Što podrazumijevam pod terminom „knjige s brkovima“? Eh, prije svega, knjige koje ne bih preporučio bilo kome jer bi sadržajem mogle uvrijediti ili uznemiriti usplahirene duše. Knjige koje iziskuju određenu zrelost i nešto jači želudac. Knjige u kojima je radnja brutalnija. Brkovi, obrijani ili postojani ispod nosa, nisu nužan preduvjet za čitanje.

„Bosansku trilogiju“ Midhata Ajanovića Ajana svakako bih ubrojio u kategoriju „knjige s brkovima“. Ajanovićevi se romani, doduše, uspješno odupiru uobičajenim žanrovskim podjelama; nije ga nimalo lako smjestiti u određenu ladicu jer se autor cijelo vrijeme namjerno poigrava naizgled nespojivim žanrovima – fantastika, magični realizam, hiperrealizam, hardboiled krimići, ljubavni elementi i umetnuti eseji o poznatim osobama (Fritz Lang, John Ford, Nikola Tesla, Raymond Chandler, Mahatma Gandhi, John Cassavetes...) čine roman Salijevanje strave (Matica hrvatska Bizovac, 2013.), a mnogi navedeni elementi prisutni su u Ajanovićevim romanima Portret nacrtan ugljenom i kišom (Matica hrvatska Bizovac, 2015.)^[1]Za roman Portret nacrtan ugljenom i kišom 2010. godine dobiva Klas de Wilderovu nagradu koja se dodjeljuje najboljem švedskom piscu useljeničkog podrijetla. te Time lapse (Matica hrvatska Bizovac, 2016.).

Živahno pripovijedanje

Ajanović je vrstan autor koji iziskuje pažljivog, zahvalnoga čitatelja što umije prepoznati i cijeniti zahtjevan tekst što obiluje slikovitim i gustim opisima, brzim pripovjedanjima te brojnim književnim i filmskim referencama. Radnja u njegovim romanima u pravilu nije linearna, u romanu Time lapse^[2]Termin time-lapse označava specifičan način snimanja – u kratkom razdoblju prikazuje se materijal što se mogao snimati godinama sporim pokretima, kadar po kadar. Tako i Ajanović u romanu Time lapse na 282 stranica prikazuje tri generacije bosanske obitelji Beglerović. ima oblik narativnog mozaika.

Ajanović postupno montira djeliće priče tako što neprestance miješa prošle i aktualne događaje, stoga se konačni dojmovi tek na kraju posve slegnu i dođu na svoje pravo mjesto, stvaraju pritom nepatvorenu impresivnost kod čitatelja. Budući da je Ajanović u širim kulturnim sferama poznat i kao izuzetan filmolog i kao filmski radnik, nimalo ne začuđuje činjenica da se i u pisanju redovno znalački koristi filmskim jezikom, odnosno fragmentarnim, montažnim pripovijedanjem. Raspon njegove opće kulture vidljiv je u bogatoj bibliografiji – osim što piše multižanrovske romane, Ajanović svoje radoholičarske sklonosti potvrđuje i kao autor nekoliko stručnih knjiga u kojima pomno analizira određene značajke i posebnosti sedme umjetnosti, koristeći se pritom bogatim znanjem iz područja likovne umjetnosti, stripa, glazbe, filozofije, povijesti^[3]Animacija i realizam (Hrvatski filmski savez, 2008.); Karikatura i pokret (Hrvatski filmski savez); Milan Blažeković - život u crtanom filmu (Hrvatski filmski savez, 2010.); Nedeljko Dragić: Čovjek i linija (Hrvatski filmski savez, 2014.)....

Kao romanopisac, Ajanović se posebno ističe po napose živahnom pripovijedanju – bez obzira jesu li na sadržajnoj razini neuobičajeno poetske ili brutalne, njegove su rečenice uvijek protočne i lako prohodne; nema u njegovim pričama nejasnoća, iritantnih zastajkivanja i zamornih dijelova u obliku nepotrebnih opisivanja, pripovijedanja ili suhih dijaloga kakve nikada ne bismo čuli u stvarnosti, izvan papira. On svoje likove doslovno osjeća i razumije u svakom pogledu, poput pravog dramatičara zna kako će makar otprilike reagirati u kojoj situaciji i što su vjerojatno kadri napraviti u nepredvidljivim situacijama; Ajanović se u svim svojim romanima pokazuje kao psiholog jer je u stanju prodrijeti u misli vlastitih protagonista. Nije da vlada nad njihovim postupcima, samo ih prati poput brižnog roditelja koji ima naviku pedantno bilježiti stalne navike, povremene nestašluke ili skrivena nadanja vlastite djece.

Opet, bitno je naglasiti kako Ajanovićevi likovi nikada ne ostavljaju dojam umjetnih spodoba, već stvarnih (ne)običnih ljudi koje svakodnevno viđamo u trgovini ili na tržnici, u redu ispred šaltera, na ulici ili u javnom prijevozu – pojedini tipovi osobnosti koji tvore Ajanovićeve romane dio su medijskih natpisa, dok su neki sasvim marginalizirani, ni po čemu ekstravagantni i naročito zamjetljivi. Sigurno je da nisu izmišljeni, već preuzeti iz konkretnih životnih priča, što je zapravo jedan od najnužnijih preduvjeta da bi književno djelo bilo uspješno i pamtljivo.

Svjestan je Ajanović da ne mora u potpunosti izmišljati ljude i situacije, već da je za uspješno stvaralaštvo dovoljno koristiti gotove materijale iz stvarnosti, promišljati i proučavati ljude iz bliske sredine, koji su nam nadohvat ruke. Ajanovićevu „bosansku trilogiju“ krasi stalna prisutnost živog jezika; razumna i svrhovita upotreba razgovornog jezika i jezika ulice čini da protagonisti romana čitateljstvu zazvuče i izgledaju kao skroz opipljivi ljudi s kojima se susreću u dnevnom ritmu. Dobije se poželjan dojam da likovi nipošto nisu izmišljeni, već da dolaze direktno iz susjedstva.

Inteligentni individualci, ali kriminalci

Pitanje identiteta i pripadnosti stalno se otvara u Ajanovićevim rečenicama. Naročito ga intrigiraju imigranti s područja Balkana, koji se više-manje prilagođavaju u švedsko društvo što je po temperamentu tiše i smirenije od glasnih i nametljivih pripadnika balkanskih prostora. Iskustvo doseljenika Ajanoviću je posebno blisko jer je zbog ratnih nemira 1994. godine otišao iz Sarajeva u Švedsku, točnije, u Göteborg. Doktorirao je s filmološkom tezom pa tamo predaje povijest i teoriju animacije na švedskim filmskim školama.

Netipični kriminalci također su učestali sastojak radnje. Pretežno su to inteligentni individualci, a ne klasične siledžije što na prvu izazivaju gadljivost. Ajanovićevi likovi plaćenih ubojica izazivaju barem onu osnovnu dozu sućuti i razumijevanja, nisu ni pretjerano dobri ni loši, već su kombinacija svega pomalo. Osobno me Ajanovićevi romani mjestimice podsjećaju na rane Tarantinove kriminalističke filmove koje bismo mogli opisati sintagmom „filmovi s brkovima“, ali ima u njegovim romanima duhovnosti i refleksivne mističnosti kakvu nalazimo u romanima kolumbijskog nobelovca G. G. Marqueza. Misteriozna Una koja pripada Dobrima^[4]„...jedna od onih koji su na ovom svijetu da nam pomažu i da nas oduče od zla koje je ljudskom biću prirođeno.“ (59.) , plaćeni ubojica Bešlija, propali umjetnik Crtač koji postaje profesionalni plaćeni ubojica, filmski kritičar Ninoslav koji se boji snimiti svoj film pa zato radije piše o tuđim audiovizualnim ostvarenjima, imigrant Memo i načitani taksist Nebojša tek su neki od brojnih slikovitih likova iz Ajanovićevih slikovitih, gustih pripovijesti što lako osvajaju poklonjenu pažnju.

Vrijeme što se uloži u Ajanovićeve romane (i stručne knjige) u konačnici se višestruko isplati jer, istodobno nam se pruža prvoklasan spoj akcijsko-misaone fikcije i fakcije, smione i originalne storije što razbuđuju maštu te proširuju granice općeg znanja i dosadašnje spoznaje.