Čitateljska grupa Ogranka Drenova, već devetu godinu zaredom, u Mjesecu hrvatske knjige obilježava i svoje obljetnice druženja, čitanja i razgovora o lijepoj književnosti.

U znaku te obljetnice ovaj put razgovaralo se s Karmelom Špoljarić i o njenom romanu "Major Tom" koji je, kako kritika kaže, "odmicanje od dominantnog magijskog pripovijednog obrasca prema, uvjetno rečeno, nešto tvrđem realističkom pismu".

Stvaran iz književnosti, prepun je više ili manje prepoznatljivih književnih motiva, što u izravnom citiranju, što posredno preko situacija i likova. Špoljarić je iskoristila nataloženu lektiru i, prebacujući njeno univerzalno značenje u suvremenost, gradila labirintsku strukturu romana. Najdominantniji je sloj romana krimi-priča koja u osnovi nosi istragu, a tumačenje književnosti nije ništa drugo nego neka vrsta istrage, traženje značenja i konačne spisateljske istine.To je onaj dio koji drži cjelinu romana, osnovna konstrukcija, poznata u književnosti od Dostojevskog pa do suvremenika, npr. Pamuka i Eca, kako bi djelo držalo čitateljsku pažnju i vuklo kroz labirintske zakutke primarne istrage. Ali u tom labirintu još je cijeli niz zatvorenih, okolnih, duljih, blokiranih i inih prolaza ili neprolaza koji podrazumijevaju pažljivijeg čitatelja, istraživača. Kako su granice labirinta, kako autorica kaže, "kao toposa teksta" skoro pa nevidljive, radnja/radnje romana dobijaju notu razlivenosti koja se od glavne struje dalje grana prema drugim hodnicima onoliko koliko glavna struja snažno potisne svoje krake. Takav način pisanja dopustio je otvaranje mnoštva novih priča, a na okupu ih drži glavni lik, što konstruktivno, što simbolično. Konstruktivno na taj način da igrom slučaja ili emocija postaje istražitelj, a simbolično da je po zanimanju knjižničar ("bibliotekari i biblioteke bili su njegova opsesija"), čuvar priča, središnja figura Borghesove "babilonske knjižnice". "U središtu biblioteke postoji heksagonalna prostorija koja sadrži registar, a knjižničar koji je nadgleda sadrži moći slične Svemogućem. U svim knjižničarima svijeta zato tinja jedna želja – da će jednom pronaći jedinstvenu knjigu koja ima posebno značenje." A potraga za "beskrajnom knjigom" počinje se otkrivati tek kada se glavni lik dovoljno otvori čitatelju.

Dakle, glavni lik, Benjamin L., knjižničar je koji se u početku doima kao stereotip. Nezanimljiv, introvertiran, kao da je preslikan iz filmskog serijala "Knjižničar" i onda polako, kroz istragu i zbivanja koja naizgled pronalaze njega, a ne on njih, doživljava osobnu promjenu. Način na koji ga spisateljica uvodi u djelo u maniri je realističnih romana, kao i cijela njegova obiteljska priča, koja vuče prema tipičnoj obiteljskoj sagi ovih prostora, gdje povijesni lomovi kreiraju pojedinačne ljudske sudbine. Ona je paralelna s krimi-istragom i doprinosi Benjaminovim promjenama, kako se na privatnom planu otkrivaju obiteljske tajne i kako napreduje krimi-zaplet. Osim Benjaminove obiteljske priče, tu je više obiteljskih skica, koje predstavljaju dobru podlogu za roman (priča Lotine obitelji, Maričina priča...).

Benjaminove dvije kolegice, a svaka ima svoju priču i svoj san, Marica i Lukrecija, postavljene su kao suprotnosti i fizički i porijeklom. One dotiču sociološki nivo romana, gdje je jedna simbol propadanja i gubljenja malograđanske urbane sredine velikoga grada, a druga simbol neostvarenih želja i nada novopridošlih s velikim očekivanjima – u konačnici tragični likovi te posredne i neposredne žrtve krimi-zapleta.

Drugi su par ženskih likova baka i majka, kao simboli obiteljskih odnosa opterećenih poviješću. Baka kao stup Benjaminove osobnosti i majka kao nastavak neizrečene obiteljske priče, povezane Benjaminom kao centralnom figurom njihova odnosa. Benjaminov je odnos s bakom dovršen, a odnos s majkom ostaje nedorečen i neizrečen, kao da je ostao visiti u zraku i čeka svoju bolju priliku. Cijela ta priča dopuna je razvoja njegove osobnosti, kada se pred njim otvara novi/drugačiji život te Benjamin postaje jedan od mnogih mladih ljudi koji odlaze iz zemlje. Kako je na početku prikazan kao stereotip introvertiranoga obrazovanog mladog čovjeka, skrivenog među knjigama, nezanimljivog i previše običnog, u konačnici postaje jedan od mnogih mladih ljudi ovih prostora kojima prošlost i sadašnjost ne dopuštaju graditi mirnu i sigurnu budućnost.

Benjaminov ženski suradnik u istrazi je Lotta, koja je formirana prema Larssonovom književnom liku. U početnim susretima djeluje kao kopija Lisbeth, ali kako radnja odmiče, kako se Benjaminov lik otvara, tako se otkriva i njena priča. Lotta je kao suprotnost sestri Lauri, čiji lik negdje u daljini lebdi rubovima knjige, te osim Lynchove Laure asocira i na Petrarkinu, ili da parafraziramo Andrića – Laura, žena koje nema - ona u knjigu ulazi kao lik koji već ne postoji, koji nestaje pri samome početku.

Ostali likovi više su kao skice različitih životnih strujanja, koji u sociološko-povijesnom kontekstu dopunjavaju društvenu sliku i doprinose stvaranju "beskrajne knjige", koja, kao i život, svakim početkom dovršava neki kraj i tako redom u spiralnom nizu. Koristeći se glazbenomkulisomveć i u naslovu romana(Bowie kao globalno, pa doAzre kao lokalnog simbola jednoga vremena),daje se širi kontekst djelu.Sadržajno se obogaćuje vremenom iz kojega glazba potječe, stanjem duha i svijesti ljudi toga vremena i njihovim preobrazbama u sadašnjosti (npr. Branimir, urbani momak iz vremena novog vala uhvaćen u procjepu ideala i postratne stvarnosti, a veza Tomislava i Majora Toma asocijacije vuče još dalje u stvaranje rock legendi, obilježavanje stavova glazbom i njeno preoblikovanje do naše stvarnosti).

U autoričinom poigravanju literaturom nije zaboravila ni poziciju spisatelja. Njeno svevideće oko otkriveno je čitatelju i kao da ironijsko-humorističnim komentarima poručuje: ovo je fikcija kojom se ublažava stvarnost. Tim diskretnim autorskim osvrtima na proces stvaranja povlači granicu fikcije i stvarnosti, zaokružuje svoj labirint i dodaje još jedan literarni postupak u mnoštvu lektirnog mozaika.

Roman u kojem se vodilo računa o detaljima i narativnom toku osnovne, kao i sporednih radnji uspio je održati čitateljsku pažnju dobro slijedeći žanrovske zadanosti, ali u cjelini se osjeća nedovoljno izražena idejnost. Svi književni simboli, postupci i njihova moguća tumačenja ne objedinjuju se u razgovjetnu idejnost labirintske strukture i povremeno upućuju na mnogo više nego što u cjelini djela nude. Čini se da tematska mnogostrukost opterećuje inače dobro postavljenu konstrukciju te u široko zahvaćenom labirintu idejnost razbija na manje dijelove koji se gube u njegovoj spletenosti. Možda je to i bila autoričina namjera jer do kraja nije jasno tko "je slao tajanstvene poruke s tekstom romana Laure P." kao ni pitanje – "tko je ubio Lauru P.? Na vama je da to otkrijete!"