavove prema strancima i članstvu u zajednici. Osim napuštanja opisa situacija iz svakodnevnog života i jezika bliskog širokoj publici, drugi dio donosi i razlaz s konvencionalnim pristupom imigraciji. Uvodi se nešto radikalnija, možda manje intuitivna priča o svijetu otvorenih granica.

Kada se govori o poziciji otvorenih granica u političkoj filozofiji, misli se na radikalnu redefiniciju uvjeta pod kojima se ljudi kreću među različitim državama. Jasno je da se kroz poziciju otvorenih granica ne govori samo o pravilima i politikama ulaska u određenu državu već i o pravilima sudjelovanja unutar te političke zajednice, a u konačnici i ostanka, što je krajnji cilj glavnine imigranata. Ne treba puno naglašavati snagu otpora na koji nailazi ovakva gotovo utopijska pozicija.   

Obrana otvorenih granica

Pozicija otvorenih granica brani se preko različitih strategija, a Carens svoj slučaj gradi na pretpostavkama da društveni poredak kakav jest, s pripadajućim institucijama nije nužan i time nepromjenjiv, već ljudska tvorevina, da su svi ljudi u moralnom smislu jednaki (neovisno o svome državljanstvu, rasi ili vjerskoj pripadnosti), te da restrikcije na ljudsku slobodu uvijek zahtijevaju opravdanje. Osim što je nepravedno da ljudi, prstom sudbine rođeni u siromašnoj zemlji, umjesto u bogatoj, time budu ozbiljno zakinuti, nametanje restrikcija na slobodu kretanja pretpostavlja ozbiljno ograničavanje slobode pojedinaca, i kao takvo, u duhu liberalne tradicije, zahtijeva valjano opravdanje. Neki od ponuđenih pokušaja opravdanja restrikcije imigracije i ograničavanja slobode kretanja pojedinaca na internacionalnoj razini jesu: očuvanje tradicije i kulture zajednice, pravo na samoodređenje države i slobodu udruživanja, pa čak i briga oko mogućih negativnih posljedica koje slobodna imigracija može imati na najsiromašnije, bez financijske mogućnosti preseljenja.

Prema Carensu, no i brojnim drugim teoretičarima, sloboda internacionalnog kretanja, jedno je od ljudskih prava svakog pojedinca, te prema tome nadglasava prava koja može imati zajednica na zaštitu kulturnih posebnosti ili na samoodređenje. Kontrola imigracije restrikcija je na ljudsku slobodu kretanja koja je, smatra Carens,  od esencijalne važnosti za ljudsku autonomiju, ali i jednakost šansi, s obzirom na nepravedan globalni društveni poredak.

Naravno, pretpostavku o slobodi međunarodnog kretanja kao ljudskom pravu neće svi zdušno potpisati (primjerice David Miller, drugi veliki politički filozof), jer da bi neko pravo bilo ljudsko, prema kritičarima ove pozicije, ono mora braniti vitalne interese pojedinaca, a na prvu ruku, moje pravo da tražim posao u Norveškoj ili edukaciju u Velikoj Britaniji, ne čini se od vitalne važnosti, ako mi više ili manje slično može ponuditi vlastita zemlja. Jasno, ovakav prigovor može dovesti do pretjeranog pojednostavljenja, pogotovo zato što se glavnina iseljenika i odlučuje na tako ozbiljan potez uglavnom gonjena ozbiljnim povredama vlastitih interesa na dostojanstven život, ili čak goli život, što je očito na primjeru izbjeglica. Ipak, poanta ovakvih rasprava dati je načelnu, normativnu sliku, tako da Carens u drugom dijelu nastoji pokazati kako, u načelu, isti razlozi zbog kojih se sloboda kretanja unutar vlastite zemlje smatra ljudskim pravom, ona se treba smatrati ljudskim pravom i izvan formalno postavljenih granica zemalja. Pravom na slobodu kretanja, ne štite se samo interesi da izbjegnemo ozbiljnu štetu i fizičku povredu do koje može doći u okolnostima rata ili elementarnih nepogoda već i niz pozitivnih interesa poput mogućnosti samoostvarenja, prava na romantične i prijateljske veze izvan granica vlastite zemlje, poslovne, edukativne mogućnosti, mogućnosti putovanja i upoznavanja novih kultura, potrage za boljim životnim prilikama i njima sličnih interesa.

Naravno, kako filozofija živi od valute argumenata, argument otvorenih granica iz obrane slobode kretanja ni u snu nije jedini i Carens se ne libi posegnuti za nizom drugih kako bi pokazao da je postojeći imigracijski poredak nemoralan i kako privrženost pravednosti te ideji da svi ljudi imaju jednaku moralnu vrijednost vodi do zahtjeva za otvaranjem granica. No kako bi se doživjela potpuna argumentacija koju razvija, preporuka je zaviriti u ovu obimom i kvalitetom bogatu knjigu.

U konačnici, važno je istaknuti i vrijednost pristupa ove knjige čitateljskoj publici. Kako nije pisana isključivo strogo tehničkim stilom filozofske analize, već uključuje i komentar na postojeće imigracijske i integracijske politike, može biti interesantna širokom sloju čitatelja, a ne samo onima iz usko-specijalizirane domene politike i filozofije. Osim šire publike do koje knjiga svojom metodologijom može doći, pomoću nje mogu se ispitati i same granice filozofije kao discipline i njezine uloge u društvu. Carensova, realna etika, kroz moralnu analizu postojećih politika i društvenog poretka, pokazuje kako se filozofska analiza može približiti običnom čovjeku i adresirati društveno važne probleme preko pozivanja na svakodnevne moralne intuicije i široko prihvaćena vjerovanja i stavove. Konfrontiranja s napetostima stvarnih politika s liberalnim i demokratskim principima daju mogućnost da se one mijenjaju i prilagođavaju u stvarnim društvenim okvirima. Drugim dijelom knjige kojim se napušta revizionistički pristup, omogućuje se, pak, da filozofija ispuni i svoju funkciju promišljanja i dizajniranja pravednijeg svijeta, ili svijeta kakav bi trebao biti, a ne kakav on uistinu jest.

Društvo se ne mijenja od jučer do sutra, i svijet otvorenih granica kakav brani Carens nikako nije preporuka političarima prije sljedećih izbora, niti mu je svrha da bude momentalno izvedljiv. No normativna analiza koju politička filozofija omogućuje može postati nacrt nekim budućim, boljim svjetovima, ili makar alat kojim se ukazuje na mane postojećeg. A prema Carensu, i brojnim drugima, svijet ograđen žilet-žicama, zidovima i čuvan naoružanim čuvarima pada na moralnom testu koji daje nacrt svijeta s otvorenim granicama.

Preporuke za daljnje čitanje i istraživanje:

Otvorene granice: Chandran Kukhatas, Phillip Cole, Kieran Oberman

Pravo države na restrikciju imigracije: David Miller, Christopher Heath Wellman

I mnogi drugi…