Pecanje, problemi s alkoholom, roditeljska premišljanja, ljubavne slatke i gorke brige, egzistencijalne strepnje i odnosi s roditeljima učestali su motivi u pjesničkom opusu Raymonda Carvera koji, godinama unatoč, ne gubi na vrijednosti. Carver nije opisivao samo idilične, već i neugodne situacije kroz koje je izravno ili sporedno prolazio pa tako u pjesmi Novčanik mog oca govori o tome kako s majkom i pogrebnikom dogovara očev pogreb.

Motiv očeve smrti pokreće radnju u grafičkom romanu Come prima (Fibra, 2017.) koji u potpunosti potpisuje Alfred.[1]Iza pseudonima Alfred krije se Lionel Papagalli (1976.). Plodan autor, u manjoj mjeri poznat za domaće prilike. Nacrtao naslov Zašto sam ubio Pierrea (Fibra, 2009.) za koji scenarij potpisuje Olivier Ka. U potpunosti napravio naslov Neću umrijeti kao lovina (Fibra, 2017.).

Bratoubojice

Braća Giovanni i Fabio sretnu se nakon deset godina, što Fabio loše prihvati jer ga Giovanni podsjeća na sve što je prisilno napustio. Fabio je boksač i nije pretjerano uspješan, dužan je ljudima novac i nije na dobrom glasu. Podosta konfliktan, nesklon komuniciranju i emocionalno nepristupačan, Fabio nerado govori o osobnim obmanama kojima nastoji zavarati druge, ali i samoga sebe. Reagira impulzivno i nije mu drago što vidi brata. A Giovanni se nije pojavio bez razloga, uz sebe ima urnu u kojoj se nalazi očev pepeo. Moli Fabija da se vrati u Italiju kako bi pokopali oca. Fabio odbija. Međutim, da bi izbjegao novčane probleme i pokupio dio nasljedstva koji mu zakonski pripada, Fabio nevoljko udovoljava bratu i pristaje na povratak, no tijekom puta otkrit će se koji su pravi razlozi zašto se odlučio na povratak koji je godinama odgađao.

Godina je 1958., u talijanskim kinima prikazuje se komedija I soliti ignoti Marija Monicellija. Putovanje je prožeto trzavicama, brzo dolazi do predbacivanja i razračunavanja, sastavljanja memorijskih duhova iz prošlosti. Giovanni je u međuvremenu stasao, ne boji se više starijega brata koji, pokazat će se kasnije, nije posve od kamena, premda se rado prikazuje kao opasan, šutljiv tip. O fokusu priče je međusobna interakcija braće između kojih je poveća odsutnost, što je plod višegodišnje šutnje i izbivanja. Tijekom putovanja ne manjka prepreka što su uobičajen dio puta (kvar, krađa vozila, susret raznoraznih osobenjaka, usputni suputnici) i povišenih tonova, glasno braća promišljaju o prošlosti i pritom se redovno zakrve jer neriješeni događaji utječu na sadašnjost i blisku budućnost. Ništa nije kao prije, sve se uvelike promijenilo.

U veljači 1945. Umberto Saba piše Prečace i pričice u kojima konstatira kako Talijani nisu ocoubojice, već bratoubojice. „Talijani se žele predati ocu, a zauzvrat od njega dobiti dopuštenje da ubijaju drugu braću.“ Alfred postupno otkriva zašto je Fabio naglo napustio dom i obitelj, da nije bio u pitanju tek običan mladenački hir ili stvar ponosa i znatiželje kako on to voli opisivati, već da je otišao zbog ideoloških podjela koje su i nakon Drugog svjetskog rata bile veoma izražene u Italiji, ali i susjednim zemljama (čemu i mi stalno svjedočimo). Fabio nije pobjegao kako bi proširio horizonte i upoznao svijet, već zbog straha, kontradiktornosti i mentalnih kočnica što su ga kasnije priječile u donošenju odluka, prije svega, u procesu povratka. Kako se put bliži kraju, tako se nakupljeni bjesovi smanjuju, dolazi do očekivanoga izmirenja i obnavljanja zajedništva.

Dok je naslov Kako pauci dolaze na svijet djelomično strip ceste, Alfredova grafička novela u potpunosti pripada tom podžanru. Alfredova priča o dvojici braće izravno obiluje filmskim referencama, podsjeća na zlatno doba talijanske kinematografije, kada su vladali majstori režije kao što su Ettora Scola, Dino Risi, Giuseppe De Santis, Francesco Rosi, Roberto Rossellini i Vittorio De Sica. Mada je priča motivirani već postojećim filmskim ostvarenjima i temelji se na klasičnom sukobu između dvoje suprotstavljenih protagonista, to nipošto ne znači da naslov Come prima ne valja i da je riječ o slabom plagijatu, već se može promatrati kao književno-likovna posveta jednom vremenu i jednoj obiteljskoj priči. Teško je ne prisjetiti se filmova Rocco i njegova braća (Luchino Visconti, 1960.) te Moj brat je sin jedinac (Daniele Luchetti, 2007.) u kojima također ima sukoba između braće što se veoma razlikuju u svjetonazoru, karakteru i temperamentu.

Obiteljska drama

Come prima najlakše je definirati kao obiteljsku dramu s primjesama komedije. Ozbiljno bude smiješno, posebno kada se forsira ozbiljno, nije da se cijela priča temelji na sukobu i napetostima. O realističnim situacijama pripovijeda Alfred, mnogi bi se mogli pronaći u liku Fabija koji godinama bježi od duhova prošlosti i odbija se suočiti s neugodnostima. Teško da postoji osoba koja nikada nije pretrpjela napetosti i neslaganja u komunikaciji s bratom, ocem ili osobom koja mu je nekoć bila poput brata, tako da bi svatko mogao pronaći djelić sebe u liku Fabija ili Giovannija jer je i osobno proživio srodnu priču. Ovo je posve privatna priča, lišena epskih obrata. Scene u kojima se prikazuje nedavna prošlost podsjećaju na retro razglednice i sliče naslovnici romana Rezalište Igora Štiksa (naslovnu ilustraciju napravio je Vedran Klemens).[2]Roman Rezalište također je obiteljska priča; tri generacije jedne obitelji nađu se na okupu nakon više od dvadeset godina pa mnoge neizrečene misli izlaze u bližu javnost.

Alfred u ovoj priči ne pretjeruje u likovnim eksperimentima, manje je inovacija, a više efektnih, konvencionalnih rješenja po pitanju montaže i kompozicije kadrova. S druge strane, crtež mu je ovdje bogatiji detaljima i tek djelomično minimalističan, ali ipak specifičan i prepoznatljiv. Očit je i napredak na spisateljskoj razini, svjesno ne inzistira na originalnoj priči, već se otvoreno referira na filmove i postojeće priče u kojima se tematizira zamršen odnos između braće. Naravno, može se Alfredu prigovoriti na upotrebi brojnih klišeja tijekom naracije, no klišeji su poput frazema u govoru, veoma su ljudska komponenta, univerzalna i nesvjesna sastavnica svakodnevice. Na narativne klišeje reagiramo burno, dok sveprisutnost frazema uzimamo zdravo za gotovo. Eto, opet koristim frazem.

Come prima prava je emotivna poslastica za one čitatelje koji su jednom ili u više navrata prošli bolan proces odlaženja ili bježanja čiji su razlozi, kako vrijeme prolazi, sve nejasniji i mutniji. Klišejima unatoč, Alfred je sastavio snažnu priču o osobnim padovima i pomirenju. Tko zna, možda Come prima nekoga potakne na povratak bližnjima, učini davne nedoumice jasnijima i manje bitnima te potakne pojedinca na pozitivno djelovanje, to jest, popravljanje prošlosti u svrhu unaprjeđenja budućnosti? Možda netko smogne hrabrost da se konačno javi osobi koju godinama izbjegava jer ga koči snažan sram, strah ili ponos pa obnovi prijateljske spone s ljudima koje je pokopali žive, nadajući se pritom da će sve biti kao prije? Čudni su putevi čitateljski. Veoma čudni. I varljivi. Veoma varljivi.