Proživljavam sve kao da se radi o poeziji, a takav sam i u pisanju. To se, dugoročno gledano, jako kosi sa stvarima s kojima smo neprestano povezani, s vremenom koje je potrebno za svakodnevni život, ometa me u pisanju; TV-drama, radiodrama, kazalište.

Benno Meyer-Wehlack, dnevnik, 1972.

Tekstove njemačkog pisca, scenarista, dramaturga i dnevničara Benna Meyera-Wehlacka prvi put sam čitala ubrzo nakon njegove smrti, u Protokolu jednog rastanka njegove supruge Irene Vrkljan (Naklada Ljevak, 2015.). Svidjela mi se glavna ideja knjige: pisanjem o osobi koju smo izgubili moguće je preživjeti gubitak. Irena Vrkljan je u Protokolu ispisala svoju tugu, pokušavajući istovremeno supruga sačuvati u napisanome.

Nedavno je objavljen i izbor iz dnevnika Benna Meyera-Wehlacka: Hodanja, čežnje: berlinsko-zagrebački dnevnik 1970-1977. (Disput, 2019). Taj me se tekst toliko dojmio da sam nakon njega pročitala sva njegova djela dostupna na hrvatskom - knjigu kratkih eseja nastalih iz dnevnika Zagrebačke bilježnice (Grafički zavod Hrvatske, 1988., prev. Nenad Popović) teroman Šlatenšames ili Berlin na moru: pripovijest iz poraća (Disput, 2018). Oba Disputova izdanja sjajno je prevela Sandra Brkljačić.

Obara njegova sposobnost da svakodnevno prometne u umjetničko, tj. da svakoj kamenoj kući, svakom pročelju zgrade, svakoj vrućini ljeta ili ljudima koje susreće – s jedne strane pronađe bit.

Svi su ovi naslovi autobiografski, pa sam posve uronila u autorov unutrašnji svijet i senzibilitet, čitala sam ga polako, posvećeno, neke dijelove i po nekoliko puta. I ostala sam bez riječi, po tko zna koji put shvativši da pred pravom literaturom ostajemo nijemi. Autor je to koji stilom razmiče život za mišljenje, otvara svjetove i poziva na nova stvaranja. Možda bi, razmišljala sam, na ovakvu umjetnost valjalo odgovoriti kreativno – napisati mu pjesmu, isklesati kip, skladati simfoniju? No to ne znam, pa ću pokušati ovako.

Već prve rečenice literarnog dnevnika Benna Meyera-Wehlacka otkrivaju vrhunskog pisca. Obara njegova sposobnost da svakodnevno prometne u umjetničko, tj. da svakoj kamenoj kući, svakom pročelju zgrade, svakoj vrućini ljeta ili ljudima koje susreće – s jedne strane pronađe bit, ali i da ih obogati vlastitim dojmom. U malo će riječi preliti velike doživljaje i nerijetko uobličiti zorne filmske slike. Tekst dnevnika oživljava niz životnih prizora: vodoinstalater ispod pulovera nosi novine da mu bude toplije, u slovenskom selu ženi pada bicikl s bocama, a u Sarajevu, slika za vječnost: u jutarnjoj izmaglici ispred željezničke rampe žena u širokim sivim dimijama na cvjetiće s djetetom u naručju.

Benno Meyer-Wehlack osjeća da je njegova dužnost da govori, da bude kroničar, i tako se, šećući gradom, pretvara u flâneura o kojem je u Estetičkim ogledima pisao Walter Benjamin: Ulica postaje dokoličarov stan te je on kod kuće među pročeljima, kao što je građanin kod kuće među svoja četiri zida. I Benjamin je po Berlinskom djetinjstvu posipao niz detalja, po sjećanju, iz djetinjstva: oživio gradske uglove, starinska vrata, tržnice i karijatide, da bi u eseju o Tiergartenu primijetio: Treba se znati izgubiti u gradu kao u šumi. Oba autora u minucioznom ispisivanju osobnih povijesti, u tom gubljenju u malome, zapravo opisuju i svoje vrijeme.

Dnevnik bez Ja

Dnevnik Benne Meyera-Wehlacka poetski je i fragmentaran - njegova je forma estetizirana, vrlo literarna, povremeno scenaristička, a sadržaj zapravo životan. Čitamo poetsko dokumentiranje svakodnevice, bilježenje destilata života; provedeni se dan svodi na konkretne impresije:

Loša cesta prema Draguću. Pojavilo se sunce. Zelenilo. Magarac. Trešnje. Kameni stol. Majušna kapela, oslikana prije 400 godina. (Irena je napravila film o istarskim freskama) Boje ove zemlje. Crvenkasti tonovi. Veseli ples mrtvaca. Likovi iz okolice. 1970.

Točeno vino iz podruma u Prilazu. Dugo se osjeća miris od pretakanja u bocu kroz lijevak. 1975.

U malo riječi dočarava atmosferu, oduševljavajući kratkim i preciznim uvidima, pa će na Braču usred ljeta zapisati: Vrućina kao da stoji. Poput mnogih dnevnika, i u ovom, lako i prirodno, neusiljeno, supostoje važne i banalne činjenice. Evo berlinskog zapisa iz 1974.:

… Razvrstavanje pošte. Nove baterija za radio.

Oluja. Sunce. Pljusak. Nije hladno.

Ljudi su ovdje ružniji, kao i jučer u vlaku.

Nixon je dao ostavku.

Nije stoga čudno da je u dnevniku citirao zapis Franza Kafke: Nijemci su Rusima objavili rat. – Poslijepodne škola plivanja.

Većina dnevničara piše prvenstveno o sebi, žaleći se često na životne okolnosti, no toga kod ovog autora nema. On je u vlastitom tekstu gotovo nevidljiv, piše o drugima, ne kuka i ne skreće u sentimentalizam. I zanimljivo – na kraju, fragmentarni tekst, te odvojene slike, stvore dosta koherentnu priču. Iza niza fragmenata jasno sam mogla osjetiti vrijeme u kojem je živio i stvarao, ali i osobu koja se nastojala sakriti – obazrivog Benna Meyera-Wehlacka, ranjivog i hipersenzibilnog, prožetog neiskvarenošću - koju često pogrešno zovemo „dječjom“, navodeći time na perverznu pomisao da je normalno da su odrasli pokvareni.

U Zagrebačkim bilježnicama – zanimljivom štivu za hrvatske čitatelje jer autor u njima jugoslavensku kulturu promatra izvana – također pronalazi poeziju u običnom, i zapisuje: Svakodnevni život je prejak. I sadrži gotovo sve. U tom prejakom (doživljaju, ali i prejakom ranjavanju okrutnim zahtjevima egzistencije), Benno Meyer-Wehlack promatra i pronalazi ono krhko. Divi se krivom drveću, ljepšem od ravnog, dosadnog, uklopljenog u moderne eksterijere, a tu je mini-divan esej o labavo pričvršćenom i zaboravljenom poštanskom sandučiću: pokušava ubaciti pismo u sandučić koji visi koso u utoru. Možda nije dobro pričvršćen, malo se klima. Izgleda usamljen. Možda su ga zaboravili.

 

Većina dnevničara piše prvenstveno o sebi, žaleći se često na životne okolnosti, no toga kod ovog autora nema.

Osim što se divi zaturenim stvarima, spominje i ljude koje je život gurnuo sa strane ili su doživjeli neku nepravdu, pa će tako iz dnevnika, izvan konteksta, odjednom izroniti strašna rečenica: Gospođa Uecker. – Morala je platiti 25 maraka za pepeo brata koji je umro u koncentracijskom logoru. Time podsjeća na prozu Irene Vrkljan, koja je hrvatsku književnost napučila autsajderima, onima "između“, ispisujući iz teksta u tekst nemile sudbine Marine Cvetajeve, Sabine Spilerein, Waltera Benjamina ili Miljenka Stančića.

Mikrosituacije Benne Meyera-Wehlacka podsjetile su me na opis knjižare iz Zapisaka Maltea Lauridsa Briggea R. M. Rilkea: Njima nikad nitko ne dolazi, zacijelo i ne prodaju ništa. Pogledamo i unutra, vidimo ih kako sjede, sjede i čitaju, bezbrižni; ne brinu se za sutra, ne strepe hoće li im što uspjeti; pas je ovdje, sjedi kraj njih, dobre je volje, ili mačka, koja tišinu čini još većom, vukući se uz redove knjiga, kao da briše imena s njihovih hrbata. Ah, kad bi samo to dostajalo: žudio sam katkada, da kupim pun ovakav izlog, da sjednem s psom, da provedem ovdje dvadeset godina. (prev. Oto Šolc)

Zamišljam kako bi i Meyer-Wehlack želio ostati sjediti u takvoj knjižari – no između njega, Rilkea i Benjamina, postoji velika razlika. Rilke i Benjamin u svojoj prozi pričaju priču, iznose svoje mišljenje, dok Meyer-Wehlack impresionistički bilježi dojmove, daje nam natuknice, i poziva nas na mišljenje, na gledanje, ne gura se i ne želi nas ni u što uvjeriti. On zahtijeva senzibilnog čitatelja koji će prihvatiti njegov poziv i na temelju tih zabilješki krenuti gledati i misliti.

Živjeti umjetnost

Čitajući dnevnik Meyera-Wehlacka, minimalističke bilješke nastale između 1970. i 1977., pred sobom imamo pisca koji živi umjetnost, zajedno s Irenom Vrkljan. Bez umjetnosti im zapravo nema života, potrebna im je poput disanja, pa oboje pišu tekstove u kojima je teško odvojiti šalice, stolnjake, pročelja zgrada, razgovore o upalama grla, od razmišljanja o poeziji, umjetničkim formama ili dramaturgiji. Premda često u besparici, redovito odlaze u galerije, na izložbe, kupuju knjige i slike, posjećuju slikare… Iz današnje se perspektive postavlja pitanje: bi li isto tako živjeli i danas, ili je to ipak bilo neko drugo vrijeme?

Iz dnevnika je razvidno i da je bračni par Vrkljan Meyer-Wehlack imao bogat društveni život, susreću poznata kulturna imena toga doba.

Čini mi se da je to bilo vrijeme kad je riječ bila važna, kad su tekstovi imali neku težinu, kad su ljudi više kupovali knjige ili slike, kad je umjetnost bila prisutnija u svakodnevici (i u koje bi antikvarijate to danas zalazili, u koje knjižare?). Ne treba idealizirati situaciju - i tada je u „kulturi“ vladala bijeda: Irena Vrkljan 1970. za zbirku pjesama nije dobila honorar nego su joj ponudili da odabere knjige koje želi, a ovaj se berlinski zapis iz 1972. može potpuno preslikati na današnju situaciju:

S režiserom Wernerom Schlechteom. – Razgovor o gubitku individualnosti, radu na tekućoj traci. „Veliki individualci se opijaju i ne žele to vidjeti.“ Schlechte: Postalo je gore. A tek ta besmislena konkurencija. Svaki sljedeći početak večernjeg programa u 19 sati znači sve pliće filmove, pod komercijalnim pritiskom. Ne koristi tu nikakav otpor. Kasnije u taksiju kaže: Od kakve su vam koristi ova razmišljanja? Što imate od njih? Jasnoću, spoznaju, zaštitu od bilo kakvog iznenađenja, kažemo mu. To je naše oružje. To, naravno, ne treba shvatiti kao recept.

Iz dnevnika je razvidno i da je bračni par Vrkljan Meyer-Wehlack imao bogat društveni život, susreću poznata kulturna imena toga doba  – u Zagrebu se viđaju sa slikarima, kiparima, pjesnicima, prijatelji su im slikar Miljenko Stančić, kipar Vanja Radauš, političar i književnik Ivan Šibl, publicist Karlo Štajner (na njemački su prevodili njegovu knjigu 7000 dana u Sibiru), redatelj i urednik Angel Miladinov, slikar Ivan Picelj i dr. U Berlinu se pak nalaze u društvu režisera Petra Lilienthala, čileanskog umjetnika Claudija Langea i dr., a na jednoj večeri 1971. Günther Grass im je dva sata čitao poglavlja svoje nove knjige. Benno Meyer-Wehlack s tih susreta u dnevniku izdvaja kratke rečenice koje je netko rekao, ne komentirajući ih, primjerice: Irena: umjetnost zanima samo umjetnike.  

Bilježi i knjige koje čita, spominje Siegfrieda Lenza (Sat njemačkoga), Thomasa Bernharda (Lovačko društvo), Viktora Šklovskog (Sentimentalno putovanje), Cesarea Pavesea (Mjesec i krjesovi)i, primjerice,Lillian Hellman (Nedovršena žena). Za Sartrove Riječi primijetio je da je to osjetilna opredijeljenost za duhovno, dok će za Götheove Patnje mladog Werthera zapisati: Knjiga se lako čita, teče poput vode. Malo je moralizirajuća, s natruhom staleške uobraženosti. Uza svu sklonost seljačkom, jednostavnom životu.

Pisanje kao nužnost, umjetnost kao spas

Uvijek sam pisanje osjećao kao nešto apsolutno, zapisao je Benno Meyer-Wehlack 1974., a njegovi dnevnički zapisi to zaista i potvrđuju. Taj osjećaj bijega u tekst u hrvatskoj je književnosti najbolje opisala upravo Irena Vrkljan, ponovivši tvrdnju Marine Cvetajeve „Posve sam se preselila u teku“. Bennovu će smrt u Protokolu okarakterizirati kao udarac u središte života i pisanja, i nešto kasnije ustvrditi da je pisanje možda posljednja ruka koja nas pridržava. Jer pisanje im je oboma nužnost, nešto bez čega se ne može. Poput mnogih drugih, često su bili pred dilemom: hoće li prihvatiti stalni posao (koji donosi novce, ali oduzima vrijeme za pisanje), ili će se riješiti zaposlenja, i siromašni uživati u pisanju? O tome će Benno 1977. zapisati: Ne smatram da smo privilegirani, iako je uobičajeno mišljenje o tome sasvim suprotno.  

I nije čudno da je umjetnost Meyeru-Wehlacku bila nasušna potreba, čak se može reći da mu je spasila život, što tematizira u romanu Šlatenšames ili Berlin na moru. Priča je to o njegovu alter egu Rolfu Hellhoffu koji se nakon rata vraća kući u Berlin. Ima sedamnaest godina, tek je skinuo uniformu, putuje sâm da ne bude upadljiv, jer je u ratu upoznao opasnost psihologije grupe, a svjestan je i banalnosti zla i nevrijednosti ljudskih života. Šokiran je prizorima razorenoga Berlina. Ničega prepoznatljivoga nema, gladan je, umoran, zgužvan, prljav i deziluzioniran, i odjednom uočava da je kazalište Tribüne čitavo! Tu se ranije divio velikim glumcima, i sad odjednom zajedno s njima dobiva priliku obnoviti kazalište. Mladi čovjek postaje njihov Šlatenšames (onaj koji u sinagogi struže ostatke loja sa svijećnjaka), zapravo 'Katica za sve', i u tome nalazi smisao.

Priča je to koja opisuje povratak mladog čovjeka k sebi, njegov izlazak iz ne-osjećanja i ne-suosjećanja. Romanom dominiraju upečatljive, kratke rečenice, kao i u dnevniku, a autor autobiografske elemente vješto koristi da bi progovorio o slobodi, individualizmu, smislu, radu, bez ikakva dociranja.

Autsajderi

Uvijek je bilo teško biti pojedinac, autsajder, jer su dominantne društvene vrijednosti poput tvrdokornog virusa. Pojedinci koji ljude zaražene stvarnošću promatraju izvana, s čuđenjem, prezirom ili ravnodušno, obično pripadaju nekoj marginaliziranoj skupini, ili ih te vrijednosti ne zanimaju jer ispunjenje nalaze drugdje. Nakon što sam se godinama bavila autobiografskim tekstovima autsajdera i doktorirala na toj temi, čini mi se da je Benno Meyer-Wehlack čak i u tom nizu individualaca poseban slučaj. Za sebe i Irenu je 1976. zapisao: Jasno je: nemamo mi nikoga. Tek pojedince. Ili anonimne. U redu? Nemamo ni grupu, ni književne krugove, ni kazalište, lijevi svjetonazor – ništa od toga ne stoji iza nas.

 

U brzom životu, u svakodnevici u kojoj je imati postalo važnije od biti, u poplavi samohvale, u površnosti i buci koju je Irena Vrkljan nazvala grajom globalnih pobjednika, posegnite za djelima Benna Meyera-Wehlacka, ne žurite, zaronite duboko u njih.

Zato su me sve njegove knjige podsjetile na važnost beskompromisnosti: treba živjeti ono što želimo, bez obzira na prepreke i na neposrednu okolinu koja uvijek zahtijeva mlaku normalnost, pokoravanje većini, sagibanje glave. Novac je potreban, ali ono što kupimo potroši se i nestane, brzina je važna jer nije lijepo kasniti, ali što radimo kad smo na vrijeme stigli na mjesto sastanka? Važno je što gledamo, što čitamo, s kime razgovaramo, što uzimamo kao vrijedno. Pročitamo li četiri prosječne knjige za redom, već nam se ona peta prosječna može učiniti odličnom, lako spuštamo ljestvicu. Toga najbolje postajemo svjesni kad se odjednom pojavi literatura poput tekstova Benna Meyera-Wehlacka, pa se pitamo – što smo to čitali prije?

Valja posebno pohvaliti divan prijevod Sandre Brkljačić koja je čitateljima u dnevniku i romanu Šlatenšames prenijela niz dojmljivih pjesničkih slika poput mačke koja mijauče duboko i muklo kao neko staro dijete pred smrt.

U brzom životu, u svakodnevici u kojoj je imati postalo važnije od biti, u poplavi samohvale, u površnosti i buci koju je Irena Vrkljan nazvala grajom globalnih pobjednika, posegnite za djelima Benna Meyera-Wehlacka, ne žurite, zaronite duboko u njih. S razlogom je u Zagrebačkim bilježnicama zapisao: Osjećam, samo sam gost. Kao inače na Zemlji. Bio je gost u materijalnoj stvarnosti, svijet je promatrao i o njemu je pisao kao da ga prvi puta vidi, gledajući ga iznova, zamjećujući većini nevidljive detalje. Upravo ga zato treba čitati – on dolazi iz vremena u kojem je riječ značila više nego danas, njegovi nam tekstovi stoga omogućuju da vidimo dalje, mislimo jasnije, osjećamo punije.